ua, ua, stigle su male hrvatice!
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Miješajući kabaretske songove i kratke "humorističke" skečeve, Nola pribjegava govornoj mani ili specifikumu kao elementu diferencijacije likova. To međutim postaje tolika prostitucija forme da završava u ekstremu sumnjive gledljivosti. Uvjerljivost kritike društva bila je Noli primarna opsesija pri rađenju ove predstave, a upravo uvjerljivosti u predstavi ima za dlan.

 

Novi kazališni izlet Lukasa Nole u dvorištu &TD-a, ispostavilo se, jedan je od onih piknika na kojima si u bradu brundate "što mi/mu je to trebalo" i maštate kako vas doma čeka fina ugodna večera, televizor i guščje perce koje će vas mnogo obilnije nasmijati. Nešto što bi se samo voljelo opisivati kao "komični kabaret", nije ni kabaret, kamoli komični.

"Hura, hura, stigle su male Hrvatice!" predstava je kojom je kazalište u dvorištu SC-a zatvorilo sezonu. Pumpana je ta predstava kao klasični "šećer na kraju", glumački kvartet medijski je bombardiran kao "prelijepe barbike", humor predstave samouvjereno nam je serviran kao "southparkovski".

Prava je istina da nijedan obožavatelj "South Parka" s ove Noline predstave ne može otići nasmijan. Dramaturgiju inicijalima potpisuje Nina M., a samoproglašene prelijepe Hrvatice su Ecija Ojdanić Viljac, Darija Lorenci, Nataša Dangubić i Natalija Đorđević. Naravno da se nijedna predstava ne može i ne treba mjeriti po ljepoti izvođača (ukoliko u širem kontekstu predstavom ne proglasimo i natjecanja ljepote), ali ovo nategnuto poigravanje s vlastitim samorazumljivim seksipilom posve je suvišno i kontraproduktivno.

Iako je Nola u medijskim istupima već najavljivao da će mu najbolji kompliment za predstavu biti riječ "odvratno" (aludirao je pritom na navodno kontroverzni "sadržaj sadržaja"), taj bi se "kompliment" više mogao odnositi na kvalitetu sadržaja i njegove izvedbe. Cijepljeno od invencije, ovo kazališno uprizorenje nije inspirirano čak ni mnogo zabavnijim (ovo pokušava biti jeftini cinizam) vicecima iz Arene. Petparački humor, slab da slabiji ne može biti, dobiva svoje bljeskove tek sporadično da bi ponovno potonuo u najdublje dubine. Prelijepe se glumice hrvaju s nemaštovitim tekstom kao prilično loše izvođačice. Skačući u različite rodove i dobi, one sasvim namjerno postaju potpuna negacija svoje, kako kažu, prelijeposti, ali i negacija same uloge. Ekstremno neuvjerljiva starica Natalije Đorđević ili bilo čije glumačko bavljenje Story Super Nova fenomenima, potpuno su promašena preglumljavanja koja se doimaju rezultatom lijenosti. Miješajući kabaretske songove i kratke "humorističke" skečeve, Nola pribjegava govornoj mani ili specifikumu kao elementu diferencijacije likova. To međutim postaje tolika prostitucija forme da završava u ekstremu sumnjive gledljivosti. Uvjerljivost kritike društva bila je Noli primarna opsesija pri rađenju ove predstave, a upravo uvjerljivosti u predstavi ima za dlan.

Stereotipizacija likova kakve utjelovljuju (nekad i talentiranije) djeca iz dramskih učilišta, mogla je imati prilično dobar zamašnjak da se autori nisu olako pogubili u uvjerenju da je moć perverzije i odvratnog (dakako onog što je samo njima perverzija i odvratno) toliko samoosuđena na prihvaćanje unutar klasičnog i kurtoaznog hrvatskog kazališta. Koketiranje s elementima trasha, pa čak i u trenucima kad glumica, po uzoru na hostesu u boksačkom ringu, na kartonima pronosi ispisane poruke navodno humornog sadržaja, nije se pokazalo previše plodonosnim. Sve to izgleda kao neka prepisana forma kojoj nisu mogli injektirati adekvatnu sadržinu. Trash estetike sjajno funkcioniraju u alternativnim kazališnim krugovima koji se prema glumačkom poslu ili režiji ipak odnose s mnogo više slobode i nesputanosti. U kazališnom okruženju u kojem bi prelijepe one htjele koketirati i s trashom, i s vlastitim seksipilom, samo jedno kradimično popravljanje suknje da ne pokaže previše, ruši cijeli mit o slobodi i uvjerljivosti nadahnuća. Poigravanje s kičom također u takvim trenucima prestaje biti poigravanje i postaje kič sam. Navodno oštre kritičarke ženske eksploatacije postaju tragične žrtve vlastite samoproglašene prelijeposti koja vam neprestano blinka u kutu vidnog polja "ja sam lijepa, ja sam lijepa". Bude vam naprosto žao truda.

Unatoč zanimljivosti totalnog obrata pri bavljenju prihvaćenim moralnim uzusima (po kojima žena ne želi da ju muž tuče, a dijete ne bi trebalo imati pištolj za igračku), pri čemu taj obrat postaje donekle prihvatljiva i interesantna kritika društvenog licemjerja i dvostrukosti mjerila, cijeli koncept ismijavanja televizijskog i show zabavljaštva kao zatupljujućeg elementa realnosti izgubio se u sebi samom. Nola je napravio upravo ono što je pokušao ismijati. Napravio je proizvod koji je smiješan, ali ne u smislu u kojem bi se nadao.

kazalište

 Autor    Ivan Kralj