arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Krava čita novine u carstvu hladovine, dva je slova pročitala, a tri lista progutala... Sad već izlizane stranice novina, usporedive možda još samo s frizurom hrvatskog jet-settera Ante Gotovca, ponosni su spomenik našoj sposobnosti da kao nacija gutamo ama baš sve što servira žuti i manje žuti tisak. A servira nam zemlju u kojoj nas zanimaju (i zabavljaju) neke tužne sudbine ljudi za koje ne znamo točno niti čime se bave, ali je jako važno hoće li se rastati ili ne. Jasmina Trifunović nije mogla odoljeti pisati o bračnom paru koji ju svako jutro dočeka u novootvorenoj pašteti.

 

Da stvari često nisu onakve kakvima se čine, davno smo naučili. A i stalno se događaju neki noviteti koji mi iznova potvrđuju istinitost ove živopisne teorije. Recimo, velika sam ljubiteljica sapunice Gotovčevih. Uz moju Renicu, Simonica, Ante i mljt. Gabica dođu mi kao kućni ljubimci, sveprisutni u mom životu, u mom televizoru, na mom kompjutoru... Iskaču posvuda u mom domu i neizostavni su dio mojih svakodnevnih misli, pa mi dođe često, kad sam u dućanu, da im ko Renici kupim konzervu Pedigrea ili one štapiće za grickanje koje psi ludo obožavaju, a istodobno zbog njihove arome mentola imaju manje smrdljiv dah. Znam da bi Simonica na to rekla "bljaaaak" jer nisu škampići ili ribica, ali ne mogu si pomoći, čovjek naprosto dođe u napast da svojim kućnim ljubimcima kupi sve slasne novitete s polica. I neeee, ohoho (!), nemojte misliti da je to ponižavajuće ili bilo što slično, nisu to neki jeftileni - pes na Pedigreovim briketima jede znatno skuplje nego ja kad sam u fazi posnog sira, tune i paradajza. Okej, moja Renica jede jeftine i blago smrdljive brikete iz Lidla, ali ipak sam ja Gotovčevima htjela kupiti nešto bolje, ipak su oni takva klasa. Ante zaslužuje da kad ležerno šetucka Radićevom do Paciotti dućana u rukama drži i gricka najbolje...

No, a da stvari nisu onakve kakvima se čine dokazali su, eto, i oni, Gotovčevi, jer su nakon optužbi, uvreda, prijetnji, zlostavljanja, gomile drame i kojekakvih cirkusa, svečano objavili da se ne razvode. Ta objava koju sam gledala ustreptala, širom otvorenih usta i sa blagom tahikardijom, dogodila se za stolom mondenog kafića u Bolu na Braču. I dok je ložač kotlova s jedne strane stola slao slinave pusice svojoj "ženici" i "ljubavi muževoj", sretan što će još koji put, hm..., jel'te, naložiti, pa makar i nakon mafijaša i pokeraša, moja ljubimica Simonica zagonetno se smješkala i otkrila da nema razvoda. Pritom je cupkala nožicom, a na nožici je poskakivala ona ista Paciottica koju je Ante poput ranjenog jelena nosio na Brač i rikao u marini dok je Simona s tjelo-pico-sisohraniteljima u štulama pokušavala uskakutati na jahtu. Jedino Gabica nije sudjelovala u procesu objave pomirenja, jer se siroto dijete igralo negdje sa strane odsutnog i staklenog pogleda, ko da je čvaknula par Prosaca umjesto M&M bonkasa - al šta će jadnica mala, obzirom na brod luđaka kojim je prisiljena ploviti, vjerojatno je razvila neki prirodni sedativ, opijat i barbiturat koji ju naprosto isključi iz real timea i povede ružičastim prostranstvima, onakvim kakvim bi, u nekom drugom, zdravom okruženju, male curice i trebale ploviti...

A da stvari nisu kakvima se čine, pokazalo se i prije koji dan kad je Simonica rekla da ju je Ante, gad škrti, zlostavljao, držao bez love, i samo bacao 200 kuna pod noge. Meni beskrajno draga koleginica iz redakcije, Romana Vukadin, inače specijalistica s magisterijem, a uskoro i doktoratom za Gotovčeve, odmah je skrenula pozornost - Stara moja, reče Vukadin, svaki dan 200 kuna to ti je šest somova mjesečno, pa ti bacaj...
I fakat. Šest somova. Solidan prihod za nekog tko je obespravljen i siromašan i čije je radno mjesto penthauski jaccuzzi. Brate, i ja bih da mi šest somova pada s neba dok mi pipicu škakljaju mjehurići. Pa ko ne bi...?...?

A simonico-anto-gabicomanija ima kod nas razmjere poput, otprilike, u Americi uragana Gustava ili Ikea. Dođem neki dan u teretanu, ekipa sjedi oko šanka, lagano čavrljanje, i kad su me vidjeli prvo je pitanje – šta ima novo sa Simonicom i Antom? Pas mater, nevoljko priznajem da ne znam i pokunjeno ulazim u svlačionu. Nisam pripremila gradivo... Zadnji put sam se osjećala tako kad mi je Mazalinka u drugom srednje zaključila kulju iz kemije...

Nekoliko dana kasnije odlazim poslom u privatnu oftalmološku polikliniku svog prijatelja dr. Nikice Gabrića. Dok ga čekam da pregleda pacijenta, čavrljam s dr. Ratimirom Lazićem koji me pita ima li kakav novi sočni trač. Ratkić!!!! - uskliknem, a samo mi jedna misao kao prva i apsolutna pada na pamet - pa zar nisi danas vidio web, Simonica je sažvakala Mečku i skršila palmice!!!! Auuuuu, reče Ratkić... nisam još to vidio, vau... Tužno kimam glavom kao da je mojih milju i po kuna završilo u nekim jebenim palmama i umalo ispuštam suzu zbog požrtvovne majke koja je vodičkom rivom jurila jer je u Meci vozila barbi, fifija i traktor Toma za svoju kćerkicu. A znaš zašto je morala kupiti traktor Toma, pitala me moja Vukadin. Zato što ga je Gabica neki dan razbila na meni, kaže... ja sjedim, i odjednom bum, tras... Gabica me šora s Traktor Tomom... Jebiga, valjda je plakala za novim.

Vukadin je, srećom, završila bez težih ozljeda (fizičkih, mislim, o psihičkim ožiljcima zbog sektora "Gotovčevi" vjerojatno bi se moglo razgovarati), a i Simonica je, zapalih svijeću u to ime, prošla dobro. Stavili su joj, rekla je, tamo neki zavoj oko vrata. Taj glupi Shantzov ovratnik!!! Ma zašto se samo tako komplicirano zove!?!?

Autor    Jasmina Trifunović
anatomija ženske konstruktivnosti (14)
mr. frizura i mrs. jacuzzi