gospodarenje životom
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Slovenski "Vijećnik Krespel", kao i bugarska "Sveta knjiga" ne bave se gospodarenjem životom samo u tehničkom smislu animiranja lutaka. One se te najveće moći dotiču i u onom temeljnom – tematskom. Dok Krespel priča o besmrtnosti violina i smrtnosti ljudi (ili obratno?), Bugari vode gledatelja na sam prapočetak svijeta kad je Bog formirao Zemlju i na njoj dvoje preznatiželjnih ljudi koji su silno htjeli probati jabuku. Sjene pod budnim okom najvećeg Velikog brata.

 

Lutkarstvo po definiciji ima u sebi esenciju animatorstva, oduhnjivanja, integriranja animusa, oživljavanja mrtvog svijeta. Taj naoko kruti svijet, primljen u ljudske ruke, postaje životan kako samo stvarnost može biti. Redigiranje emocija, svođenje ekspresije na njezinu nužnost, eliminiranje svake često zbunjujuće suvišnosti, formira lutkarsko kazalište baš kao precizno modeliranje gledateljevih dojmova, odnosno percepcije. Slovenski "Vijećnik Krespel", kao i bugarska "Sveta knjiga" ne bave se gospodarenjem životom samo u tehničkome smislu. One se te najveće moći dotiču i u onom temeljnom – tematskom.

Ljubljansko kazalište Konj poznato je ime za pifovsku publiku. Ova nagradoosvajivačka skupina ponovno se, baš kao i prošle godine, uhvatila priče E.T.A. Hoffmanna. Ovaj put to je priča o besmrtnosti violina i smrtnosti ljudi (ili obratno?), koja vijećnika Krespela uči velikoj životnoj lekciji o stvarnim vrijednostima na osobnom, bolnom primjeru gubljenja voljene osobe.

Oni koji su gledali prošlogodišnjeg "Pješčanog čovjeka" u izvedbi istog ansambla, te pod dramaturško-redateljskom palicom istog osobenjaka Silvana Omerzua, prigovorit će "Krespelu" neinventivno ponavljanje vlastitih motiva, koncepcija, kako scenografskih, tako i izvedbenih rješenja. Promatramo li pak "Vijećnika Krespela" kao zasebnu autorsku vrijednost, neminovno ona pripada u vrsno bavljenje likovnošću i vizualno glatkom konceptualnošću. Krute, u drvu isklesane lutke, kao i maska koja guši njezina nositelja, te funkcionalnost kockaste scenografije, uspješno vode u svijet plošnih likova koji na prvo gledanje izgledaju identično, ali uz maštovit glumački angažman grade posve opipljive osobnosti. Inteligentno skeniranje neverbalnih gesta (izvedenih na minimalnoj pokretljivosti lutaka), te transponiranje tog isklesanog svijeta čak i u guliverski svijet marionete djevojke koja živi čuvana u kutiji, još i tonažu opterećujuće maske glavnoga lika, predstavljaju neke od najzanimljivijih dijelova slovenske predstave. Prigovoriti bi joj se moglo inzistiranje na dijaloškoj formi (doduše posve uspješno popraćenoj životnošću lutaka u zadano omeđenom prostoru kuhinjskog stola i stolica), te donekle adaptacijsku rastegnutost koja bi u sažetijoj formi ostavila i dublje dojmove.

Krute lutke, iako dojmljivo prenose ljudske komunikacijske obrasce (neverbalne), često pate od nefunkcionalne konstrukcije – ruke im drhte kao da su sve sami starci (a nisu), dok violinu u ruke primaju tako što im ju sam lutkar umeće pod bradu. Takvi olako shvaćeni detalji donekle umanjuju značaj slovenskog truda. Bez obzira na povremeni dojam neispeglanosti, "Vijećnik Krespel" vrvi snažnim momentima i predstavlja rubni odmak ka novom kazalištu ma koliko njegova opcija bila narativna i u tome klasična.

Bugarsko kazalište "Konstantin Veličkov" bavi se animacijski možda i zahtjevnijom tehnikom. Oživljavati vlastite sjene za pričanje velikih općepoznatih priča predstavlja hrabro hvatanje u koštac s ograničenjima dimenzija u kojima djelujemo, ukoliko izbjegnemo raspravu o mogućnostima virtualnog svijeta kompjutorske animacije. "Sveta knjiga" u režiji Biserke Kolevske sjenama priča biblijski temat od stvaranja svijeta pa sve do umiranja istog u Isusu Kristu. Gospodarenje životom kao produktom vlastita izbora, baš kao i u "Vijećniku Krespelu", predstavljeno je kao manipulacija nježnom stvarnošću za koju je katkad teško preuzeti odgovornost. Sjene su tu, pod budnim okom najvećeg Velikog brata, ostvarile svu svoju funkcionalnost. Različita udaljenost od izvora svjetla stvara i različite veličine likova. Bog stoga biva prezentiran kroz dva golema dlana, a Adam i Eva kao drhteći konzumatori njegova gnjeva. Obezumljeni ljudi hodaju bez glava, Krist deformira i scenografiju kako bi umirao na križu, a njezini fragmenti, u obliku dvodimenzialnih spremnika likova, kao u "Supermanu" okreću se Svemirom ne mogavši napustiti svoju kaznu. Tu domišljato funkcionira i Noin potop, sve zbog vrsnog bavljenja svjetlošću koja ovdje nije samo gradbeni element sjena, već i doživljaja samog.

"Sveta knjiga" se također u drugom dijelu pogubi u "završavanju predstave", te tu pati od donekle suvišnih silovanja mogućnosti scenografije koja se čas sklapa, čas rasklapa, pa opet ispočetka. Nakon prvotnih asocijacija u vidu izbacivanja Adama i Eve iz raja, te potpunog raspada sustava u babilonskom okviru, ovakvo raščlanjivanje scenografije postaje usporavajući čin nedovoljno jasne važnosti, koji upravo svojom hiperprodukcijom gasi i one momente kad je funkcionirao kao zgodna dosjetka.

kazalište

 Autor    Ivan Kralj

Program 37. PIF-a potražite ovdje.

Iz arhive :
Marionete u HNK, najava, 26.8.2004.
Lutkarski karaoke, kritika otvorenja PIF-a, 28.8.2004.