čivave pojma nemaju

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Pričao mi moj mlađi sin (koji, usput budi rečeno, ima osam godina) da u crtiću koji je gledao auto, kad ga kupuješ, košta 99 milijardi (valuta ovisi o zemlji gdje se kupuje, pa bi to kod nas, naravno, bilo 99 milijardi kuna; eura ne bu tak skoro). Pobunim se na to i uvjeravam ga da je sigurno krivo čuo, kao, ne može auto toliko koštati, čak je i Kerumov maybach jeftiniji, nije nam tolki ni državni proračun..., a on mi strpljivo objasni da je to zato što se radnja crtića dešava u - Skupogradu! Eto, zaključim negdje žalosno u sebi, moja djeca Skupograd nađu u crtiću, a ja ga nađem svaki dan - u Konzumu, Dioni, Billi, Ipercoopu... i svim ostalim mjestima gdje strpljivo hodočastim, među čijim policama suvereno vladam, gdje sam neprikosnovena carica krastavaca, mljevenog mesa, kiselog kupusa, pašteta, toalet papira, Ariela, Lenora...

Moj stariji sin (njemu je, pak, već poprilično opasnih jedanaest), neki mi je dan, zadivljujućom kombinacijom ponosa i oduševljenja priopćio da su mu počele rasti dlake oko pimpeka. To, naime, za mog malog čovjeka znači da postaje muškarac što on, naravno, jedva čeka (ah, jadan ne bio, ni ne razumije kako mu je sada dobro). I tako ponosan na tih nekoliko jedva vidljivih čekinjica koje ljubomorno čuva i proučava s mojim malim kozmetičkim ogledalcem, usput tuguje što mu još nisu počele rasti one ispod ruke. E, te su prave, i kad ti se razgrana pazušni busen onda si mužjak, smatra moja dojučerašnja beba dok ja tupavo pokušavam shvatiti tu toplu ljubav prema dlačurdama. Ja bih, naime, dala neviđeno mnogo toga da sve moje (osim onih na glavi), nepovratno nestanu, da ih nikad više, dok sam živa i dok se krećem po ovome svijetu, ne vidim, da ih vrag crni odnese... Eto, baš sam jučer obišla bližu i dalju okolicu kvarta bjesomučno tražeći one žiletiće (ako se ne varam - Gillette Sensor Excell for Women - inače, pamtim ih po boji, nikako po nazivu) koje stavim na držač pa brijem nožice. Za razliku od mog sina ošamućenog ulaskom u pubertet ja mrzim dlake, i išla bih ako treba i mnogo dalje nego što je okolica mog kvarta da nađem čarobne britvice. Nikako ne želim izgledati kao jeti, a sve si nekak' mislim - stvarno ne bi imalo smisla da u ono malo privatnog života što mi obaveze dopuštaju, moj dragi misli da je jeb'o ježa...

I tako, pritisnuta obavezama samohranog majčinstva i novinarskog posla koji melje, gnječi i ne pušta, odlučim biti dobra prema sebi i počastiti se novim trapericama. Spadam, eto, u žene konkretnije pozadine i vjerojatno bi mi najveća kazna bila kad bih jednog jutra nakon buđenja umjesto svoje guze na tom mjestu osjetila dva plosnata plivadona. Volim, naime, svoju guzu... I zato ju, kao što rekoh, odlučim staviti u neke dobre, nove trapke, i puna entuzijazma (koji je definitivno razumljiv jer mi se shopping obično svodi na Skupograd - Dionu, Konzum, Billu) krenem u osvajački pohod.

I padne prvi pokušaj. Ošacam trapke u izlogu, jes' da su na lutki u kojoj nema 20 kila i da su nekako neobično male, k'o da su se više puta stisle u pranju, a još me k tome zbunjuje što takvu veličinu povezujem s dječjom, a butik nije za djecu, ali ipak ulazim u nadi da negdje na policama postoje te hlače i u širem obliku. Ulazim, i po meni padne hladan tuš jer me dočekuje 40-ak kila žive vage, nešto poput nedonoščeta, kukovi širine kao u mog 11-godišnjeg sina, ali brate mili, mislim si, valjda je odrasla i punoljetna. Pa ipak radi, zar ne? I naravno, na sebi ima hlače veličine upravo poput onih kakve sam gledala u izlogu. Što ću sad?

Ona zauzima blago narogušen stav, stavlja jednu ruku na žgoljavi kukić i nadobudno nešto promekeće iz čega uspijevam razaznati da me pita kaj trebam. Napušem se k'o gušter blefer, prezirno odmjerim žgoljavicu koja izgleda poput izgladnjele čivave (uf, ne da mi se pisati ovu riječ u originalu, mucho je komplicirano) i elokventno i nadmoćno pojasnim da želim hlače iz izloga. Veće, naravno. Čivava složi facu kao da joj blago idem na onu stvar, i sa dozom neskrivene zlobe u očima opet promekeće da, eto, "nemaju velike brojeve" tog modela. Velike brojeve... Pa ja trebam normalni broj. Poželim joj stisnuti jedan high kick u maniri Cro Copa, ali je samo svisoka pogledam i bez riječi i u velikom stilu odlazim iz butika. I naravno, pritom mrdam guzom da vidi čivava kako žene izgledaju...

No, da skratim priču, u nekoliko sljedećih butika situacija gotovo ista - cure nešto ljubaznije, ali hlače jednako stisnute u pranju. Tu i tamo neki model koji mi po veličini odgovara, ali spada u takozvane natpičnjake (hlače izuzetno niskog, preniskog struka, taman da dođu iznad one stvari i da iz njih ispadne sve što se ispod nosi - malo je degutantno da žena i majka svakom pokazuje tange i pol dupeta, zar ne?) pa sam na koncu izmoždena, razočarana, i nemam toliko željene nove trapke. Bauljam i dalje i nađem se u dućanu s čarapama, a na pultu kod prodavačice kutija s prilično lijepim svilenkastim gaćicama na sniženju. Ponovno se malo razveselim, eto, bar ću se s gaćama počastiti, pa počnem revno kopati po kutiji, kad tamo - zvijeri, nemani i ale iskaču na mene i iz te kutije, jer u svake gaćice koje izvučem ne bi stala ni moja 13-godišnja nećakinja. Nakon poprilično mahnitog kopanja uspijevam izvući jedne moje veličine. Grčevito ih držim dok kopam dalje, da je netko posegnuo rukom prema njima prste bih mu odgrizla... Prodavačicu sam svojim kopanjem očito poprilično naživcirala jer je stala kraj mene, frknula, puhnula i upitala koje trebam. Ove - pokazujem one koje držim u ruci. Ah, na krivoj strani kopate, veli ona, veliki brojevi su na drugoj strani kutije. E, ovu više nisam poželjela sastaviti na finjaka u sportskoj i fer maniri Cro Copa, već onako uličnim stilom - čelom u nos, pa facu na koljeno... Zgrabim još jedne gaće, platim na brzinu i izgubim se iz tog pakla gdje mukama nikad kraja. Usput, dok idem doma, vidim na kioscima naslovnice ženskih časopisa: "Shopping je lijek, shopping je naj"...

anatomija ženske konstruktivnosti (1)
Autor    Jasmina Trifunović