muka po harjačeku
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
"Kada je sila društvenih promjena koja je oblikovala današnji svijet konzumerskog mediokritetstva (a čija se jedna frakcija tako pretenciozno nazvala seksualnom revolucijom) prihvatila masturbaciju kao legitimni oblik seksualnog djelovanja, žudnja se ukazala kao nešto prilično lako zavodljivo, a svijet postepeno postaje otvoreno masturbatorski. Kada koristimo tu riječ - masturbacija, pod njome mislimo na specifičan odnos u kojem objekt šalje određenu poruku koja je stimulativna, međutim subjekt zna da sa njom ne mora ulaziti ni u kakvu aktivnu interakciju, već se prvenstveno može posvetiti ispunjenju vlastitog zadovoljstva", kaže u opisu svoje nove predstave "Kazalište ljubavi" Dario Harjaček. Jesu li onda glumci samo objekti redateljeve onanije?

 

Već u startu preventivno samoograđen od kategorija dramskog ili plesnog kazališta, Dario Harjaček za svoje si je "Kazalište ljubavi“ naizgled ostavio široko polje manevra neopterećenog klasičnom interpretacijom pokreta. Ipak, zašto nova predstava Studia za suvremeni ples, uortačena s mladim redateljem nakon njegove uspješne dramske obrade "Triju sestara“ u Teatru ITD (točnije dvorani nekadašnjeg SEK-a iliti Studentskog eksperimentalnog kazališta), i nije odmakla daleko od upravo studentskog eksperimentalnog kazališta, iako u njoj igraju mahom priznati/poznati tjelesni radnici poput Branka Bankovića, Ane Mrak ili Bosiljke Vujović Mažuran? Harjaček, čitao sam ga negdje, preferira plesače od dramskih glumaca jer su skloniji novim načinima rada. Naravno, u svijetu jednog izgledom i stavom krhkog "redatelja suradnika“, možda je teže primijetiti i kazati da su plesači skloniji nekritički pristajati na eksperiment pritajenog diktatora, kao što se ni glina ne opire kiparu kad je ovaj poželi modelirati po svojoj sjajnoj ideji, iako bi u suradnji s iskusnijim i tek hijerarhijom potčinjenim plesačima - profesionalcima vjerojatno i sam mogao učiti. Takvoj bi se interpretaciji neuspješne redateljsko-interpretatorske suradnje moglo proturječiti primjerice sjajnim minijaturama Branka Bankovića, ali prevelika je u "Kazalištu ljubavi“ paradica šetača poput izgubljenih adama ili odbjeglih nevjesta, iz kojih može biti vidljivo da je redatelj želio prenijeti viziju svojevrsnog meditativnog kazališta znakova, simbola koji će zajedno iščitani stvoriti konačno prijemčljiv rebus, no cijela slika ostaje prazna i mlohava, možda baš zato što se ta loše umiješana glina razgnječila pod rukom pretenciozne, a drhtave kiparsko-redateljske ruke te loše odabranim i doziranim rolama.

"Kazalište ljubavi“ inspirirano je zbirkom grafika iz razdoblja baroka "Theatre d'amour“ (vidi Taschen) koja ukoričuje sedamdesetak alegorija, kaže Harjaček, "na temu ljubavi i erotike“. Osmero njih na sceni utjelovljuje sav onaj stereotip spomeničkog vokabulara ljubavi kojem se, valjda, ne bi smjelo prigovarati samo zato što je autor već inicijalno dopustio poigravanje elementima baroknoga kiča. Eksperiment je samo uvjetno suvremen, budući da se dubinski ionako nije odmakao od taschenovskog mainstreama i naizgled provokativnog, a zapravo neuspješno prenesenog stila recimo možda Romea Castelluccija u poetici uvjetnog nedogađanja na pozornici. Čak je i kor Harjačeku stoga u komuniciranju ljubavi kao tragedije usfalio, pa je plesačima upregnuo i glasnice, no umjesto da tu negdje i završi tu likovnu/slikovnu, Slovenci bi rekli, nanizanku, njegovo raskrinkavanje navodno "otvoreno masturbatorskog“ svijeta postaje čin kazališnog nasilja, valjda s alibijem da upotreba dlana na vlastitom međunožju ne može biti silovanje. Taj Mraovićanski postulat prstovanja s kazališnim djelom vjerno je i u doslovnoj interpretaciji Harjaček primijenio u iscrpljivanju nad amblematikom Istočnoga grijeha, ljudske samoće ili ženidbenog dekora.

Da, možda Harjačekov Amor (Zvonimir Kvesić) više ne puca strelice u naša iščekujuća i molećiva srca, već mrzovoljan što ni sam ne može uzletjeti u ta sedma partnerska neba pištoljem lamaće zrakom; možda je i Harjačekova Pepeljuga (Ana Mrak) na balu na kojem je izgubila cipelicu za vrijeme plesa – invalid na štakama (pa onda hajde vi ostali recite da invalidi niste); možda i Harjačekov Adam (Tomas Kustinjač) doista lopatom nanesenim vriskom osvijesti potrebu za smokvinim listom, mimikrijsku potrebu za intimnošću nad ženskim pupkom, kad već svoj prezentira kroz koncentrirano usukani trbuh; ali u konačnici, mitologija svadbe i estetika pogreba krajnji su kumulativni domet "Kazališta ljubavi“ u potrebi da se barokne ideje prenesu u 21. stoljeće ili pak 21. stoljeće proglasi razdobljem novoga baroka.

Fenomen ljubavnog dvojstva na sceni posutoj rajskim ajdaredima (kilogram 6,99 kuna u Konzumu) biva poništen narcističkim lamentiranjem o vlastitoj nesreći budući da se Harjačekovi likovi uglavnom samo naizgled kupaju u samoći i izostanku drugoga, a u interpretaciji utjelovljuju golemu zaljubljenost u sebe (iliti prenose redateljevu viziju autoseksualne i samodovoljne kazališne inscenacije).

Manjak komunikativnosti prepoznaje se u "Kazalištu ljubavi“ kao radnom materijalu, zbirki mogućih rješenja u kojoj je izostala konačna selekcija i eliminacija, pa ga je stoga učinila na pogled hrapavim i nepitkim prizorištem. Rotacija očnih jabučica ulazi u nepredviđenu centrifugu kad paloga anđela tri žene zamataju u plahtu, vidajući ga kao posrnuloga Krista. Ikonodulska potraga za zlatnim scenskim teletom potencirana u golgotskom elementu postaje onaj bulimični okidač zbog kojeg biste od susjeda u gledalištu (e da je gledalište puno) najradije posudili metalnu kantu – alegorični Harjačekov Isus pada naime nakon križnih puteva cijele niske propalih scenskih heroja. Isus pada prvi put pod križem. Isus pada drugi put pod križem. Isus pada treći put pod križem. Isus pada dvadeset i osmi put pod križem. Patnja nikad nije bila nagomilanija. Odnosno ta patnička gomilica jada proporcionalno je pogodila i pozornicu i gledalište. Vrijedan poticaj kršćanskom samoostvarenju i otkupiteljski samodoprinos Darija Harjačeka koji je, eto, pred Veliki tjedan umro za sve nas.

kazalište
 Autor    Ivan Kralj