arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Postoji više mogućnosti kako si osigurati ukopno mjesto i sav prateći asesoar koji ide uz pogreb kao modni događaj prve klase. Lijes i komadić polja samo su vidljiv dio ledenoga brijega. A gdje su žalobni rupčići, žalobni gumbi i žalobno ostalo (od glazbe do cvijeća) što pogrebna društva ojađenoj djeci uvale kao nužnost posljednjeg oproštaja od stare majke? Treba razmišljati na vrijeme. Jedna je opcija vjerovati da ćemo postati društveni velikani pa će nas, važne, zajednica ukopati sa svim počastima, o svom trošku. A druga je - posmrtna pripomoć.

 

Jel uplaćuješ ti posmrtnu pripomoć - upita me prije koji dan stariji sin za kuhinjskim stolom. U mirnoj, večernjoj, kućnoj atmosferi. Iznebuha.

Odjednom. Šokantno - kako to i ide uz ono "iznebuha".

Taman sam gutala zalogaj nečega, i da imam koju godinu manje vjerojatno bih se pretvorila u lijepu, mlađahnu Snjeguljicu koja je na žalost nazočnih patuljaka skončala (bar na neko vrijeme) sa zlokobnim zalogajem u grlu. I ona je, sjećate se, pala kao pokošena na kuhinjski pod, a duga crna kosa rasula joj se oko nogu stola. Tako bih pala i ja, taman između kante za smeće i goleme vreće sa smrdljivim psećim briketima koje neumorno i s osobitim tekom žvače moja kuja Reni. Kakve sam sreće, moja crna kosa vjerojatno bi upala ravno u njezinu zdjelicu s vodom, ali dobro...

Istinabog, nisam ni jabuku žvakala u tom trenutku, ne sjećam se što je točno bilo, ali bez brige - već duže vrijeme se hranim zdravo. Uostalom, doktor mi je na nedavnom sistematskom rekao da sam njegov uzor i da ću živjeti vječno...

No, pokoja godina više nego što je Snjeguljica imala u svom kritičnom trenutku spasila me od toga da sporni zalogaj ode u krivom smjeru, a samokontrolom zen budista i čvrstom voljom kakva se viđa samo u šaolinskim hramovima, progutala sam zalogaj i sačekala da se ugodno smjesti u želudac.

Mislim, čisto da se zna, imam i ja princa koji bi mi uvalio žvaku da je taj nesretni zalogaj baš odlučio ostati negdje u bespućima mojih dišnih puteva, ali čemu kad još uvijek mogu puno toga progutati... Uostalom, Snjeguljica je oduvijek bila preblijeda i prebijela za moj ukus...

Sačekam da zalogajčić bućne u želučanu kiselinu, a onda očima sovuljage raširenim od čuda pogledam svog sina. Ne, ne uplaćujem posmrtnu pripomoć, odgovorih nesigurna u to kud vodi cijeli razgovor. Da, eto... Daš im sve... Gineš za njih... Obožavaš ih... Rintaš, vučeš, trpiš, žrtvuješ se, hraniš non-stop ta dva bića čiji je apetit toliki da svaki dan sa strahom dolaziš kući i provjeravaš nisu li možda pojeli i noge od stola...

A oni?!?! Oni te žele pokopati prije vremena!!!

Moj stariji junior ne da se zbuniti. Znaš, kaže glasom kao da priča o kruhu i pašteti ili opranim čarapama, trebala bi početi uplaćivati. Tako nećeš nikome biti ne teret jednog dana... Gledam ga. Još uvijek širom otvorenih očiju, a po novom i širom otvorenih usta. Ne uspijevam ih zatvoriti, osjećam da mi pod bradom treba slinček... Čini mi se, eto, da mi od čuda niz kutove usana u tankom mlazu curi izlučevina iz usta... Van kontrole. Van svakog dostojanstva... Tri plus pet je osam. Sedam plus dva je devet.

Zbrajam jednostavnu matematiku kako bih povratila koncentraciju, a uspijevam nekako zbrojiti i sebe. Brišem slinu, čistim grlo. Misliš, upitam. Misliš da bih trebala početi plaćati posmrtnu pripomoć?

Naravno, reče moj prvijenac najnormalnije, i ja ću za sebe početi uplaćivati čim počnem jednog dana zarađivati plaću. Odahnem. Prestajem lučiti višak sline. Progledam. Mozak mi se razbistri. Moj Bobo ipak ne misli da sam 35-godišnji Metuzalem koji je već jednom nogom na Mirogoju dok drugu drhtavo gura u pelenu za inkontinenciju. To krasno 14-godišnje dijete naprosto razmišlja čisto tehnički, racionalno, već sada se suočava s bremenom koje će donijeti budućnost, pokazuje razum, ozbiljnost, osjećaj odgovornosti... A ja sam ga rodila... Da ga nisu zamijenili u bolnici?!

Ne, nisu. Bobo jednostavno sa svojih četrnaest promišlja o životu sa takvom predivnom odgovornošću kakvu ja neću imati ni kad sa staračkim štapom u nekom gerijatrijskom domu sa svojim sustanarkama budem igrala hokej, a kao pak nam bude služilo zubalo one iz prizemlja koja je suviše slijepa kako bi primijetila da smo joj ga maznule iz čaše... Pametno moje dijete. Ponosna sam. Jer moj Bobo mudro zbori. Otkud mi pravo da nakon što ispustim posljednji "huh" budem ikome na teret? Na bilo koji način. Svi mi, eto, razmišljamo samo do one točke do koje nam traje život, do koje dišemo, seremo, pišamo, prdimo, smijemo se, plačemo i zajebavamo sve oko sebe. A što će biti kad vurica stane, kao, ne tiče nas se. Jebe nam se, svejedno nam je, ionako nas više nema, pa neka sve drugo, uključujući i naše trule ostatke, postane nečija tuđa briga. A Bobekovo šok-pitanje navelo me da se dobrano zamislim nad takvim uvjerenjima. Jer, neki put doista nije dovoljno da samo umremo pa da se oko nas prestane kuhati. Neki i mrtvi talasaju. Ko da nije dovoljno što je i samo polaganje u zemlju onog što je od njih ostalo koštalo ko svetog Petra kajgana (usput budi rečeno, nikad nisam shvatila u kakvoj su uzročno-posljedičnoj vezi sveti Petar i kajgana; kad saznam - kolumna i na tu temu!)! A da život piše čudne posmrtne priče - istina je. Imam i dokaz. Priču o Ljiljani i Kreši. Nisam ih nikad osobno upoznala, ali znam nekog tko je.

Ukratko - Krešo je talasao s Ljiljanom punih 20 godina, a najviše se zatalasalo kad je otegnuo papke. Dakle, Ljiljana, samohrana majka sad već odraslog mladića, davnih je dana upoznala Krešu koji je bio oženjen.

Poslovično, i kako to obično biva, oženjen je i ostao, iako je s Ljiljanom proveo u vezi dva duga desetljeća. Unatoč oženjenosti, bio je brižan i dobar, skrbio o Ljiljani i njezinu sinu, pomagao im na sve moguće načine.

Njegova žena za tu je vezu znala. Bilo je tu iznenadnih noćnih upada u Ljiljanin stan, uspješnog lovljenja Kreše na djelu, drame, krša, loma, frcalo je, iskrilo se, tumbalo, tutnjalo, eksplodiralo... Unatoč svemu, veza između Ljiljane i Kreše je trajala, a Krešo je trajao i u braku. Sve dok jednog dana, nakon tih čuvenih dvadeset godina, između njega i Ljiljane nije puklo. Tišina je trajala nekih godinu, dvije, a onda je opet krenula konverzacija, rasplamsale se stare strasti... I tko zna kakav bi bio epilog da Krešo - opet onako iznebuha - nije dobio infarkt i preselio se na vječna lovišta. Krešu su žena i mama pokopale na Mirogoju (ne znam, nažalost, je li prije nego je kvrcnuo uplaćivao posmrtnu pripomoć), a Ljiljanu je shrvao gubitak dugogodišnje ljubavi. Nije joj preostalo ništa drugo nego odlaziti na Krešin grob i paliti svijeće. Često joj se u tome pridruživao i sin koji je Krešu jako volio. I odlazila je Ljiljana tako svojoj ljubavi sve dok jednog dana nije našla - samo praznu rupu. Da budemo točniji - došla, a Kreše nema. Ni njega, ni groba, ni nadgrobnog spomenika, usprkos tome što je mrtav da mrtviji ne može biti! Šok i nevjerica! Gdje je nestao čovjek?

Pa da ne duljimo priču - i to se bizarno klupko odmotalo. Krešina žena, naime, ni kao udovica nije mogla podnijeti postojanje ljubavnice i svoje suparnice. Znala je da Ljiljana redovito dolazi na Krešin grob i to ju je izluđivalo. Kako nije mogla ukloniti suparnicu, odlučila je ukloniti mrtvog muža. Preseliti ga na drugo, Ljiljani nepoznato groblje. Sa samo jednim ciljem - da mu ljubavnica više ni jednu svijeću na grobu ne može zapaliti!

Kad ga nije od nje mogla otrgnuti živog - e, uzet će joj ga mtvog! Takav se bar ne može ništa pobuniti...

Zamislite Ljiljanin šok kad je saznala da Krešo ipak nije odšetao iz groba, nego da ga je transportirala ljubomorna žena. Je li Ljiljana na kraju ušla u trag svome Kreši i njegovom novom počivalištu - ne znam. Prošlo je već nekoliko godina otkako se ovo izdogađalo i otkako sam čula za priču o Ljiljani i Kreši. Al s tim prevarenim i ljubomornim ženama se nikad ne zna.

Možda ga je transportirala prekooceanskim brodom. Možda po njemu sada pišaju bušmani ili ga zasipa lava iz nekog japanskog vulkana...

Hoće li po mom vječnom počivalištu piškiti neki ćuko lutalica, ili ću možda do svog sudnjeg dana toliko zadužiti društvo da će me uz državne počasti na kraju spremiti u mauzolej specijalno izgrađen za tu svrhu - ne znam. Kako bilo, ono na što mogu utjecati je (obzirom na to kako stvari trenutno stoje) da moji sineki prištede koju kunu i da staru majku frknu u ilovaču u nekom jeftilen sanduku koji ću si sama priskrbiti redovitim uplaćivanjem rata posmrtne pripomoći. Jednom mi je netko rekao da uz njega idu i neke papirnate šlapice koje ti nataknu na ukočene papke. Okej... Život u štiklama, otegnuti papci u papirnatim šlapicama. I zato, posmrtna pripomoći, hir aj kam! A vi djeco, ne berite brigu. Ja kad jednom zalegnem nikog više neću gnjaviti i klistirati. I ne bu mene niko pokapal o svom trošku...

Autor    Jasmina Trifunović
anatomija ženske konstruktivnosti (11)
vječna lovišta