seljačina s htv-a
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Potpuna programska neopravdanost uvrštavanja ovog školskog igrokaza u službenu festivalsku satnicu još je jednom potencirala problematiku kriterija.

 

Novi seljačina na Zadru snova. Snimatelj HTV-a usred predstave izlazi na pozornicu, diže kameru na ramena i pali vlastitu rasvjetu. Nevjerojatno pomanjkanje osobne kulture, vjerojatno i obrazovanja, sramotna intervencija u nečiju predstavu koja se, nota bene, stvara i oblikovanjem svjetla. Reflektor na kameri HTV-a ubadao je pod trepavice čak i kad bi na sceni trebalo biti zamračenje. Seljačina. Ne znam ljepšu riječ za nešto toliko glupo poput njega.

Ovo navodim tek kao ilustrativni primjer, ne toliko nečije gluposti, jer glupost kao takva čak može biti i simpatična, već nevjerojatne tolerancije organizatora ili samih autora predstave. Naime, svaki autor s imalo samopoštovanja prekinuo bi taj agresivni čin besramnog silovanja njegova kazališnog djela i publike (odnosilo se silovanje na mahnito blicanje fotoaparata, oštro uperen reflektor kamere ili, u jednakom rangu, gađanje rajčicama iz zadnjih redova). Nereagiranje od strane loze Petrovski (inače dominirajućeg autorskog prezimena festivala) prilično zorno ocrtava odnos prema umjetničkom djelu i motivaciju za nastupanjem uopće.

Naime, teško je ne uočiti hiperprodukciju zadarske lokalne scene kojom je, iz kreacija svega nekolicine autora, gotovo zakrčen cijeli Zadar snova. Nekritički napumpana kvantiteta nadređena je kvalitativnim naporima, trudu, predanosti. Snimatelj HTV-a biva poštivan kao netko tko popularizira kazalište, a ne odbacuje ga se kao onog koji ga ubija, baš kao i doživljaj onih koji su u kazalište došli. Zbog navodno jedinstvenih prilika za nastupanje, ignoriraju se takvi "detalji". Imperativ postaje činjenica da je netko uopće došao gledati predstave. Taj raspušteni odnos prema vlastitom autorstvu rezultira hiperprodukcijom koja je sama sebi svrha. Hiperprodukcija može biti samo kontraproduktivna, i za Zadar snova, i za Zadarski plesni ansambl, i za autore same. Tim više što je riječ o neobično mladim pilićima koji će spržiti krila u bliskom doticaju sa Suncem. Riječ je o neminovno previsokom lansiranju nečega što se često, unatoč trudu i želji, svelo na puku improvizaciju, preproduciranje, čak i infantilni amaterizam. Na brzinu sklepane predstave i katkad nekritičko aplaudiranje/skandiranje jednih drugima, nepravedno svodi Zadar snova na jedan lokalpariotski kružok svih koji znaju sve i od kojih se nitko ne želi zamjeriti nikome.

Zadar snova nipošto nije "međunarodni" festival novog kazališta i izvedbenih umjetnosti (čak i ovi drugi dijelovi sintagme mogli bi se u nekim slučajevima dovesti u pitanje). Iz Švicarske naime stiže Yan Marussich, iz Slovenije Buljanova koprodukcija, Austrijanac je tek DJ. Jedino uistinu međunarodno gostovanje, ukoliko zanemarimo Kovačevu ekipu s Republike Peščenice, jest poljska "Femina", zatvarateljica festivala. Zadar snova, ukoliko želi zadržati imidž međunarodne manifestacije nikako ne može u devet dugih (predugih?) dana prezentirati samo jednu istinski međunarodnu produkciju. Sve to naliči jednom razvučenom dizanom tijestu u koje je ubačen lokalpatriotski kvasac. Obitelj Petrovski i Petra Hrašćanec (prijateljica obitelji) moraju izvlačiti preambiciozno rastegnute datume, što u konačnici može postati samoubilački bumerang. To se upravo i dogodilo. Domaća zadarska produkcija predstavila se kao najveće razočaranje festivala.

Ta ista Petra Hrašćanec (koju cijenim i kojoj sam na otvorenju pripisivao "simpatično skladnu plesnu igru") i taj isti ZPA Sanje Petrovski (čije sam plesne improvizacije na otvorenju nazivao "hvalevrijednima" i "efektnima") u kulminaciji festivala predstavili su se kao prilično nemarni profesionalci kojima je ego iznad izvedbe. Općenito ne vjerujem da netko u istoj večeri nekoliko različitih (i zahtjevnih) izvedbi može izvoditi punim srcem i angažmanom. To ne mislim čak ni za BAD Co. čiji je Pravdan Devlahović također, odmah nakon "Walk This Way", zaplesao "Solo Me". Pristajanje na plesno-kazališne maratone neminovno u sebi podrazumijeva štedljivost na kvaliteti i snazi angažmana. Osim toga, to znači i ignoriranje instituta selekcije, budući da se očito ne selektira ništa, već bombardira - sve.

Petru Hrašćanec prvo smo u istoj večeri gledali kao plesačicu u "Moga tijela sjeni" (vidi tekst sa Svetvinčenta) i odmah potom kao plesačicu u isforsiranoj i često preglumljeno dramatičnoj "Povijesti bolesti" (također Studio za suvremeni ples, ali ovaj put, umjesto u koreografiji Branka Bankovića, onoj Ivane Miletić-Piškor). Tu ego Petre Hrašćanec nije bio utažen. U drugoj smo večeri vidjeli njezinu cjelogodišnju retrospektivu, čime se ova plesačica u ranim dvadesetima, iako talentirana, prilično neskromno latila tretmana kakav ni Tom Gotovac nije imao na festivalskom startu. Prvo je nastupila u duetu "Uneven" (trgala papir na komadiće, dok je Ana Mrak autostopirala za džunglu), potom se trkom presvukla za solo "Windows 2004" (ples pred platnom na kojem se vrti predugački, komorni eksperimentalni video), da bi se poklonila i pod predstavom "Border Lines" (konceptualno nedorađena predstava koja se, ništa originalno, poigrava s gledateljevim strpljenjem, dok tri plesačice pola sata hodaju naprijed-nazad po svjetlosnoj liniji; predstava koja je sama sebi svrha i apsolutno ničime ne intrigira, čak plesačice koje se neumorno šeću u toplesu, s flasterima preko bradavica, prilično groteskno za naklon odijevaju pulovere jer ih je – sram? Pa gole niti nisu bile!). Petra Hrašćanec bila je iste večeri najavljena i u predstavi "Kenges" Zadarskog plesnog ansmabla, ali samo čudom nije nastupila. Ipak, večer je bila u znaku Dance_lab collectiva, a Petra Hrašćanec dovedena u nezahvalnu poziciju autorice koja jede samu sebe. Prehitra mladost koju je teško opravdati nekim bitnim odredištima, dovodi u pitanje i selekcijsku politiku Zadra snova. Između kojih je to hrvatskih mladih autora izabrana baš Petra Hrašćanec kao međunarodno važna, te joj je u tom kloniranju plesnih večeri učinjena medvjeđa usluga? Da je i za obitelj, postalo bi antipatično.

Video za "Windows 2004" snimio je i montirao Petar Petrovski. Svjetla je u svim predstavama oblikovao Igor Petrovski. Petra Hrašćanec vrijedni je izdanak ansambla Sanje Petrovski. Lada Petrovski pleše u svakoj predstavi Sanje Petrovski, a na Zadru snova predstavila je i svoj igrokaz po Ionescou, kao redateljica i koreografkinja. Bilo je teško ne čuti pomalo tužna i ružna došaptavanja u publici kako je Zadar snova - festival obitelji Petrovski i obiteljskih prijatelja (osim Petre, ne treba zaboraviti ni hiperprodukciju Ivice Bage, Matešićeva gimnastičara koji je, zbog svojih fizičkih sposobnosti, uletio u gotovo svaku predstavu ZPA iz vedra neba i u nekoliko dana nekritički pristao svladavati koreografije, te si tim improvizacijskim maratonom, pod nemarnim vodstvom, upravo suprotno – usporio plesačku karijeru; šteta jer je neosporno riječ o tjelesnom talentu).

Fotografski zanimljivim pokazao se kostimografsko-plesni performans "Body Player", i to prvenstveno zbog, iako rađenih po uzoru na već viđeno, efektnih kostima Marije Šarić Ban. Fotografski, kažem. A predstave su ipak trodimenzionalni materijal. Koreografija Sanje Petrovski bila je prilično nekreativno nizanje glazbenih brojeva bez nekog sustavnog okvira. Nesigurni korak pojedinih plesača i opet, toliko banalno, iskorištavanje Baginih gimnastičkih sposobnosti, nisu pružili ništa više od prvoloptaške fascinacije tkaninom. U cijelom kontekstu Ivice mi je najviše i žao. S obzirom da sam čak i nekritički OBOŽAVATELJ gimnastike, moje su opservacije i više nego znakovite. Mislim da je zaslužio da radi s nekim tko ga može nečemu i naučiti, nekim tko će imati znanje rastezljivije od njegova. On je na ovom festivalu iskorišten u definitivno previše egzibicija koje bi, njega prvog, trebale uvrijediti, budući da ga se očito ne doživljava kao potencijalno dobrog plesača. Življenje na staroj parterskoj slavi brzo će se ispucati. Bilo je tu naprosto urnebesno nepitkih kombinacija, primjerice u predstavi "Kenges", u kojoj mlađahni Bago glumi muškarca, a dobno nesrazmjerna Sanja Petrovski – njegovu žensku partnericu. Ne bi to bila šaka u oko da priča predstave nije o – rađanju. Nevjerojatno ophođenje s uvjerljivošću! Bago je, treba to reći, sjajno funkcionirao u završnoj prezentaciji plesne radionice Branka Bankovića i možda mu ta predstava pred Sv. Donatom može služiti kao smjernica u kojoj će uočiti razlike između suvislog i nesuvislog angažmana.

Što je na festivalu radila predstava Lade Petrovski i Danijele Riger-Knez, "Instrukcija Stolice Ćelava pjevačica" (predstava čiju je percepciju uveselio HTV-ov snimatelj), vjerojatno ni najdovitljiviji nisu mogli dokučiti. Mislim, ako izuzmemo prezime autorice. Potpuna programska neopravdanost uvrštavanja ovog školskog igrokaza u službenu festivalsku satnicu još je jednom potencirala problematiku kriterija. Predstava koja ni po čemu nije novi teatar, zapravo je osrednja Ionescova dramska obrada, pri čemu profesorica Danijela očito nije uspjela dovoljno raditi s glumčevom čistoćom govora, razumljivošću akcije, dohvatljivosti scenskih zbivanja ili čak uspješnosti tehničke realizacije. Antikulminacija u kojoj srednjoškolac izvikuje "Gdje je Gotovina?", predstavlja krajnje neuvjerljiv i neuspješan pokušaj duhovite igre sa zadarskom stvarnošću. Da sam je gledao na Lidranu, vjerojatno bih i ja pohvalio trud. Ovako... Uvrštavanje u program festivala koji bi želio imati međunarodnu relevantnost, primorava autore te predstave da se suoče s funkcioniranjem zreloga svijeta. A to znači stoički pokušaj razumijevanja kritike čak i kad im ne ide u prilog. Tek realnije sagledavanje osobnog talenta (a Lada Petrovski prvenstveno može unovčiti plesni) i sposobnost uvažavanja kritike onih koji predstavu gledaju (jer predstave se za gledatelje i rade), učinit će te mlade i nadobudne snage koje su međunarodnu pozornicu vidjele kao priliku – istinskim zalogom dalmatinske kazališno-plesne budućnosti.

kazalište

 Autor    Ivan Kralj

Program 8. Zadra snova potražite ovdje.

Iz arhive:
Zadar počinje sanjati, 3.8.2004.
Labudovi u borosanama, 4.8.2004.
Nebo plače, Zadar skače, 7.8.2004.
Urin u palači, "Medeja material", Mini Teater, 9.8.2004.