remekdjela u muzeju od selotejpa
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Zagrebačka publika 31. svibnja u 20 sati ima prigodu upoznati se s "likom i djelom" Thomasa Hirschhorna, jednog od najvažnijih suvremenih umjetnika, Švicarca koji već dugo vremena živi i radi u Francuskoj. Dokumentarac koji će se prikazati u MM centru prati tijek projekta "Privremeni muzej Albinet". Radi se o konstrukciji privremenog muzeja u "problematičnom" prigradskom kvartu. Naime, Aubervilliers je jedno od predgrađa poznato po miješanom stanovništvu, velikom broju emigranata, uglavnom afričkih doseljenika. Hirschhorn je želio učiniti umjetnost dostupnom i onima koji, iz poglavito socijalnih razloga, ekonomskih ili kulturalnih, nemaju istoj pristup.

 

"Ja sam umjetnik, a ne socijalni radnik. 'Privremeni muzej Albinet' je umjetničko djelo, to nije sociokulturalni projekt." Ovo su riječi jednog od vodećih evropskih suvremenih umjetnika, Thomasa Hirschhorna, u uvodu u njegov rad iz 2004., koji je realizirao na pariškoj periferiji, u gradu Aubervilliers. Radi se o konstrukciji privremenog muzeja u "problematičnom" prigradskom kvartu. Naime, Aubervilliers je jedno od predgrađa poznato po miješanom stanovništvu, velikom broju emigranata, uglavnom afričkih doseljenika. Problem njihove integracije je konstantno prisutan, a kulminaciju je doživio u studenom prošle godine, kada je i ovo predgrađe bilo poprište žestokih sukoba između stanovnika "citea" i policije.

Cilj Hirschhornova Privremenog muzeja bio je da se u njemu izlože ključna djela iz povijesti umjetnosti 20. stoljeća (Duchamp, Malevitch, Dali, Beuys, Mondrian, Kandinsky, Leger, Warhol, Le Cobusier), uz podršku Centra Georges Pompidou i Nacionalnog fonda za suvremenu umjetnost, aktivno uključujući ljude iz susjedstva u različitim fazama njegove realizacije. Po Hirschhornovoj ideji, a uz podršku lokalne organizacije - prostora za umjetničku produkciju "Les Laboratoires d'Aubervilliers", lokalna omladina je vlastitim snagama podigla muzej od drva, ljepljive trake i drugih ne-trajnih materijala, da bi se potom u njemu izlagala originalna djela posuđena iz fundusa Beaubourga, osam tjedana. Projekt je utemeljen na ljubavi za umjetnost i vjeri da susret pojedinca s umjetničkom djelom može promijeniti njegov život. Želja mu je bila učiniti umjetnost dostupnom ljudima koji, iz poglavito socijalnih razloga, ekonomskih ili kulturalnih, nemaju pristup umjetnosti.

Hirschhorn uvijek inzistira na utopiji.

*UTOPIA
UTOPIA= ONE WORLD
ONE WAR
ONE ARMY
ONE DRESS

*(postavka iz jednog od njegovih radova)

"Zastupajući" filozofiju odgovornosti, Hirschhorn zauzima poziciju "umjetnika-insidera", koji jest dio društva, koji problematizira to društvo, ali pritom ostaje "izvan retorike umjetničkih aktivizama, distancirajući se od uloge agitatora i organizatora revolta". O svom radu, kaže: "Je ne fais pas de l'art politique, je fais de l'art politiquement." (Ja ne stvaram političku umjetnost, ja stvaram umjetnost politički.)

Hirschhorn (g)radi svoje velike projekte, skulpture, građevine, od ne-trajnih materijala, uz uključenje lokalne zajednice, stvarajući međuprostor između realnosti i utopije. "Ako po rasponu njegovi veliki radovi i demonstriraju ambiciju da se promijeni svijet, njihovi slabi i prolazni, netrajni oblici i materijali, metaforički ukazuju na krhkost pozicije iz koje umjetnik kritički izaziva strukture moći."

Tako je u svom recentnom projektu "Swiss-Swiss democracy", u Švicarskom kulturnom centru u Parizu, krajem 2005., izazvao i isprovocirao švicarsku vladu u toj mjeri da je švicarski parlament izglasao da smanji godišnji proračun fondaciji "Pro Helvetia" (koja financira švicarsku umjetnost u inozemstvu, te je financijski podržala i taj Hirschhornov projekt). U svojoj kritici demokracije, poglavito švicarskog izravnog izbornog sustava, otišao je tako daleko da je tiskao pozivnice za otvorenje ove izložbe s prizorom iz iračkog zatvora Abu Ghraib, uokvirenim švicarskim grbovima i natpisom "I LOVE DEMOCRACY".

Thomas Hirschhorn, u onom bazičnom, evidentnom, opipljivom smislu, opovrgava čestu skepsu i kritiku laika, ali i connoseura, o besmislu i samodovoljnosti današnje (suvremene) umjetnosti, njezinoj beskorisnosti i neodgovornosti (modernističkim rječnikom rečeno), tj. umjetnosti bez efekta. Iako duboko institucionaliziran (htio, ne htio), sam Hirschhorn i njegovi radovi, ipak, predstavljaju prvu asocijaciju za, narodski rečeno, "ljevičarsku umjetnost", javnu umjetnost (art publique), izraz s kojim sam u početku imala problem razumijevanja i dvojila što on zaista predstavlja, s mojim istočnoevropskim kontekstom i doživljajem javne umjetnosti u formi spomenika palim borcima, nekad, te očevima i sinovima domovine, danas.

Film Coralie Suard "Mirni dani u Muzeju Albinet" jest i priča za sebe. Osim što vjerno prati događaje vezane uz realizaciju projekta T. Hirschhorna, daje nam aktualnu sliku Francuske danas. U dosegu pariškog metroa, na rubu grada, veliki broj ljudi, uglavnom emigranata, vodi život sasvim drugačiji od svega onoga što uključuje "uobičajena predodžba" Pariza. Film je uvod u svojevrsnu sociološku studiju o životu pariškog predgrađa.

Nakon filma slijedi kratka prezentacija rada Thomasa Hirschhorna. Specifičnost ovog umjetnika i njegova projekta bez sumnje dotiče i hrvatski kulturni kontekst. U svjetlu dovršenja zgrade Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, postavlja se pitanje - hoće li stalni postav MSU približiti umjetnost građanima i građane umjetnosti (ili bar muzeju)?

likovnost

 Autor    Nataša Bodrožić