arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

... tud naša Jasmina skokom. Pa nije ni ona luda da bi propustila gratis vikend u jednom od najluksuznijih dubrovačkih hotela. Kod Štroka su, svjedočila je na svoje oči, čak i bube zlatne, pa onda zamislite svu silinu dojma koji je iz suverene žene s tek penthouseom u utrinskoj limenci morao progovoriti kad se susrela s mekanim frotirnim papučama, ljubičastim vodicama koje krijepe tijelo i duh ili ležaljkama kroz koje ne propadaju čak ni oni koji obrste cijeli bogato servirani švedski stol za doručak. Imala je naša Jasmina zamjerki na WC četku, ali oprostila je Štroku tu malu mrlju na inače ugodnom kakanju.

 

Učlanila sam se u Posmrtnu pripomoć preko online pristupnice. Imam dobru guzu koja uspješno prkosi gravitaciji. Kuham vrhunsku sarmu i bogovsku buzaru od škampa. Sama sam izbušila rupe u zidu, ubacila tiple i pričvrstila police na zid. Treniram zvjerski četiri puta tjedno u teretani.

Živim u penthouseu u utrinskoj limenci. Uspješno sam završila prvi stupanj njemačkog i odustala na pola drugog. Dosta je. Društveno sam svjesna i odgovorna. Mogu se bez problema dizati svaki dan u šest ujutro. Čak i kad mi se noge jako uznoje, nikad ne smrde. Mogu bez čokse danima ako tako odlučim...

I doista, dugačak je taj pozitiva niz o meni i mom samozatajnom životu.

Reko bi čovjek, kad to pročita, ova koka problema nema. Al nije tako. Bijem bitke svaki dan na nekoliko frontova, ubi me besparica, nikako na onu tako silno željenu granu zelenu, a onaj čuveni slatki osjećaj leptirića u trbuhu zamijenile su neke žabe krastače koje tako ružno krekeću kao da rokću. One su simbol stvarnih životnih problema. Nije mi lako, vjerujte mi na riječ.

Iako, trenutak u kojem sastavljam ove rečenice nikako ne ide u prilog toj tvrdnji. Sjedim, naime, na terasi fensi šmensi hotela Palace u Dubrovniku, vlasnika čuvenog gos'na Gorana Štroka. Ovdje sam dva dana. Častiju me doktori oftalmolozi. Hrvatsko društvo za kataraktu i refraktivnu kirurgiju. To su oni što se kuže u oči i očne bolesti. Organiziran je kongres, oftalmološka škola, vrli stručnjaci razmjenjuju znanja, a Džasmin sve nadgleda kao veliki supervizor kombinator, lagano zavaljena u slađahnu pletenu stolicu za koju štovani gospodin Štrok nije štedio novca. U sobi imam krcati mini-bar od kojeg odvraćam pogled i lupam se po prstima kad dobijem želju da se počastim sadržajem. Šačica kikirikija i flašica obične negazirane vode i ode mi iz džepa 50 kuna ko ništa! Uf, mislim da ću do ručka grickati jeftine voćne pločice iz Lidla koje sam dovukla iz Zagreba.

E, al zato u kupaoni imam Gharani-Štrok kozmetiku. Osjećam se posebno fensi jer ću se mackati s nečim što potpisuje ovaj dvojac svjetskog glasa. Nisam se rodila pod dovoljno sretnom zvijezdom da bih zmišljala ljubičaste šampončiće za tatin hotel, ali to ne umanjuje moje infantilno veselje što njuškam po Gharani-Štrok bočicama. Čak štoviše, još sam u Zagrebu skovala plan kako ću u hotelu na sebe staviti minimalne količine, a ostalo potrpati u torbu. Šta je, šta se križate? Pa šta je u kupaoni, to je moje! Ne baš wc četka i fen na zidu, ali mirisne bočice svakako da! Možda ovi i primijete da sam mackarije maznula a ne potrošila. Ali u ovakvom lakšri hotelu - ako i primijete, izdresirani su da prešute. I svi sretni!

E, da, u sobi imam i mali plazma TV, i naravno, terasicu s pogledom na prekrasnu lapadsku uvalu. Umotana u Štrokov ogrtač odmaram umorne natečene nožice u isto tako mekanim frotirnim Štrokovim papučicama i buljim u pučinu. Promišljam o nadasve mudrim stvarima u tom trenutku. Važna sam i velika kao Kristofor Kolumbo... Eto, osjećam se kao da mi je ovo uobičajeni sport. Jebiga, lako se čovjek na dobro navikne. A da je luksuzno - luksuzno je. Tako mi svega, na terasi hotela je nekakva prigodna živica, a u živici gomila nekih buba zlatica. Recite šta hoćete, ali kod Štroka su čak i bube fensi... Zlatne... Vidjela ja na svoje oči...

Epizoda 2:

Eh vi, obični smrtnici, ne mogu da vam još malo ne vadim mast, pa vam se javljam s privatne plaže mog cici-mici hotelčića. Ležim na ležaljci iznimne kvalitete, a zaključak o kvaliteti nije samo subjektivni nego i empirijski. Lijevo od mene, naime, leži tusta Švabica i nije vidljivo da bi moglo doći do bilo kakvog puknuća njezine ležaljke. Svaka čast, gos'n Štrok, na sve ste mislili. Ispred mene puca pogled na pučinu (ovaj je još slađi od onog s terase), a tu su i valovi koji se, kako i priliči, razbijaju uz onaj prepoznatljivi šššššššššš... šššššššššuuuuuuuuu, pljus, pljus...!!! Desno od mene stepenice koje vode - gdje? Pitanje za deset eura..................................... Do bazena s toplom vodom i džakuzijem! Nekakav se žgoljavo-dlakavi mutant brčkao maloprije u džakuziju, pa čekam da se zrak raščisti. Kad Džasmin odluči uroniti svoje atribute, to mora, brate, biti na nivou... U međuvremenu, dok me sunce prži, šaca me neki gospon Amerikanac izvorni, markantni striček u skupoj ronilačkoj opremi. Priprema boce i sve one điđe miđe i smješka mi se. Ulazi u vodu i mahne uz pogled u kojem je vidljivo... Ne smijem reći šta, vrlo je izvjesno da će mi djeca čitati kolumnu. Idi, pomislim, jadan ne bio. Vidiš da se bavim smislom života i da mi je neopisivo teško u mojoj tužnoj sudbini na ležaljci, na plaži, u luksuznom hotelu. Nemam ja sad vremena za trivijalne gluposti...

Epizoda 3:

Ispijam kavicu na hotelskoj terasi u ugodno nedjeljno jutro. Gledam, pogađate, na lapadski zaljev i pučinu. U želučiću mi je kvalitetni doručak od žitarica i svježeg voća. Da mi ga svaki dan netko hoće onako pripremiti, narezati i servirati kao ovdje, doručak bi mi bio najdraži obrok dana. A još sam i pod dojmom sinoćnje gala večere u staroj dubrovačkoj tvrđavi.

Prijevoz iz hotela do starog grada, pa dalje zamislite sliku - Džasmin maršira sva važna uz stepenice na tvrđavu pored niza upaljenih baklji, pa sve do vrha gdje čekaju spremni konobari s punim tacnama pjenušca i svakojakih aperitiva. Tu su i tamburaši koji počinju lagano prebirati po žicama čim je prvi čovjek kročio na kulu. Pogled na grad, što jest-jest, spektakularan, a nakon kolektivnog orgazma anemičnih strendžera i povika bjutiful, belisimo i tako na svim jezicima, silazimo dolje u dvoranu gdje su spremni stolovi za 350 uzvanika. Topli bife, dobro vino, malo klasike, malo jazza (kojeg u ostatku običnog života mrzim iz dna duše), i Roman Abramovič je za mene beba u povojima. Velika sam poput samog Rockfellera...

A za kraj ću, eto, i u ovoj kolumni biti Pepeljuga. S tom razlikom što se kod mene ružičasti balončić neće rasplinuti u ponoć nego u podne. Jer danas, kad otkuca 12, moram se odjaviti iz svoje lakšri sobice i sve je spremno za moj transport u Zagreb. Štroku sam maznula šlapice i šamponeke.

Ne bu mi zamjerio. Rekla bih da je dobar čovjek. Maloprije, dok sam kakala u sobi, upotrijebila sam, kako i priliči, wc četku nakon, jel'te, obavljenog posla... Raspala mi se u rukama. Uspjela sam je nekako sastaviti unatoč manjkavom tehničkom znanju. Al ne, gos'n Štrok, kak vi meni ne bute zamjerili za šamponeke, tak ja vama ne bum za četku. Jer, doista i nadasve, u vašem hotelu sve je bilo lijepo i ugodno. Uključujući i kakanje...

ZA KRAJ:
Veliki pozdrav i zahvala mom dragom prijatelju i vodećem hrvatskom oftalmologu prof.dr. Nikici Gabriću koji me pozvao da se pridružim uvaženom skupu i koji mi je omogućio dva dana uživancije u dobroj klopi i luksuzu. Istinski sam uživala!

Autor    Jasmina Trifunović
anatomija ženske konstruktivnosti (12)
kud oftalmozolozi okom...