arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

suđenje pred kamerama

Human Rights Film Festival koristi prednosti filma kao vrlo pogodnog medija za širenje svjesnosti o aktualnim društvenim temama poput globalizma, prostitucije, ratnih zločina, nasilja u obitelji... Osmodnevni festival, u organizaciji Udruženja za razvoj kulture i Multimedijalnog instituta, prikazuje 36 dokumentarnih i igranih filmova, organizira javne tribine, okrugle stolove, izložbe i koncerte.

 

Unatoč činjenici da je festival počeo blagim "kršenjem“ ljudskih prava kad je na blagajni kina deset minuta prije početka filma osvanuo bijeli papir na kojem je pisalo da prednost imaju ljudi sa pozivnicama i, naravno, akreditirani novinari, te da se zbog velikog broja zainteresiranih (što zbog teme festivala, što zbog besplatnih ulaznica) stvorila poprilična gužva u predvorju Tuškanca, sve je prošlo u najboljem redu. Prvi film koji je prikazan na platnu kina domaćina, bio je "10th District Court" glasovitog francuskog dokumentarista Raymonda Depardona. Isječci sa suđenja na prekršajnom sudu u Francuskoj pravo su blago, s obzirom na činjenicu da je Depardon prvi redatelj koji je uspio nagovoriti formalne suce da svoju sudnicu i rad u njoj za vrijeme saslušanja izlože očima šire javnosti, te pridobiti 179 "optuženih“ da pristanu govoriti pred reflektorima prave kamere. Od tih 179 redatelj je po svom ukusu izabrao dvanaest različitih sudskih slučajeva koji su, kao rezultat njegova tromjesečnog rada, svjedočili svakodnevicu pariške sudnice, ali i pružili jedinstven pogled na rad francuskog sudstva. U stvarnom dijalogu još stvarnijih likova (sutkinje, optuženog, državnih odvjetnika i branitelja) odvijalo se saslušanje vozača u pijanom/pripitom stanju, džepara, ilegalnih posjednika oružja, imigranata..., da bi istom zatim bile čitane presude. Atmosfera u sudnici bila je nalik onoj u kino dvorani; jedni su pozorno slušali, a drugi glasno reagirali na simpatične i domišljate izjave (bisere) optuženih, a zatim uglavnom i osuđenih. Momenti suđenja koje je redatelj odabrao samo su dio jedne pravosudne priče u kojoj pravda nije spora, a je li dostižna? Za vožnju u pripitom stanju (0,41 mg alkohola u krvi) kazna je 500 Eura i šest mjeseci bez vozačke. Za ilegalno posjedovanje oružja, a zahvaljujući spletu zlosretnih okolnosti novčana kazna je malog iznosa, ali predloženo je i promatranje od strane psihologa. Za džepara povratnika i još k tome emigranta-ilegalaca kazna je: godina zatvora, napuštanje instant-domovine na deset godina, te, u civilnoj parnici, 500 Eura naknade štete policajcu. Uputa od strane suda: možete se žaliti!

Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kad je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Svatko tko je nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u prvom stupnju postupka pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Iste večeri, u istom kinu prikazan je "Roger and Me", dokumentarni prvijenac otkačenog Michaela Moorea koji svoju luckastu prirodu pripisuje krivnji majke koja nije došla na njegov prvi rođendan. U bizarnoj priči koja je smještena u gradić Flint u saveznoj državi Michigan, rodnom mjestu Moorea i General Motorsa, kronološki je prikazana tragedija propadanja Flinta i njegovih stanovnika zahvaljujući moćnoj GM korporaciji koja otpušta 30.000 ljudi, te seli pogon u Meksiko u potrazi za jeftinijom radnom snagom. U društvu Ronalda Reagana, Miss Amerike, Pata Boonea, televizijskog svećenika Roberta, Moore kreće na put, u potragu za glavnim i odgovornim krivcem, predsjednikom odbora Rogerom Smithom, kako bi ga pozvao u Flint da ga uz pivo priupita zašto je opustošio grad Buicka i uništio snove radnicima GM-a. Pravu na rad suprostavljeno je pravo poslodavca da da otkaz radniku, ali kakva prava preostaju radnicima kada ih napusti poslodavac koji prehranjuje stotine tisuća usta? Nezaposlenost, migracije, deložacije, samo su dio posljedica velike nepravde koja se nadvila nad gradić Flint.

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Zaposleni mogu imati, u skladu sa zakonom, udjela pri odlučivanju u poduzeću.

Dom je nepovrediv. Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

U okviru HRFF u prostorijama kluba Močvare, osim filmova, moguće je do kraja festivala pogledati izložbu fotografija "Happy Together", te izložbu Emila Hrvatina i Petera Šenka nastalu u okviru projekta "Izbjeglički kamp za zemlje prvog svijeta". Cijela izložba fotografija "Happy Together" smještena je na samo jednu policu na kojoj se nalaze tri laptopa čiji ekrani prezentiraju fotografije u digitalnom obliku. Odabrane po kriterijima aktualnosti, zanimljivosti i vizualne atraktivnosti, u namjeri da predstave raznovrsnost fotografije regije, prenose dirljivu sliku istinskog svijeta u kojem živimo. Radovi dokumentiraju tematiku ljudskih prava prikazujući život osoba s posebnim potrebama, ilegalne migracije, žene i djecu te njihova prava. Parirajući mraku kluba, svijetleći ekrani izgledaju poput kutija sa slikama iz kojih vire brojna lica ljudi, žena i djece koja, uhvaćena u trenutku, pričaju svaka svoju priču. Kako bi se fotografije učinile dostupnima široj javnosti, dio njih prikazan je i na web siteu Festivala (www.humanrightsfestival.org).

U drugoj prostoriji, hladne zidove bivšeg kluba Attack krase velika platna koja su izvješena kao dio prezentacije projekta pod imenom "Izbjeglički kamp za zemlje prvog svijeta". Izložba je inspirirana stvarnim brojkama prema kojima se svijetom kreće nešto više od 17 milijuna izbjeglica i azilanata zbog čega je ta heterogena populacija postala globalni fenomen. Ishodište izložbe je futuristička vizija izbjegličkog kampa u kojem su kao stvarni likovi zamišljeni upravo izbjeglice i azilanti. Dok se s jedne strane pruža uvid u relevantnu statistiku i zemljopisnu rasprostranjenost izbjeglica, s druge se strane ilustriraju njihovi životni uvjeti. Zainteresirani mogu doslovno ući u središte samog projekta, vizualno i akustično osjetiti poruku ovog projekta. Zamislite kako je to odjednom se naći na pet metara kvadratnih, bez osnovnih životnih potrepština, lišen nekih od temeljnih ljudskih prava. Kad biste morali birati, kojeg biste se prava odrekli - prava na izbor, prava na slobodan izbor zanimanja, prava na privatno vlasništvo…?

Stroži režim prema izbjeglicama i azilantima uveden je osobito nakon 11.rujna 2001. kad su mnogima od njih osporavana ekonomska i socijalna prava, zatvarane su granice, a nerijetko su se pod izgovorom borbe protiv terorizma mnogima kršila njihova osnovna ljudska prava. Upravo je to sadržaj dokumentarnog filma "Persons Of Interest" (A. Maclean i T.Perse), u kojem su govornici prave žrtve, a njihova svjedočanstva i iskustva jedini uvid u nepravde koje su im nanesene imigracijskim zakonima nakon 11. rujna. Naime, nakon terorističkog napada, više od 5000 ljudi, uglavnom neameričkih državljana podrijetlom iz Južne Azije i s Bliskog Istoka, privedeno je od strane američkog Ministarstva pravosuđa. Razlog njihova zadržavanja na neodređeno vrijeme bila je nacionalna sigurnost. Proizvoljna uhićenja i deportacije muslimanskih imigranata, uskraćivanje osnovnih prava, pravne pomoći i komunikacije s obiteljima, samo je dio mjera koje su poduzimale američke vlasti koje su tijekom tog perioda nastojale učiniti sve kako se ne bi saznalo za uhićene, njihova imena, kao ni broj zadržanih emigranata. Film "Persons Of Interest" nosi naziv upravo prema jednoj od kategorija u koje su svrstavani brojni neamerički državljani, a koje su označavale vrstu povezanosti sa terorističkim činom 11.rujna.

U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda, pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. Pritom opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo.

Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi. Tko se ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom.

HRFF posebno popularizira kritički pristup središnjim problemima društva kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini. Kako bi prezentirao tu svoju ambiciju, organizirao je i javnu tribinu pod nazivom "Nije na prodaju". Gosti tribine, Đurđica Kolarec iz Centra za žene Rosa, Lovorka Marinović, koordinatorica programa suzbijanja trgovine ljudima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), Luka Mađerić, predstojnik Vladina ureda za ljudska prava, i Biljana Kašić, koordinatorica programa Centra za ženske studije, diskutirali su o problemu trgovanja ljudima, osobito ženama i djecom, koje danas uz prateću trgovinu drogom i oružjem predstavlja najunosniji posao na svijetu. Pokušavajući problem prikazati na lokalnoj, regionalnoj razini, gosti tribine iznosili su svoja stajališta, od feminističko-radikalne definicije problema trgovanja ljudima po kojoj žene razvlaštene od temeljnih ljudskih prava gube sve slojeve i razine identiteta, te nestaju u organiziranom lancu seksa, kapitala moći i novca, preko primjene principa ponude i potražnje na seksualnu eksploataciju prvenstveno žena i djece, do naklapanja o pokušajima dekriminalizacije žrtve, a kriminalizacije klijenta kroz kampanju Ženske mreže. Za razliku od drugih oblika kriminala poput trgovine drogom i oružjem, gdje je najteže pronaći dokaz kao osnovno uporište kaznenom progonu, kod trgovine ženama nažalost taj dokaz postoji i zove se svjedok ili žrtva. Zaključak tribine je davanje šireg zakonskog i medijskog prostora problemu trgovanja ljudima (osobito ženama i djecom) kako bi se prepoznale žrtve kojima je potrebna pomoć i zaštita, te zabrana legalizacije prostitucije (koja se ne smije poistovjećivati sa trgovinom ljudima) jer bi tek tada došlo do nemogućnosti identifikacije žrtava, a to je najvažnija pretpostavka sankcioniranja i procesuiranja "odgovornih“.

film
Autor    Martina Jurić