arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Izvan igre"
Michal Viewegh
Profil, 2006.

 

 

Roman Michala Viewegha "Odgoj djevojaka u Češkoj" 1998.godine je bio najtraženiji naslov u hrvatskim knjižarama pa ne čudi što smo u narednih osam godina dobili još šest prijevoda knjiga tog književnog hit-mejkera. Uspjeh na ljestvicama čitanosti i prodavanosti nikako nije i jamac kvalitete, što se u nas u zadnje vrijeme često zaboravlja, a Vieweghov je uspjeh kod čitateljskog puka svakako nesrazmjeran u odnosu na kvalitativne dosege njegova pisma. No i takvim skromnim dosezima Viewegh ipak nadvisuje neka u našega publikuma još obljubljenija imena (da spomenem samo Dana Browna i Coelha). Ipak, budući da hrvatski izdavač Profil Vieweghov novi roman "Izvan igre" najavljuje kao svojevrsnu, kako na koricama kažu, "kreativnu prekretnicu" jer pisac u njemu, da nastavim s prilično nespretno sročenom izdavačevom formulacijom, "opis dubokih i važnih trenutaka u ljudskom životu donosi bez moraliziranja i dublje nego u dosadašnjim djelima", red bi bio da se to provjeri. S prilično skepse prionuh čitanju i zaklopivši nakon 244 stranice knjigu ne mogu reći da se moje ne baš povoljno mišljenje o tom piscu promijenilo. No, da se razumijemo, svakako sam imao i neugodnijih čitateljskih iskustava od ovoga!

Viewegh je lukavi i vješti manipulator emocijama ali i prepredeni laskavac koji svoje pitke ljubiće i limunade omata u postmodernističko ruho kako bi stvorio privid kompleksnosti i višeslojnosti svoga rukopisa i time impresionirao neiskusna i nezahtjevna čitatelja. U slučaju romana "Izvan igre" on je, slično kao i u romanu "Zapisivači očinske ljubavi", odabrao veći broj protagonista (točnije, ukupno pet) od kojih troje (Tom, Skippy, Hujerova) pripovjedaju u prvom licu (tzv. Ich-forma), dok su nam iskustva i razmišljanja preostalih dvoje aktera priče (Eva i Jeff) predočena posredstvom tzv. sveznajućeg pripovjedača (treće lice jednine). Iza takvog različitog tretiranja likova - osim želje za formalnim usložnjavanjem rukopisa (a čime se pokušala prikriti njegova fabularna nezanimljivost) - krije se autorova nesigurnost po pitanju provedbe diferencijacije likova i njihove međusobne raspoznatljivosti (što je posebno uočljivo u slučaju Toma i Jeffa). No, osim toga, Viewegh još potpuno nepotrebno i bez ikakve fabularne utemeljenosti rukopis nadograđuje i sa šest vrlo kratkih poglavlja u kojima donosi autobiografske isječke iz vlastita života, a za koje se - samo ako želimo biti izrazito dobronamjerni i ako za autora ustvari tražimo nategnutu izliku - može reći da donose neku vrst poveznice opisanih autorovih iskustava s nekim iskustvima likova. A da apsurd bude veći (baš kao i dojam o Vieweghovoj pretencioznosti) – te autobiografske isječke Viewegh piše u trećem licu jednine!!! (Naravno, postoji mogućnost da je povod takvom postupku u referiranju na vlastitu uspješnicu "Odgoj djevojaka u Češkoj" gdje smo također imali metafikcijsko pretvaranje kvazi-factiona u fiction, ali time nepotrebnost i pretencioznost nikako nisu smanjene, a kamoli poništene.)

Pripovijedanje je fragmentarno, nelinearno (uz česte skokove iz sadašnjosti u prošlost i nazad) i provedeno brzom izmjenom kratkih poglavlja, čime je uspješno postignuta dinamizacija (a da preglednost radnje nije dovedena u pitanje, što zaslužuje pohvalu). Što se tiče fabule, ona govori o petero srednjoškolskih prijatelja (dvije cure i tri dečka) i njihovim međusobnim vezama, kako onim tokom školovanja tako i današnjim, kada su na početku svojih četrdesetih. Roman najvećim svojim dijelom zapravo govori o suočavanju likova s vlastitom sredovječnošću (čime se skladno nadovezuje na korpus recentnih djela Ferića, Radakovića, Koščeca, Vadanjela, pa smo možda i zbog toga tako žurno dobili prijevod); svi Vieweghovi protagonisti iz perspektive sredovječnosti rekonstruiraju dane odrastanja i prvih međusobnih zaljubljivanja (koja neki od njih, kako vidimo, još uvijek nisu preboljeli), na različite se načine boreći sa svješću o vlastitoj prolaznosti i nemogućnosti ostvarenja mladenačkih žudnji i htijenja. Kako ubrzo uviđamo, svi su oni izrazito ranjivi, ali to maskiraju na različite načine - tražeći zaborav, bilo u alkoholu (Tom) ili promiskuitetu (Jeffove turneje bordelima); bilo da se osamljuju i otuđuju (Eva) ili glupiranjem stvaraju lažnu sliku o sebi (Skippy). A na sve te načine ustvari samo potvrđuju i potenciraju svoju poziciju "izvan igre" (uz napomenu da je metaforiku naslova autor dodatno naglasio čestim referiranjem na popularnu školsku igru "Graničara").

U ovome romanu Vieweghu ne uspijeva u potpunosti ono u čemu je inače najdojmljiviji – uvjerljivo ocrtavanje likova. Da se razumijemo, svi su likovi (pa čak i sporedni, primjerice otac Hujerove) vrlo životni, ali stupanj postignute empatije ovoga puta umanjuje karakterna jednodimenzionalnost i preočita upotreba likova u svrhu beletrizacije odabrane teme. Naime, tokom cijeloga romana likovi ostaju tek nosiocima jedne glavne karakteristike koja ih obilježava, pa tako primjerice na svakoj stranici posvećenoj Hujerovoj Viewegh razglaba o njezinoj ružnoći i njezinom intimnom suočavanju s tim problemom, dok mu Tom služi tek kao primjer za tematizaciju nesretne, neuzvraćene ljubavi (pa njegovo samosažaljenje vrlo brzo počinje živcirati), a Skippy nadopunjuje kvotu stereotipa na sve moguće načine skrivajući od okoline svoju homoseksualnost. Istina, teme ružnoće i ožiljaka koje na duši mlade žene može ostaviti svijest o vlastitoj neatraktivnosti Viewegh je vrlo dobro i detaljno obradio (premda, s obzirom na iznimnu inteligenciju Hujerove, njezino u tolikoj mjeri pretjerano lamentiranje o vlastitoj ružnoći naprosto nije uvjerljivo i zato s razlogom s vremenom počinje iritirati). Međutim kad je već nepobitno da je likove žrtvovao zbog njihova služenja tematici, onda svakako treba žaliti što je temu ljepote (utjelovljene u navodno prekrasnoj i neodoljivoj Evi) tek ovlaš dodirnuo i pristupio joj s puno manje entuzijazma nego što je to s ružnoćom Hujerove bio slučaj (ako me sjećanje ne vara, kod Pirandella, ali i u Woody Allenovoj "Purpurnoj ruži Kaira" likovi se pobune protiv svoga autora, a šteta je što Vieweghovim ipak nedostaje hrabrosti za takav čin; razloga su uistinu imali...).

Svakako treba primijetiti (te autoru i zamjeriti!) da je, vjerovatno u cilju bolje prijemčivosti svoga romana, Viewegh propustio ukazati na mijene (i pozitivne i negativne) koje su protok vremena i promjena društvenog ustroja donijele češkom društvu, a čega su njegovi likovi (koje, ne zaboravimo, prikazuje u rasponu od dvadesetak godina) bili svjedoci.

Na kraju još napomena da je i nespretnost prevoditeljice (npr. "vjekovita stabla", "sladokusno isplažen jezik", ili rečenice poput "Ne mogu objasniti gdje sam izvukla upravo ovu sliku?") u skladu s kvalitativnom osrednjosti samoga štiva.

Sve u svemu, od Viewegha ništa novo; on je tip pisca koji je u stanju bez većih problema nanizati još desetak sličnih, pitkih, čitkih, neopterećujućih i nezahtjevnih romana usredotočenih na tematizaciju muško-ženskih odnosa, uz prihvatljiv omjer humora i sjete, gorčine i meda, nostalgije i smijeha. Odnosno, on je tvorac idealnog štiva za čitatelja nesklona pretjeranom zdvajanju i, ma koliko mu kritičnije nastrojeno, zahtjevnije čitateljstvo s razlogom bilo nesklono, svakako treba naglasiti da je svakoj nacionalnoj književnosti barem jedan takav pisac nasušno potreban. Jer, podsjetimo, nije sva književnost usmjerena Vječnosti, a Vieweghova i štiva njemu srodnih autora svakako pridonose popularizaciji čitanja (a pritom ipak nisu uvredljiva po inteligenciju recipijenata, poput primjerice Coelhovih ili npr. Biondićkinih knjiga).

Ocjena: 5/10

 

Iz arhive:
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.

"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.

"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
čeh u ofsajdu

 Autor    Božidar Alajbegović