tko stoji iza izakulisa.com?

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Nakon što je sa samo nekoliko zapisa uskomešao hrvatsku kazališnu javnost, kritički i istraživački raspoložen blog izakulisa.com potaknuo je i brojna naklapanja o identitetu njegova autora. Taj fantom u hrvatskoj operi duha, u kojoj je od merituma uvijek važnije tko podmeće klipove, pristao je na razgovor za Kupus.net, pod uvjetom zaštite njegova/njezina/njihova identiteta. Upravo stoga, ovdje donosimo nekraćene odgovore tastaturom učinjenog intervjua, u nadi da će i ona hiperznatiželjna kulturna elita imati dovoljno materijala za ovaj kazališni Cluedo - raskrinkavanje negativca koji se usudio pisati o Dubravki Vrgoč, Gordani Vnuk i Nori Krstulović.

 

Prije svega, hvala vam što ste pristali na ovaj intervju. Svojim pojavljivanjem u ipak blogerskim vodama uspjeli ste zagolicati maštu kazališnih djelatnika (vaše prirodno usmjerene publike), što blogu kao formi dnevničkog zapisa rijetko kada uspijeva u toj mjeri. Što mislite otkud toliki interes da se otkrije ne samo što je iza kulisa, nego i tko je iza ,"iza kulisa"?

Namjera nam nije bila pisati blog jer je to postalo pomalo pomodarski. Kad vidimo tko sve piše svoj blog, digne nam se kosa na glavi. Ipak nam je zasad najjednostavnije ovu zamisao tako provesti. Interes očito postoji, makar mislimo da svi koji bi trebali znati za ovo još nisu posjetili naš sajt. S obzirom na ono što iznosimo na svojim stranicama, razumljiv nam je interes za to da svi žele saznati tko stoji iza našeg sajta, ali se pribojavamo da je interes za time veći nego za onime što iznosimo. Pitamo se razmišlja li netko o tome što pišemo ili samo razmišljaju tko stoji iza svega toga.

U svakom slučaju, čestitke na intrigi. O internet stranicama posvećenim kulturi nije se toliko zakulisno brujalo još od Teatra.hr. Kako komentirate nestanak tog portala i jesu li vaše stranice prirodni sljednik tih stranica? Jeste li pisali i za Teatar.hr?

Nismo pisali za Teatar.hr, a jesu li naše stranice sljednik, na to Vam odmah odgovaramo da nisu. Druga je svrha naših stranica. Mi nikad nećemo biti servisni portal. Nestanak Teatar.hr-a je bio sam po sebi očekivan. Prvenstveno je to zbog toga što iako je inicijalno bio zamišljen širem krugu ljudi, on je postao portal kojeg posjećuju većim dijelom kulturni djelatnici. Koliko god se Nora Krstulović hvalila dobrom posjećenošću sitea, ne bismo se složili s njom jer je dovoljno malo pogledati statistike koje su javno dostupne da se shvati da i nije baš imao neku posjećenost. Prije samo tri mjeseca bio je negdje miljun i sedamsto tisućiti site na svijetu. Tek je u zadnje vrijeme dosta skočio na ljestvici pa je sad negdje šesto tisućiti. Dovoljno je samo reći da je net.hr odnosno Iskon negdje tisućiti u svijetu. Ovaj skok tumačimo određenim medijskim odjekom zatvaranja portala. Zapravo je zanimljivo kako je samo malo prilikom pokretanja Teatar.hr-a on bio medijski izložen i onda do zatvaranja ništa. Nije ni čudo što se kazališta nisu htjela oglašavati, nije ni čudo što nije bilo sponzora. Pa nisu oni bedasti. Znaju koliko im ljudi dolaze s nekog sajta. Druga je priča što je taj sajt bio izvrsno osmišljen. Trebalo je još uložiti u marketing. I još s obzirom da je to kulturni portal sigurni smo da se moglo dogovoriti neko medijsko sponzoriranje vodećih medija i oglašivačkih agencija. Pogledajte samo javno.hr, oni su u svega dva mjeseca uspjeli dogurati do negdje 450 tisućitog mjesta, a sve zbog jumbo plakata. Još jedna stvar koja nam nikako nije jasna kod Nore Krstulović. Nedavno smo pročitali u Večernjem listu izjavu da ona neće uzeti 50,000 kuna potpore od Grada jer to nije portal gradskih kazališta. Protupitanje koje bi svatko pametan trebao postaviti je zašto se onda prijavila na natječaj Grada. I na kraju još bismo nešto rekli o projektu Inkubator koji je inicirao Teatar.hr i koji je propao. Mislimo da nije u redu što se u taj projekt krenulo bez da su osigurana kompletna sredstva. Mnogi su zbog toga zakinuti i sad te svoje drame ne mogu prijaviti na nijedan drugi natječaj jer ih većina traži da nisu sudjelovali na natječajima. Teatar.hr je propao zbog lošeg produkcijskog rada njegove voditeljice Nore Krstulović, a kad joj je ponuđena čak i pomoć od strane korisnika ona je to odbila. Toga je vjerojatno i ona sama svjesna jer je inače kulturni manager.

Članke na izakulisa.com potpisujete kao "kritik". Možete li pobliže pojasniti okvir vašeg identiteta. Jeste li kritički raspoložen novinar, nezadovoljni kazališni djelatnik, distancirani čovjek iz zadnjeg reda publike, gradski činovnik kojem ne ide sve po planu?

Zašto kritik? Svrha ovoga sajta je kritika, a kritika je uvijek samo konstruktivna kritika i ma što god se nekima trenutno činilo, sve što je dosad pisano i sve što će se u budućnosti pisati nije samo zato da bi se druge ocrnjivalo ili na bilo koji drugi način pisalo nešto protiv njih ili protiv njihovog rada. Kritika, pa tako i ovaj sajt, ostvaruje svoj smisao ako dovede do promjene na bolje. To je upravo ono što mi želimo, da se više ne događa ovo loše na hrvatskoj kulturnoj sceni što se trenutno događa. Glede našeg identiteta možemo reći samo da smo pomalo sve ono što ste u Vašem pitanju naveli, ovisno o situaciji.

Zanimljivo je da se Vaš blog dosad bavio prvenstveno kazališnim festivalima, točnije Eurokazom i Festivalom svjetskog kazališta. Hoće li se spektar interesa širiti ili su reprezentativne manifestacije interesantnije od produkcijske stvarnosti?

Svakako će se širiti. Pisat ćemo o svemu što se događa na kulturnoj sceni u Hrvatskoj. Pozivamo korisnike da sami svojim komentarima dopunjuju sadržaj, a mogu slati i svoje članke na naš mail pa ćemo ih objavljivati, naravno anonimno. Danas je vrlo jednostavno otvoriti anonimnu e-mail adresu, a tko je tko ne možemo baš tako lako saznati. Istina je da smo se na početku bavili samo festivalima i ljudima vezanim uz njih, no ne smatramo da su reprezentativne manifestacije interesantnije od produkcijske stvarnosti. O festivalima smo pisali upravo zato jer oni koriste miljune kuna iz državnog proračuna namijenjenih nezavisnoj produkciji, odnosno gotovo polovinu sredstava odlazi na par najvećih festivala. Dok ostatak nezavisne kulturne scene muku muči s nedostatkom novca, veliki festivali se s novcem razbacuju. Taj novac se mogao potrošiti upravo na poboljšanje nezavisne produkcijske stvarnosti.

Dok se nije pojavio članak o Eurokazu (čime se nekako anuliralo prilično striktno usmjereno jahanje po Dubravki Vrgoč), čuo sam nekoliko interesantnih teorija o Vašem identitetu. Osobno me dodatno zainteresiralo to pitanje nakon što me jedna osoba priupitala jesam li to možda ja, pokazujući time da je i dalje intrigantnije tko stoji iza čega, a ne što taj netko želi staviti na dnevni red. Iako dakle niste "ja", zbog učestalog pisanja o Dubravki Vrgoč, a u trenutku snažne medijske aktualnosti o njezinoj "krađi" Festivala svjetskog kazališta, pronijela se priča da iza kulisa stoji Vladimir Stojsavljević, bivši gradski pročelnik za kulturu. Što mislite o tim naklapanjima, a potom što mislite i o konkretnim gradskim politikama bivših i sadašnjih zagrebačkih kulturnih pročelnika?

Sad kad smo "sjahali" s Dubravke Vrgoč i počeli se bavit drugim temama, vjerujemo da će se popis kandidata za onoga tko stoji iza ovog sajta proširiti. O tim naklapanjima mislimo da su žalosna upravo iz tih razloga koje ste gore naveli. U nekakvom normalnom društvu bi vjerojatno već nakon objave skandaloznih činjenica padale glave ili bi barem bile provedene detaljne istrage koje bi se predočile javnosti. Za vrijeme Stojsavljevićevog mandata stvari su išle prema boljem. Uglavnom se pazilo na to da svi dobiju podjednako prema kvaliteti. A i proračun za nezavisnu produkciju je poprilično rastao. O radu sadašnjeg zagrebačkog pročelnika govori dovoljno činjenica da se on redovito javlja na televiziju u svojstvu stručnjaka za terorizam, a ne u svojstvu dužnosti koju obavlja. Rijetko kad je uopće u Zagrebu, nego drži kojekava predavanja o terorizmu na stranim sveučilištima. Trenutno kulturnu politiku provodi član gradskog poglavarstva Duško Ljuština i ona je sasvim različita od one Stojsavljevićeve. Oni su još na početku mandata najavili da će je promijeniti. Tada su govorili kako se više neće svima davati podjednako, već više jednima, a manje drugima ovisno o popularnosti. Problem je što to nisu učinili odmah, već sad usred mandata kad su se ljudi već navikli na određeno povećanje sredstava svake godine. Mislili su da se od toga odustalo i normalno je da se bune. A i netransparenost postoji i od strane Grada i od strane nezavisnih udruga i ne znamo hoće li se to promijeniti.

Kakvo je vaše viđenje kulturne politike Biškupićeva ministarstva, kazališnom zakonu, raspodjeli proračunskih sredstava...? Vidite li mogućnost uvođenja reda?

Mogućnost uvođenja reda? Je li Vi to nas nasmijavate? Dok se ne promijeni kompletna garnitura činovnika u toj ustanovi, ništa od nekakvih promjena. Kazališni zakon je samo zamagljivanje očiju. U ovoj državi o proračunskim sredstvima odlučuju interesni krugovi, a ne vijeća. Ona su samo pokriće za netransparentno dijeljenje novca. I političari mogu koliko god hoće pričati da nije tako. Ono što bi uvelo reda je to da se uvede nekoliko krugova za prijavu projekata i višegodišnje financiranje. U tom smislu napravljen je jedan kozmetički popravak u međunarodnoj kulturnoj suradnji. Zatim preporuke vijeća bi trebale biti konačne, a ministar kulture ili pročelnik bi samo trebao potpisati ugovore. Uz to onaj koji sjedi u vijeću ne smije biti povezan ni s jednim projektom uopće koji se prijavljuje na natječaj. Oni koji tvrde da je to nemoguće s obzirom na mali broj stručnih osoba, zagovaraju daljnju netransprentnost. A odbijeni projekti bi trebali dobiti obrazloženje zašto njihov program nije javna potreba u kulturi. To bi bila idealna situacija do koje vjerojatno neće doći nikada. Evo Festivalu svjetskog kazališta su povećana sredstava iako je prema preporuci vijeća Ministarstva kulture taj festival prošle godine trebao odvesti predstavu Petera Brooka u još jedan grad u Hrvatskoj. I za to su im odobrena dodatna sredstva mimo natječaja. Ne bi se smjelo događati da netko dobije sredstva mimo natječaja bez obzira koliko je to važno za Hrvatsku. Mislite li da na nekom natječaju Ministarstava kulture u Europi primaju zahtjeve naknadno?

U principu komentirate informacije koje su javno dostupne, kao svojevrsni promatrač sa strane. Ipak, u tekstu o Eurokazu, gdje ste ustvrdili kako on pravno "ne postoji" jer niste mogli pronaći njegov registarski broj, preuzeli ste novinarski obrazac i uputili, kako kažete, pitanje Gordani Vnuk na koje niste dobili odgovor. Prema mojim informacijama taj upit nikad nije zaprimljen, ali neovisno o tome, pri traženju tih informacija, kako uspijevate zaštititi svoju anonimnost, odnosno jesu li kulturne institucije zainteresirane komunicirati s tajanstvenom virtualnom osobom koja drži "nekakav blog"?

Kao prvo, vaše informacije su netočne jer samo dan nakon što smo uputili pitanje Gordani Vnuk, nekoliko puta je bilo posjeta sa servera Kampangela. Konkretno s IP adrese 62.206.11.66, što je server Kampnagela, 17.1. u 12:17 te 19.1. u 16:48 pristupljeno je našim stranicama, dok prije toga pristupa nije bilo. Upit smo e-mailom poslali na adresu Eurokaza i Gordane Vnuk. Dakle, očito je da Eurokaz laže, što govori sve. Ne bismo htjeli pisati neprovjerene informacije, sve informacije u registrima su javno dostupne. S obzirom da nismo dobili nikakvu povratnu informaciju, odlučili smo objaviti članak jer očito se nešto skriva. Njihovo besramno laganje da su nisu dobili nikakav upit govori da smo u pravu ili vrlo blizu istine, a oni nemaju argumenata za suprotno jer da imaju onda bi ih iznijeli kao jedan javni festival financiran od sredstava poreznih obveznika prema kojima imaju barem moralnu odgovornost. Hrvatske kulturne institucije i pojedinci očito nisu zainteresirani za komunikaciju jer skrivaju loše poslovanje, nerad i na kraju krajeva umjetničke dosege. Za razliku od njih, od inozemnih institucija i pojedinaca dobivamo brze odgovore. Primjerice, mađarski redatelj Bagossy nam je odmah poslao odgovor kada smo ga tražili pojašnjenja u vezi naglog odlaska.

Sudeći po broju tekstova o Dubravki Vrgoč, čini se da vam je ona posebno stala na žulj. Smatrate li je nekim posebnim otrovom hrvatskog kazališta ili imate neke druge motive za učestalo pisanje o njoj?

Nije nam posebno Dubravka Vrgoč stala na žulj. Problem je način na koji ona provodi svoju umjetničku viziju i politiku - potpuno netransparentno i to novcem poreznih obveznika. Ne smatramo je nimalo većim otrovom hrvatskog kazališta od mnogih drugih. No ona trenutno obnaša javnu dužnost, a i sama želi povećati ulogu u kulturnom životu pa je realno da bude izloženija kritikama svoga rada.

Tko je sljedeći tko treba strepiti od izakulisa.com? Radite li na nekim novim člancima?

Konstantno radimo na novim člancima. Ne treba strepiti nitko tko radi pošteno i transparentno svoj posao. Nažalost, takve osobe u hrvatskom kulturnom životu se mogu pobrojati vrlo lako.

Kakva je po vama scena hrvatskoga kazališta danas i možete li je usporediti s nekadašnjom, naravno pitanje postavljam nemajući na umu niti koliko imate godina pa mi je teško procijeniti i o kazališnom iskustvu iz kojeg kritički progovarate...

Mislimo da je potpuno besmisleno pozivati se na nekadašnje stanje hrvatskog kazališta. Kazalište je kao i svaka umjetnost živa i vrijedi u datom trenutku. U hrvatskom kazalištu ne bi trebalo davati prostora incijativama koje zagovaraju povratak prošlim vremenima. Trebalo bi jednom već zaboraviti na prošlost i usmjeriti se k novom. Iako nismo jedini koji to zagovaraju, čini se da oni koji su to nekoć ili još uvijek zagovaraju, ulaskom u institucije ili pak nakon nekog vremena, to prestaju zagovarati. Stoga sve ostaje samo na riječima. Potrebno je nešto konkretno napraviti. Ponekih pomaka ima, ali još uvijek nedovoljno. Ali ono što danas najviše ubija hrvatsko kazalište su izakulisne igre gdje nema umjetnosti, već je riječ isključivo o novcu. U hrvatskom kazalištu ne vrednuje se kvaliteta, svi natječaji su netransparentni i sve se radi po principu ti meni, ja tebi. Nekih pomaka ima u Studentskom centru, nekoliko mladih redatelja koji pokušavaju stvoriti neko drugačije kazalište. Ipak, Kulturi promjene Studentskog centra nedostaje prvenstveno umjetničke profiliranosti.
Budući da promjena treba biti na bolje, trebalo bi selektivnije sastavljati program iako je hvalevrijedno to što se prilika daje svima. Ostala kazališta bi se trebala na to ugledati jer ne može Studentski centar biti jedino mjesto za nezavisnu produkciju. Još jedna stvar koja nedostaje Studentskom centru je dobar marketing, odnosno krivo je usmjeren taj marketing. Ali vidimo da se polako mijenjaju stvari pa se nadamo da će se to promijeniti u skorijoj budućnosti. Što se tiče ostalih kazališta situacija se neće bitno mijenjati dok se ne izmijeni kompletna garnitura kazališnih djelatnika, a možda čak ni tada jer se mlađe generacije uči da treba muljati da bi nešto radio. A čim se mulja, nema umjetnosti.

Kakav je vaš stav o europskome kazalištu, nekako se naslućuje da ste posebno skloni francuskome krugu, pozivate se čak i na Avignon, koji je Dubravki Vrgoč uz Edinburgh možda jedan od najrelevatnijih selekcijskih kriterija... Tu imate čak nešto zajedničko, ako smijem primijetiti.

Nismo posebno skloni francuskom krugu. O Avignonu smo pričali jer se ona stalno poziva na famozni Avignon. Avignon, Edinburgh ili pak Moskva, ne mogu biti jedine polazišne točke za selekciju predstava na jednom festivalu koji sebe naziva svjetskim. Ali to je problem sa svim većim festivalima u Europi. Većinom se iste predstave vrte po nekoliko godina iako one s vremenom postaju sve manje aktualne i manje zanimljive. Stanje repertoara europskih kazališta, onog institucionalnog, nije ništa različito od hrvatskog, barem u umjetničkom smislu. U produkcijskom smislu, to je sasvim druga priča. Zanimljive predstave rade upravo nezavisne skupine glumaca, koreografa, redatelja i dramaturga. Njih prepoznaju institucionalna kazališta te im ustupaju svoje off scene na kojima se zapravo događa ono što je zanimljivo u europskom kazalištu.

Iznenađuje li vas što, unatoč velikom interesu na kulturnoj sceni da se sazna tko stoji iza vašega bloga, izostaje komunikacija na vašim stranicama? Naime, unatoč opciji da čitatelji komentiraju objavljene članke, nitko se još nije upustio u polemiziranje kakvo je Teatar.hr uspijevao poticati. U čemu je razlog, problem?

Možda zbog toga što je Teatar.hr bio ponekad preblag prema institucijama i pojedincima. Nije se upuštao u dublje istraživanje pojedinih slučajeva. Jedna od činjenica je i ta da je naš sajt još relativno malo posjećen. Tek dvadesetak jedinstvenih posjetitelja dnevno. Nismo još krenuli u intenzivniju promociju sajta, ali uskoro hoćemo. S druge strane ljudi ne komentiraju jer se u člancima prepoznaju.

Kolika je posjećenost vaših stranica i je li posebno rasla nakon neke od objava?

Posjećenost je, dakle, dvadesetak dnevno, što se udvostruči nakon objave članka. Najviše je bilo posjeta nakon objave članka o krađi Festivala svjetskog kazališta i dobivanju novca mimo natječaja.

Je li točno da najviše posjeta bilježite sa servera Ministarstva kulture, i to na dnevnoj bazi? Kako to tumačite?

Da, prema statistikama za drugi mjesec sa servera Ministarstva kulture bilo je 357 posjeta, a za prvi mjesec 310. To bi se moglo tumačiti na više načina. Možda, što sumnjamo, tamo stvarno sjede ljudi koje stvarno zanima što se događa u hrvatskoj kulturi, koje zanima istina i koji dijele naša stajalište. Ako takvih ima, očito nisu u poziciji ništa učiniti pa i dalje dolaze gledati. Možda opet dolaze gledati što taj bezobrazni kritik zanovijeta i kritizira. Možda i stvarno očajnički žele saznati tko stoji iza ovog sajta radi osvete. Tko se to usuđuje iznijeti istinu?

intervju
Autor pitanja     Ivan Kralj