bodypainter grace jones
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Umro je u 31.-oj godini života, u vrijeme kad je spavati s dečkima, naletiš li na krive, bilo ponešto tragičnije - kokteli "lijekova" za sidu pronađeni su kasnije. Kratak život nije mu uskratio kultni status. Keith Harring osvojio je legendarne njujorške klubove još za života. Oko njega su se tada motali Andy Warhol, Grace Jones i Madonna, a ovih dana na milanskoj izložbi - Jasna Rausavljević. "The Keith Harring Show" naziv je retrospektive koja u talijansku prijestolnicu mode donosi stotine crteža, fotografija i skulptura kojima Harring nikada nije davao ime jer je, u duhu pravog gurua tolerancije i liberalnog shvaćanja svijeta, smatrao da ih svatko mora tumačiti na svoj način. Oslikavatelja bolnica, škola i Grace Jones nikako ne valja mimoići.

 

Kad sam posjetila Milano, nisam mogla ne primjetiti da cijeli grad trenutačno, uz rasprodaje i muški tjedan mode uobičajene za ovo doba godine, živi i za izložbu Keitha Harringa u Triennalu. Tako šećući gradom, uz veliku količinu natpisa '30%', '50%', '70%' i neuobičajeni broj zgodnih frajera, još jedan jak vizualni stimulans nisam mogla izbjeći - Harringove već ikonografske figure (trkač, pas, beba...) na svakom koraku - prigodne teke i posteri prisutni u SVAKOJ knjižari i inim mjestima...

Nakon prošlogodišnje velike retrospektive "The Andy Warhol Show", ove je godine čast da dobije svoj "šou" pripala upravo Keithu Harringu, umjetniku kojem su najveću popularnost donijele upravo majice, bedževi etc... na kojima su otisnute njegove već univerzalno prepoznatljive figure. I zbog toga vjerojatno tolika pomama i zainteresiranost za izložbom (posebice u gradu koji i živi od imidža i dobrog dizajna).

Ali iza te površinske slike o Harringu kao grafičaru (čak pomalo komercijalnog predznaka) skriva se mnogo kompleksniji autor, prije svega genijalan crtač (slike karakterističnih kontinuiranih linija crtao je bez brisanja, odjednom, nevjerojatnom brzinom i preciznošću) iza čijih se jakih boja (crvene, žute, zelene) i linija skrivaju djela koja itekako žele nešto i poručiti (Harring je smatrao da umjetnik mora biti glasnogovornik društva u kojem živi, a slike koje stvara univerzalno razumljive i namijenjene svima - niti jednu sliku nije potpisao, sve su "Untitled", jer je želio da ih svatko shvati kako želi).

Zato je ova retrospektiva upravo odlična prigoda da se pobliže upozna njegovo stvaralaštvo - prisutan je veliki broj crteža (više od 100), fotografija, skulptura, sve iz kratkog perioda u kojemu je stvarao - od 1980. do 1990. (umro je u 31-oj od AIDS-a) - a može se pogledati i dokumentarac s isječcima iz arhive "Keith Harring Estate".

Prolazeći salama izložbe te slušajući priče iz usta samog Harringa i ljudi koji su ga poznavali, mora se primijetiti nevjerojatna energija i strast za životom, gotova dječja želja da poboljša svijet svojim slikama (redovito je, bez naknade, svojim muralima oslikavao zidove bolnica ili škola), ali i da obrađuje važne teme (rasizam - borio se za ukidanje apartheida, socialno-politička pitanja) i pomiče granice već ustaljenih normi i pravila (npr. između svjetovnog i crkvenog - tu se posebno ističe njegova antipatija prema instituciji Crkve koja je za njega nešto vrlo negativno - u mnogo se slika mogu vidjeti prikazi križa kako probada ili muči "malog čovjeka").

Harring (rođen 1958. u Pennsylvaniji i već od malena ponukan od strane oca da proučava monografije raznih umjetnika - Pollock, Kleei, te posjećuje izložbe), kada u 20. godini dolazi u New York i upisuje School of Visual Arts, počinje se zanimati za grafiti umjetnost - upoznaje Jeana Michela Basquiata, crta po metroima (ponekad i do 40 slika na dan), te par puta zbog toga biva i uhićen. Kao i svaki grafiti crtač, i on ima svoj logo - Radiant baby, koja će uz lik trkača (breakdancera) i psa postati njegov zaštitni znak. Već se u ovoj fazi vidi utjecaj plemenskih kultura i antičke te klasične umjetnosti koje će se provlačiti kroz cijeli kasniji opus - u slikama je prisutan lik čovjeka-psa, referenca na egipatskog boga Anubisa. U mnogim je slikama prisutan i jaz između jačeg i slabijeg - jači lik je uvijek veći i upotrebljava silu - još jedan komentar na društvo u kojem je živio i koje je želio poboljšati.

Inspiriran tribalnim kulturama radi i drvene toteme u obliku bebe (koja je za njega bila simbol familije i ljubavi) te psa, izrezbarene do horror vacuia karakterističnim figurama kojima kao da priča priču (vrlo je važno njegova djela dobro izbliza promotriti - iza prvotne forme skriva se mnogo detalja bez kojih ih je nemoguće u potpunosti shvatiti). Tu su i maske inspirirane pariškom izložbom Picassa i primitivnom umjetnošću.

Cijela je jedna sala posvećena periodu koji je Harring 1984. proveo u Milanu - pripremajući se za izložbu u galeriji Salvatora Ala i sudjelovanje na venecijanskom Biennalu. Kupio je terakota vaze klasičnog (antičkog) stila te ih oslikao običnim crnim markerom - tako želeći kontrastirati sebe s prošlošću - jukstapozirati simbole starog i novog - miješanje suprotnosti. Tu je ideju nastavio istraživati i po povratku u SAD. Jako su zanimljive izložene skulpture iz toga razdoblja; odljevi nekih klasičnih djela iz povijesti umjetnosti (posebice Michelangeov David) prekriveni su fluorescentno pink i zelenom, te iscrtani figurama.

Upoznavši Andyja Warhola, počinje se okretati nekim temama koje je obrađivao i pop art-konzumerizam, moć novca, te crta portet novog prijatelja kao Andyja Mousea (dakako, ironija na Mickeya Mousea, kao simbola potrošačke kulture), a u pozadini logo Coca-Cole. Po uzoru na Warholov Factory, 1986. otvara i POP Shop u New Yorku u kojem prodaje upravo majice i razne sitnice s reprodukcijama svojih slika - i tu se najbolje vidi razlika između njega i pomalo ciničnog Warhola: on sav novac od prodaje daje u dobrotvorne svrhe(za razliku od ovog drugog koji nije vidio ništa loše u zaradi). Dakako, ne treba se bojati niti za Harringa, on je vrlo dobro zarađivao prodajući slike bogatim kolekcionarima.

Harring je bio vrlo društvena osoba,volio je izlaziti po legendarnim njujorškim klubovima - tako je oslikao i čuveni Palladium, crtao bodypaint po prijateljici Grace Jones za njezin nastup u Paradise Garage ("najljepše platno po kojem sam ikada crtao"), a na velikoj proslavi 26. rođendana pjevala mu je i tadašnja pjevačica u usponu - Madonna.

Godine 1989. saznaje da boluje od AIDS-a (bolesti od koje su u to vrijeme najviše obolijevali upravo homoseksualci). Znajući da ga čeka skora smrt (bilo je to nažalost puno prije današnjih "koktela" lijekova), inpiriran Srednjim vijekom i Danteovom vizijom pakla, stvara apokaliptične slike koje prikazuju razne oblike vrlo fizičkog mučenja i očaja.

Putujući u toku svog stvaralačkog razdoblja posvuda po svijetu (između ostalog oslikao je i Berlinski zid, stvarao scenografiju za balet u Marseilleu i proveo mjesece živeći u živopisnoj kući belgijskog umjetnika Nikkia de Saint Phallea), i posljednje djelo koje radi je oslikavanje crkve St. Antonio u Pisi.

Na web siteu triennala može se besplatno downloadirati muzika koju je Harring slušao (i živio) dok je radio svoja djela - te se tako još bolje uživjeti u svijet ovog velikog komunikatora suvremene umjetnosti.

likovnost

 Autor    Jasna Rausavljević