velika, zavodljiva i skupa
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Trebalo je proći tjedan dana da se Marku Sjekavici slegnu dojmovi s koncerta pariške dive, kraljice egzistencijalizma. Juliette Gréco pjevala je u Lisinskom i pokazala da je, unatoč devetom desetljeću u koje ulazi njezin život, i dalje legenda pariškoga melosa. U crnini, poput Dedićeve, otpjevala je 22 šansone i, unatoč borbi s bronhitisom, podigla zagrebačku publiku na noge. Slavna šansonijerka, družica Sartreova i Prevertova, podsjetila je Kupusova izvjestitelja i na francusku filozofsku doktrinu o kulturi dostupnoj svima. Za 250-350 kuna, dakako.

 

Juliette Gréco. La Gréco. Iliti velika Gréco. Nastupila je prošli tjedan u Zagrebu, po treći puta u svojoj dugoj i plodnoj karijeri, pred prepunom dvoranom Lisinski. Budući da organizator, Tvornica kulture, koja zaista već godinama organizira hvale vrijedne glazbene susrete, tradicionalno nije blagonaklona našoj redakciji vezano za novinarske akreditacije, jer navodno nismo dovoljno glamurozni, trebalo je pronaći načina za poslušati pjev ove karizmatične francuske dame. I naravno da smo ga našli, koristeći se prozorima, dimnjacima i sabotažom. Sve u skladu s onom poznatom krilaticom, proizašlom upravo iz francuskog kulturno-filozofskog bića: "Kultura narodu!". Iako odgojen u tada antirežimskom, rekli bi zlobnici, buržujskom obiteljskom gnijezdu, na vrijeme sam se srodio s nekim bitnim soc-idejama i postao pobornik misli o kulturi koja je dostupna svima. Jer ako je dostupna bez naknade raznim starletama s malih ekrana, doturima malograđanskim raznijeh vrsta i zvanja, voditeljicama oba spola i inim šljokićastim ljušturama upitne nutrine, koje zdušno šire Sivilo, zloupotrebljavajući  u propagandne svrhe medijski prostor (i neka je jer njima je itekako potrebna!), onda je glupasto, u najmanju ruku, i pokvareno štoviše, da se ta ista kultura prodaje za 250 do 350 kuna na sat, u ovom slučaju, na primjer, njezinim iskrenim poklonicima. I svima onima drugima koji to nisu, ali je žedni, neznajući trebaju, e pa da se izliječe i ožive.

I ne mislite da ovo što pišem visi negdje u zraku, nepovezano s Gréco. Dapače, to je dio onoga društvenog tla iz kojega je ona sama izniknula kao umjetnica. Čiji su slojevi bili maternica Novom valu, Šezdeset i osmoj, neosocijalizmu, nadrealizmu, egzistencijalizmu, postmodernizmu.  

Gréco često pjeva poeziju, nastalu u dimom i zagasitom bojom zasićenim lokalima Saint Germain des Présa, iz pera ili olovke ili kemijske olovke Préverta, Viana, Sartrea, Camusa... Pa zatim Louis Aragon, Jacques Brel, Serge Gainsbourg, Léo Ferré, Françoise Sagan, Charles Aznavour, Georges Brassens... Svi su oni točke kruga, i dio miljea u kojem je nastajala Juliette Gréco. Ona danas ima 81 godinu, spoznaja čega me ostavila s četiri velika upitnika iznad glave. Rođena je u znaku Vodenjaka, jednoga davnoga kišnoga dana. A kiša, kako ona sama kaže, pogoduje rastu raznih biljaka, čak i otrovnih. Otrov svijeta je ipak, spoznavši alkemiju, pretvorila u eliksir dugoga, ispunjenog i oplemenjenog i oplamenjivajućeg života. Koloplet ineresa njezina aktivizma također govori u prilog prethodno napisanih riječi.

Lisinski je bio živ i pun, nabijen nekom dobrom pariškom vibrom. Zagrebački Pariz, pišem, jer sam osjetio odsutnost prestrašene i namrgođene gospodične Anksioze koja se prečesto vozi u svim brojevima elektičnog tramvaja. Ne tvrdim, naravno, da njezin lik i djelo nisu prisutni i u Métrou. No, ipak, poznate li onu: "Pod vedrim nebom slobodnog Pariza...". Šarmantan je i prigodan bio susret meme i moje pratilice Pariške Vil, uoči početka koncerta, s gospođom Sonjom koja i sama pjeva u zagrebačkim a la Saint Germain des Prés lokalima, s jednim jazz kvartetom, sličan repertuar. Arsena smo isto sreli u lobiju. Spleen Pariza ipak nešto češće, ne samo prigodničarski, stanuje u Zagrebu. Njegovom širenju, kao bitnoj opreci vrijednostima Velikoga Brata, koje su opasno otrovale društvo, pripomoći će i tiskanje koncertne brošurice s prijevodima pjesama koje ova vitalna biljka, starica po godinama, mladica po mnogočemu ostalome, neumorno pjeva. Naravno da to ne treba biti implementacija i presađivanje Pariza u Zagreb. Nekada mi tako loše zazvuče one usporedbe: "To ti je tako pariški". Ja hoću zagrebački spleen. Ja želim i Zagreb. Identitet obogaćen utjecajima sa svih strana, ali vlastit i osobenjački. A prijevodi šansone i divne poezije, koja zbog jezične barijere često ne može doprijeti do duha naših ljudi, tome pridonose. Jer slušati Gréco, kao melodiju, bez razumijevanja značenja koje riječi nose, nije ni približno potpuno iskustvo.

Ova je umjetnica i glumica. Njezin scenski nastup i interpretativne sposobnosti bitan su dio cijele te priče. Zato je užitak imati sjedala u redovima bliskim pozornici, jer inače izostaje kontakt s ekspresijom i gestom. Počeci su bili u zadimljenim barovima, intimnijim prostorima, a ne u mega-dvoranama koje potrebuju dalekozor. Doživljaj nastupa iz udaljenih redova, uvijek mi je bio bliži doživljaju televizijske snimke, ograničenog učinka, nego zbiljskom kontaktu s duhom i energijom izvođača. Ispreplitanje titraja komunikatora i korisnika puno je teže ostvariti posredstvom medija bilo koje vrste. Ne i nemoguće, u svakom slučaju, jer u tom procijepu i virtualnoj stvarnosti se rodio primjerice film. Tim više, cjelokupna književnost.

Zanimljivo je zaviriti u filmografiju Madame Juliette Gréco. Ljubav s Milesom Davisom i brak s Michelom Piccolijem također su značajne reference iz njezina života.

Zagrebački nastup je započela odjevena u sebi svojstvenu crninu (osim njezine, Brelove pjesme "Ne me quitte pas", koju je Arsen prepjevao kao "Nemoj poći sad", i ta je vanjska boja odijevanja, jedna od vidljivih spona Dedić-Gréco), pjesmom "Non Monsieur je n'ai pas 20 ans" ("Ne gospodine, ja nemam 20 godina"), otežanu i nadraženu lajtmotivom suhog kašlja. Ništa čudno s obzirom na visoke godine. Kašalj se nasreću smirio poslije par pjesama, ometanih i prekidanih njime. A koncert se usijao do punine žara, pjesmama kojima Lijepa Djevojka Juliette ("Jolie Môme") želi biti korisna onima koji su je voljeli, koji će je voljeti i koji su je davno voljeli ("Utile"), propitkuje smrt tražeći četiri daske da si napravi lijes jer ljupka je vjeverica pala s grane ("La folle complainte"), svjesna da se Smrt nikada i nije bavila ničim dugim doli svojim dolaskom ("J'arrive"). A brine je, kao i mene, i smrt ljubavi ("La chanson de Prévert") i vrijeme koje jede i proždire sve ("Avec le temps"). Klimaks je bila jedna od njezinih najpoznatijih pjesama "Deshabillez-moi" ("Svucite me"). Neki malo stariji od mene valjda se sjećaju mladenački divljih i nabijenih erotikom izvedbi iz šezdesetih, a ove sadašnje, začinjene dozom blage ironije, ali i dalje beskrajno senzualne i Erosu bliske (znam da zvuči nevjerojatno, jer je riječ o dami dvije godine mlađoj od moje none, tri godine starijoj od moje bake), ja ću se dugo sjećati. Bile su tu i Mala Ribica i Mala Ptičica koje se ludo vole, a čiji je susret fizikom onemogućen ("Un petit poisson, un petit oiseau"), "Harmonika" ("Accordeon"), "Javaneza" ("La javanaise"), i "Brisel" ("Bruxelles") kao lebdeći objekti nošeni Noćnim vlakom u nekoj nemirnoj zemlji kroz kraj ("C'etait un train de nuit"). Kraj večeri bio je u pjesmi "Nemoj poći sad" ("Ne me quitte pas") koja je u snažnoj izvedbi zvučala kao bojni poklič i naredba ohlađenom  ljubavniku. Kao poziv životu. Osjetiti iz bliza sjaj i toplinu jednog  tako sjajnoga proplamsaja, zvanog La Gréco bilo je nešto što nisam želio propustiti. I što, ovim pisanjem, bar dijelom želim prenijeti.

Nemoj poći sad, neću plakati ni govoriti
Tu ću stati nijem da te gledam tek
Da ti čujem glas, da ti slušam smijeh
Pusti me da bar budem tvoja sjen
Tvoje sjene sjen, tvoje ruke sjen, sjena tvoga psa
Tek da nisam sam
Nemoj poći ne,
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, nemoj poći sad

glazba
Autor   Marko Sjekavica