proljeće je, a u itd-u nemir
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Teatar ITD kao dio Studentskoga centra, možda zagrebačko kazalište najviše opterećeno skandalima, optužbama i zakulisnim igrama, ovog proljeća nastavlja s dokazivanjem svojih produkcijskih ambicija. Bageri u glavama paranoika još nisu počeli kopati temelje budućih auto salona, a ITD-ova se mašta svejedno nametnula kao bogatija. Kreativni nemir u ITD-u ponukao je i istraživački nemir Marka Sjekavice koji je, prije nego što je napisao osvrt, odlučio pogledati barem nisku ITD-ovih predstava.

 

Htjedoh pustiti malo vremena da se emocije i prvi dojmovi oko &TD proljeća slegnu pa da se upustim u ovo pisanje. I baš kad sam odlučio započeti spuštati prste po tipkovnici, smrt, okosnica predstava o kojima ću ovdje s vama dijeliti misli, uvukla se u moju lagunu. Partio je dobri nono, iznenada, bez najave, nakon što je poslušao, s istinskim užitkom, Mozartov Koncert za violinu i orkestar u G-duru, opus 216, koji sam mu dan prije, nakon duge potrage, na jug, donio iz Zagreba. Za razliku od Gustava von Aschenbacha, nonove sanje nisu ostale nedorečene, nježna ćućenja neproživljena, njegov osobni Tadzio tek neostvariv i zabranjen ideal. Šezdeset godina braka i sedamdeset godina neohlađene ljubavi sami progovaraju. Nad Aschenbachovim – Mannovim odrom, Oliver Frljić je nadvio islamski stijeg. S ciljem dekontekstualizacije, rekontekstualizacije, transfera. Transferiranje sentimenta iz umjetnosti, misleći ovdje ponajprije na ovih nekoliko itedeovskih predstava, u dramu vlastitog života, može biti blagotvorno, umirujuće, ohrabrujuće. Pomoći u poimanju smisla.

"Sympathy for the Devil", "Didona i Eneja & Smrt u Veneciji", "Hanjo" predmet su nam sad misaonog i osjećajnog poniranja.

Simpatiju za vraga, kako je od milja imenovah, a originalno nazvanu po pjesmi Rolling Stonesa, predstavu Françoisa Michela Pesentija, napravljenu za Anu Karić prema Shakespeareovim tekstovima, pogledao sam u modificiranoj velikoj, umanjenoj, u komoru pretvorenoj, dvorani &TD-a, u koju sam s ostatkom publike ušao kroz hodnike back stagea, ono što bi antički Grci nazvali skene, odnosno njezinim djelovima namijenjenim glumcima, večer uoči posjeta Georgea Busha juniora dičnoj nam domovini. Koju za jeftinu kurvu politički svodnici podaju raznim dijaboličnim vladarima. Savršene li prilike za autorefleksije, potke za rasprave Pod starim krovovima. Predstava o zlu, ne kroz njegov antipod, ne pristupom putem dobra, već uplivom u samo zlo, što dublje, prema njegovoj srži. Kroz osjećaj gnjusobe, kroz mračne hodnike čovjekove svijesti. U noćnoj šetnji kroz grad, koja je kasnije uslijedila, umjetnica Ana Elizabet, primijetila je kako je grad puno većim intenzitetom osvijetljen, povodom dolaska američkog predsjednika, dok su pauci, u masovnom napadu iz Savske ceste odnosili automobile. Idila i avanture iznošenja, češljanja, odnošenja, skupljanja glomaznog otpada, koja mi je tih dana ugodno ispunjala noći, nečijim je naputkom iz istih razloga dokinuta. Sljedeći ću dan, odlazeći na Filozofski, na predavanje iz Politike i propagande u 20. stoljeću, brutalno biti pretresen od policije, zbog poruke za Mister Presidenta koju sam nosio izvješenu na vlastitim leđima. Orwellove ideje iz "1984", kako i ideali francuskih studenata šezdesetosmaša, s četrdesetogodišnjim odmakom, tada su mi slijetale i polijetale s privatnog aerodroma u glavi. Čete u službi nečastivoga, izricanje odvratnih gadosti, samosvjesno ispoljavanje moći, nekažnjavanje zlodjela imaoca moći, otvorena propaganda zla, analiza rušiteljskih i ubilačkih poriva, ljudske opijenosti destrukcijom, nešto je svevremensko, što ipak u današnjoj geopolitičkoj i društvenoj situaciji treba biti preispitano i revalorizirano.

Ovaj je kazališni komad, složenošću misli kojima barata i zapletenih shakespeareovskih jezičnih konstrukacija koje Ana Karić tako odvažno, uzvišeno i uživljeno interpretira, dosta zahtjevan. U smislu iznimne kontemplativnosti. Analitičnosti. Filozofičnosti. Primijetih da je u publici izazvao podvojene reakcije. Nije baš uobičajeno imati brojnu publiku koja je spremna malo ozbiljnije uroniti u misao o egzistenciji, što se tu svakako iziskuje. Prečesto se od teatra traži ona zabavljačka, od stresa i zamora svakodnevice opuštajuća uloga, uz izostanak svakog transcedentalnog momenta. Katarze. Gledatelj se od istinskog korisnika i gurmana pretvorio u konzumerista lošeg fast fuda. Ana Karić, njezina glumačka i osobna figura, ishodište je ove predstave. Ona je velemajstorica jezika. Mimike, geste. Ona je sama na ovoj crnoj sceni, istinska je suverenka koja sadistički vlada riječima, mislima, emocijama. Ona je muškoga roda, obučena u crni pulover koji joj ujedno odijeva gornji i donji dio tijela. Lice joj se sotonski raspada. A stavljanjem utega na tipku električnih orgulja stvara zvučnu pozadinu predstave, povremene sekvence jednoličnih, psihodeličnih tonova. Ostao sam s pitanjem da li je uloga Pesentijevog asistenta Darka Japelja, u ulozi inspicijenta koji je s tekstom elegantno sjedio uz rub scene i u par navrata, čitajući također ekspresivno i nadahnuto po nekoliko početnih riječi pasosa, da bi podsjetio na njih vražicu, koja ih je potom spretno uzimala u svoje misli i usta i nastavljala s lakoćom dalje modelirati, bila praktična solucija ili pak smjelo i promišljeno umetnut u predstavu dramaturški postmoderni dodatak. U krajnjoj liniji, riječ je o predstavi o čovječnosti, zapravo o vjeri u čovječnost.

Istinsko ushićenje mojih pramaljetnih &TD večeri zasigurno je bila "Smrt u Veneciji". Dugo ne vidjeh tako kvalitetnu, osvježavajuću, inspirativnu, višeslojnu meta-predstavu u kojoj je isplivala umjetnička kreativnost, snažna osobna i politička poruka, estetska privlačnost, glumački talent, koordiniranost ansambla, koji nastupa istovremeno na dvije scene, u dvije predstave ("Didona i Eneja" drugi je dio ovoga diptiha), pred dvije publike, intereaktivnost s publikom. Umanjivanje i dokidanje razlika između izvedbe i života. Brisanjem jasnih granica, zamjenom uloga, relativizira se spol i rod. Ana Karić igra glavnu mušku ulogu, Gustava von Aschenbacha. Odjevena u haljinu. Ujedno je ona i Thomas Mann, pa zatim Smrt, a ujedno i Ana Karić, ona sama. S ostalim je glumcima slična situacija. Bogata stratifikacija također se ispoljava kroz množinu prilaznih puteva Mannovoj noveli "Smrt u Veneciji", sadržajnoj i tematskoj okosnici predstave. Prisutna je i evokacija na istoimeni film Luchina Viscontija i njegove protagoniste. Intervju s Gustavom von A. kroz prizmu Hrvatske devedesetih, te kroz naočari razgovora sa Jean-Lucom Godardom nakon premijere njegova velikog filma "Le Mépris". Intervju s Gustavom von A. koji povremeno postaje Ana Karić, polazeći sa stanovišta kazališne kritike. Ana koja smatra da glumca i redatelja svaka negativna kritika in ultima linea dotiče na osobnoj razini. Odnos Gustava von Aschenbacha i Tadzia kroz rakurs odnosa društva i znanosti prema pedofiliji zbog prelaska određenog odnosa iz svijeta estetike u onaj erotike. Dječja seksualnost, poimana kao djevičanski cvijet, u koju svaki pristup odrasle osobe, čak i u slučaju dječje želje i pristanka, moramo spriječiti, suprotstavljena stavu koji su brojni zaista veliki francuski umjetnici i intelektualci izrazili potpisavši sedamdesetih peticiju upućenu francuskom parlamentu za dekriminalizaciju seksualnog odnosa s djetetom uz dječji pristanak. Smrt zbog nemogućnosti realizacije ljubavi ovdje predstavlja logičan izlaz. Samo je postavljena umjesto na kraju djela, kao kod Manna, na njegov početak te se predstava dalje bavi njezinim uzrocima, pokušavanjem razumijevanja i svojevrsnim uskrsnućem onoga kojega je Smrt odnijela. Smrt zbog nemogućnosti opstanka iskrenih osjećaja, koji se ne uklapaju u vladajuća poimanja (malo)građanskog društva u kojem su mržnja i laž postali ideali i temeljna načela. Otuda i poveznica s pojavom nacizma u Njemačkoj i svojevrsnog totalitarizma i jednoumlja uvijenog u prividno, nevidljivo novo ruho demokracije kojeg smo doživjeli 90ih u Hrvatskoj. Lažna sloboda koja za razliku od istinkih liberté, egalité, fraternité, ubija sve svoje neistomišljenike.

I sam Mann, sa svojim homoerotskim promišljanjima, iako ugledni građanski pisac, koji i sebe samoga projicira u Aschenbachov lik, nije se mogao u potpunosti samoostvariti u onodobnoj Njemačkoj. Ana Karić i Nataša Dangubić nježno i strastveno se ljube. Gustav i Tadzio. Odlična i duhovita glazbena pozadina cijelog komada. Zaista sjajni Mislav Čavajda. Ne samo dok Ani Karić brije seksi noge, već izvrsno glumi, interpretira, pliva u dugim i zamršenim monolozima. Dirnuo me posebno prizor koji je otvorio jednu dodatnu razinu ove predstave, učinivši je time svojevrsnom predstavom o predstavi, meta-predstavom. U jednom trenu se otvaraju velika, klizna, željezna vrata koja su činila stijenku odvajalicu prostora SEK-a, u kojem se događao komad, od vanjskog dvorišnog prostora SC-a. Silueta glavne glumice, gledane iz zamračenog interijera prema vani, s limenom bačvom plamtećih knjiga, jednim starijim gospodinom sa psom - slučajnim prolaznikom, skupinom studenata s bocom žeste iza Francuskog paviljona, te vlak jureći (možebitni za Veneciju, iako mislim da je bilo prerano za taj, osim u mojoj mašti, koji se žuri u okuženi grad na laguni da spasi jednog ostarjelog pisca), sve ovo u pozadini, u sastavu spontano nastalog eksterijera, samim faktom privremene eliminacije jedne membrane izvedbenog prostora teatra, prema svojevrsnom gradskom javnom prostoru.

Drugi dio predstave, "Didona i Eneja", koji publika ne može pogledati istu večer, jer samo su glumci ti koji cirkuliraju između dvije scene, također u srži ima tragičnu smrt junakinje, ljubavnim jadima uzrokovanu. I to je opera, prava opera Henryja Purcella, kojoj Frljić svojom adaptacijom nije oduzeo karakter te glazbene vrste. Uistinu nisam očekivao gledati operu u &TD-u pa sam ostao malo zatečen. Nedostatak titlova iznad scene, koja publici, u kućama koje se redovito bave postavljanjem opera na scenu, olakšava, štoviše omogućuje, praćenje radnje, a ujedno i rupičasto sjećanje na Vergilijevu "Eneidu", temelja za libreto Nahuma Tatea, bili su dovoljni da mi proizvedu distancu koja mi je dozvolila kontakt tek sa glasom Didoninim (Vlatkom Oršanić), glasom Enejinim (Domagoj Dorotić), privlačnim i lijepim scenskim rješenjima te smjelim i uspjelim uplitanjem Enejinog (Mislav Čavajda) ubojstva Bambija (Nataša Dangubić) u fabulu ove post-moderno-barokne interpretacije antičkog izvornika. Pitate se kako? Pogledajte i zaključite sami!

Ostaje mi još nekoliko redaka za "Hanjo", izvrsnu predstavu sjajne, ne samo glumice, nego, kao što ovdje imamo priliku vidjeti, i redateljice Senke Bulić. Ana Karić me opet oduševila. O kvaliteti njezine glume, koja je, učini mi se, ponekad svečana poput antičkog teatra, ne treba posebno pisati. To je već općepoznata činjenica koja se svakom novom ulogom (a odigrala je preko 2000 izvedbi) iznova potvrđuje. Ana je stopljena s likom koji postaje. Ona isijava djelove svoje osobe kroz likove koje glumi. Njezin govor je izniman. Enrgija kojom zatrese scenu i emocije publike. Fizička snaga također. Ma tako mi se sviđa to što Ana Karić ostaje istražiteljica, otkrivačica novih horizonata, voli biti moderna i suvremena, stvarajući takvo isto kazalište, sudjelujući u sjaju našeg glumišta. Kroz svaki novi projekt, imam osjećaj, otkriva sebe, radi na vlastitom rastu i samospoznaji. Jer kad je ona na sceni, vidi se da je to sam Eros koji je pokreće, da je njezin rad usko povezan sa samim njenim bićem. Gnothi seauton njoj je blisko životno načelo. Usuđuje se raditi s mladim i progresivnim suradnicima, prihvaćajući nove tendencije u teatru. Tako da je uvijek iznova u procesu stvaranja, ne samo na razini role koju ima, već i na općenitijoj razini aktivnog participiranja u stvaranju onoga što zovemo hrvatsko kazalište.

Bliži sam ikonoklazmu od ikonodulstva, tako da ne želim ovdje dodatnim riječima od Ane Karić izrađivati ikonu. Njezin rad, strast, umijeće, sama pojava, jači su argument per se od svih mojih napisanih riječi. U ovom kazališnom komadu Sveti Sebastijan (Silvijo Sentić) kao ikona natkriljuje scenu svojim napetim mišićima, prelijepim tijelom koje stoički podnosi patnju. Patnja koja dovodi do pročišćenja i spasenja, njezina ljepota. Mishimina životna fascinacija Svetim Sebastijanom, još od rane mladosti, kada je gledajući lik ovog sveca, na jednoj reprodukciji talijanskog baroknog majstora Renija, doživio svoje prvo orgazmičko iskustvo. Svoju prvu ejakulaciju.

"Hanjo" je priča o nesretnoj ljubavi, o gejši Hanako (Ivana Jozić)  koja se zaljubljuje u mladića i čeka ga dugotrajno, godišnjim dobima, godinama, na klupi čekaonice kolodvora u... Ona čekajući gubi razum, zatvara se u zlatni kavez svoje patnje, čije su zlato stvorile idealizirajuće projekcije, promiješane s onim teško objašnjivim osjećajem zvanim ljubav. Kavez je muči, i ona iščekuje ljubljenog Yoshija (Mislav Čavajda) s kojim je razmijenila lepeze kao zavjet budućeg zajedništva, davši mu svoju starinsku lepezu ukrašenu slikama ljepotica noći, koja ja nekoć davno pripadala gejši Hanjo. Kavez je ujedno štiti i predstavlja cijeli njezin svijet, bez njega bi bila izgubljena, uništena. Slikarica Jitsuko Honda (Ana Karić) uzima ovu poludjelu djevojku pod svoju zaštitu, i zapravo njihov kompleksan odnos glavno je pogonsko sredstvo dramatičnosti i izvor je dubok i studen ove ljubavne drame. Jitsuko je također tragičan lik okovan oklopom samoće. Njezina skrb za Hanako leluja između požrtvovnosti, brige, zaštite s jedne i natruha sebičnosti i vlastitih frustracija, opsesivne i posesivne ljubavi prema shrvanoj mladici, s druge strane. Eskalacija ludila zbog ljubavi i lajtmotiv patnje i smrti. Smrt vojnika (Darko Japelj), izvedena u obliku, rekao bih čak, suvremeno-plesne točke, obnaženo tijelo koje krvari, batrga se i koprca na granici života i smrti te na koncu nestaje, propada. Ta konkretna, pojedinačna smrt kao vizija, kao sinegdoha pojma smrti. Smrt kao rješenje i izlaz iz kovitlaca strasti kojima čovjek ne uspijeva ovladati, koje ga bacaju u očaje, ludila, koje ga lome. Nadrealni, gorostasni lik čistača (Miro Manojlović) satkan od ostataka, otpadaka ljudskih sudbina. Privlačan odabir glazbe, odmjereni i uklopljeni, lijepi kostimi Olivera Jularića. Vrsta scenskog pokreta i mimika prizivaju air kabuki teatra.

Sve dobre i sretne drame, koliko god one o nesreći bile, mog proljeća 2008. dogodile su se u teatru &TD.

kazalište
Tekst   Marko Sjekavica
Autor   Marko SjekavicaFotografije   Damir Žižić