bračno sanje
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
"Predstava nema redatelja jer se autorskom timu činilo da je zajednička muka plodnija od sigurne uprave", stoji u letku predstave "Doc Hihot i tajanstvene supstance" prema tekstu Nataše Govedić, a u izvedbi Vilima Matule i Branke Trlin. Iskok iz hijerahijskog modela nije mogao biti slučajan - "Doc Hihot" je predstava koja promišlja autoritete osoba, teorija, ideala, te što se dogodi kad se sudare s grubom stvarnošću. Autorski trio odgrnuo je kazališne zastore i doveo nas pred zid - jesmo li se i sami sudarili?

 

Medijski odjeci predstave „Doc Hihot i tajanstvene supstance“ rado su se fokusirali na činjenicu da je ona plod navodno neobičnog „braka“ kazališne kritičarke i kazališno kritiziranih, ili da je ona, baš kao stvorena za Gloriju i Extru, kazališni nastavak stvarnoga bračnog života glavnih glumaca. Takvi su medijski odjeci upravo potvrdili dijagnozu ekipe u sastavu autorice teksta Nataše Govedić (ne nužno kazališne kritičarke), glumca Vilija Matule (ne nužno supruga) i glumice Branke Trlin (ne nužno supruge) da živimo u stvarnosti koja radije izvlači ladice iz ormara i od njih čini nestabilne stube do spoznaje, nego da, identično neredu srebrnih kuglica iz predstave (jer nije li svemirski kaos upravo dojmljivo zanosan?), istresemo sadržaje iz ladica.

Mogu li se pravila ukoričiti? Mogu li nas lekcije podučiti? Može li se svijet uladičiti? Na čistoj i ogoljenoj sceni zagrebačkog kazališta Vidra, „Doc Hihot“ postavlja upravo pitanje recepture za životne nedoumice. Koja je formula (znanstvena ili neznanstvena) uspješnog nošenja s društvenim nepravdama i ima li idealizam vrijednost ako ga nema tko cijeniti? Koristeći grafoskop (element sveučilišnog podučavanja) i knjige (kao izvor pravila kako bi sve to trebalo izgledati) Govedić, Matula i Trlin izvedbeno snažno u pitanje dovode nužnost teoretiziranja stvarnosti (domišljatom igrom riječi prevodeći ga u – teroriziranje stvarnosti). Inzistiraju na situaciji u kojoj se zvuk pisaćih mašina pretvara u zvuk mitraljeza – mogu li spisatelji biti i spasitelji? Na stupovima od knjiga navodno bi trebao pucati još kakav vidikovac, i s Matulinih klokanskih štula sigurno bi sposobnost dalekovidnosti trebala biti olakšana – no zašto se onda Doc Hihot s viteških lutanja vraća pijan, na klimavim nogama, i zašto mu naručje ne podnosi te uknjižene riznice znanja koje padaju o tlo? Ideali, propisani u teorijama, knjigama i, zašto ne, Evanđeljima („tamo gdje su najopširnije pisana“, da citiram tekst), teško se prevode u svijet u kojem vladaju dečki veći od motorista, povampireni sustavi škole i vjere, Dijana Čuljak...

Cervantesov roman, kojeg je Nataša Govedić uzela kao polazište za novo čitanje idealizma, nije se translatirao na pozornicu personificiranjem one sanjane ljubavi o kojoj je pisao španjolski pisac – prelijepa djevica Dulcinea ovdje je ostala u sferi metafore ideala, tamo negdje iza grubog i nepremostivog kazališnog zida koji otkrivaju Vidrini zastori. Na ovoj strani dostupnoga svemira upravo vitezov sluga postaje bračni suputnik, Sancha Pansa (izvrsna Branka Trlin, s glasom koji bi pomaknuo i brda, i vjetrenjače, a ne samo Vilija Matulu), štitonoša u neuspješnim Hihotovim bitkama da se izbori za svoju obitelj, za svoj zasluženi honorar, za svijet bez vode zatrovane kemikalijama (Matula isporučuje zaigran lik čiji pogled i stav zrcali neobičnu spremnost za samožrtvovanje)... Taj glas razuma kojim Sancha vida Hihotove rane, istodobno kritizira i podržava vitezova lutanja (zamatajući ga u krhki oklop od alu-folije), snažno portretira često zanemarenu ulogu žene koja mora balansirati na vagi obiteljske nesigurnosti u kojoj se ručak ipak ne može servirati od zamišljeno ubranoga voća. Ona je ta koja Doc Hihotovu dječačku zanesenost oblači u dječji kaputić, pritom ga štiteći od grube stvarnosti u kojoj se sin srami njegovih viteških kodeksa i rituala. Sancha zna da je Hihotov idealizam sigurni oblak, ne želi ga galonom vode politi i izvući iz sanja, ona ga taktički upućuje kako razgovarati sa sinom, u čemu je tako lako prepoznati obiteljsku otuđenost kao konstataciju naše opće društvene izgubljenosti. U svijetu u kojem su nam dubinske obiteljske razgovore zamijenila zajednička sjedenja pred televizorom, Sancha i Hihot podsjećaju na onu emotivnu podršku od koje jedino rastu krila – upravo njihovo međusobno oslanjanje leđima i održavanje ravnoteže brani zajednicu kao mjesto smirujuće katarze.

U sili citata i parafraznih nizova, čime nam tekst autorice dodatno otežava prohodnost kroz svijet verbaliziranog te(r)orizma, upravo čarobno isplivaju jasne verbalne sekvence u čijim se simptomima možemo svi prepoznati, s obzirom da je idealizam i realizam o kojima progovaraju autori ona naša najopipljivija i najbolnija stvarnost. U sceni kad Doc Hihot brani svoj roditeljski (odsutni) angažman, kroz Sanchina se usta prelijevaju imena ljudi od kojih se, volimo vjerovati, nikad nismo rastajali, upravo ljudi koji su precizno govorili o traumi egzistencije i okvirima totalitarizama koji nas okružuju (Viktor Ivančić, Hannah Arendt, Slavoj Žižek, Goran Sergej Pristaš, Ljiljana Filipović, Branko Brezovec, Nataša Govedić...). Završna scena u kojoj Sancha pali rotirajuće signalno svjetlo, kao podsjetnik na uzbunu koja nam treba zazvoniti, podsjeća nas da češće trebamo slušati djecu i ne puštati da ih revolucije tako lako pojedu. To je posvećenje hrabroj ulozi romantičnih autsajdera. Jer vitezovi postaju lutalice samo onda kad ne mogu pronaći dovoljno zainteresirane mase koja bi pristala biti oslobođena.

kazalište
 Autor    Ivan Kralj