holivudska lajka
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Mickey Rourke nikad neće dobiti Oscara. Akademijin crveni tepih prije svega legitimira film kao političku govornicu ili područje globalnog angažmana - angažirano stradanje pojedinca nije mu važno osim ako nije usko vezano uz kongres CIA-e ili putovanje prvog čovjeka na Mjesec. Na primjeru filma "Hrvač", u kojem je Darren Aronofsky za glavnu zvijezdu odabrao Mickeya Rourkea, simbola holivudskoga pada, Mica Perić promišlja što li je to ovom mutantu zapečatilo neoskarovsku sudbinu.

 

Darren Aronofsky zna svoj zanat. Zaboravio je na spotovsku poetiku svog razvikanog (i dobrog) uratka „Rekvijem za snove“ i u novu se readateljsku odiseju otisnuo čista srca.

Aronofsky voli ljude na rubu, voli tu mirnu rutinu jednog ljudskog propadanja, bilježi to odvažno i surovo kao kakav geodet. Surovo - jer na trenutke njegov novi uradak „Hrvač“ djeluje dokumentaristički, a odvažno - jer se ne uguzuje Oscarima kao brojni drugi štancani naslovi.

I dok mnogi beru brigu kako se uguziti Oscaru i kako na paradi šarenila i kiča održati što dojmljiviji suzni govor, Aronofsky režira jednog lika koji sasvim sigurno taj Oscar nikada neće dobiti. Taj lik, enfant terrible svjetskog jet seta, glumačke scene, tabloida i sličnih pizdarija, zove se Mickey Rourke.

Rourke je već odavno u srednjim godinama, šiba prema šestom desetljeću, izgleda kao kakva izoperirana ujna nekog davnog šarmera, frajera, boksača i coolera. No kad odvažemo koliko je groteskan u novom izgledu, on nas oduševi kao sasvim stvaran lik, kojeg je upropastila droga, tuča i skalpel. Sasvim prosječno showbiz propadanje. Sasvim showbiz propadanje.  Rourke na svojoj kartici promašaja ima tučnjave s bivšom ženom, brojne filmske naslove ljiga kategorije, sasvim nemarnu listu uspjeha. Njegova lista uspjeha, iako nemarna, uključuje „9 i pol tjedana“, erotski hit osamdesetih, u kojem se u neviđenoj predigri mazao hranom sa seks simbolom generacije Kim Basinger. Basingerova ga je nazvala ljudskom pepeljarom, referirajući ili na njegov moral ili na njegov izgled, tko to zna. Uglavnom bila je to nenadjebiva kemija na filmskom platnu iako je art doseg spomenutog hita ravan donedavnoj reputaciji Rourkija.

Rourke se dovoljno srozao odglumivši u ljigi decenije, erotici „Divlja orhideja“, no na tom je važnom zadatku  upoznao krasoticu Carre Ottis koja mu je postala životna družica. I u dobru i u zlu, on je nju mlatio, ona se drogirala, bili su nemoguć par. Baš kao neke nemoguće storije poput one iz „Do posljednjeg daha“, danas su njih dvoje simbol davne izgubljene generacije. Lijepi i nevjerojatno seksi, danas su tek umoran od života Mickey i manekenka za punije Carre.

I tko bi rekao da će se ljudska pepeljara, Mickey, boksač i ljepotan, vratiti u takvom sjaju! Mnogi koji vole marginalce zapljeskat će suznog oka. Prije „Hrvača“ zablistao je svom silinom botoksa i podbuhlosti u hitu Roberta Rodrigueza „Sin City“. Onda ga se dohvatio ljubitelj margine Aronofsky i napravio malo slatkokiselo  čudo. Poput stvarnosnog trenutka, jedan propali hrvač, uništena zdravlja i morala, srozan do dna, pokušava pokrpati svoj život. No ne ide ga. Teško je biti ljudska pepeljara. Zna to Rourke, zna to njegov alter ego Randy Robinson, junak „Hrvača“. I 'ko će krpati davne sekvence jednog života, družiti se sa kćeri, ljubiti jednu egzotičnu plesačicu ili kao ex action star raditi na pultu supermarketa? Zvuči kao zajebancija, zvuči kao stvarni život, zvuči kao spori vlak u kojem putuju ružni luzeri, sitni lopovi i neelokventni trgovački putnici.

Spori vlak odvest će Rourkija na put koji mu je slabo poznat, na crveni tepih prizemnog Oscara, koji voli holokaust, Martina Luthera Kinga i sve što je angažirano. Ne prepoznaju angažirano propadanje pojedinca ako ono nije usko vezano uz kongres CIA-e ili putovanje prvog čovjeka na Mjesec. Taj Mickey Rourke je kao mali ruski psić Lajka, heroj suterena, heroj hodnika, heroj zadimljenog lokala u  kojem se izvrsno jede cušpajz. A znamo kako od dima i cušpajza bježe razvikane veličine koje šmrcaju na dodjeli Oscara.

Teško bi bilo predvidjeti što bi Roruke izvalio da je dobio tog precijenjenog ćelavca. Teško da bi mu i stajao, mutantu kojem je život na licu ispisao svako piće i svaku lajnu nedopuštene supstance. I volimo marginalce koji se probiju, volimo Diablo Cody koja se egzotično družila s pijanim biznismenima i volimo Rourkija koji ulogom sebe, ulogom razjareno emotivnog hrvača na putu prema dolje piše neki novi abecedarij Hollywooda.

I neće Rourke nikada dobiti Oscara. Hvala Bogu, kažemo, jer bilo bi to previše za nas koji cijenimo ljudsku marginu. Ta nominacija je, pak, jedan emotivni moment silne Akademije koja  u sebi osim biznismenskog skriva i ljudski umjetnički potencijal.

I u životu je sve moguće pa i da se umorni Rourke ukrca, skupa sa Jenn Aniston, Bradom Pittom i ostalim društvacentom u ekspres brzi vlak u kojem ne stanuje čemer i jad. Bar ne u prvom vagonu za elitu.

 

film
Autor   Mica Perić