džip i slonovsko pamćenje
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Brezovčevi "Gospoda Glembajevi" (zapravo više dama Castelli-Glembaj) već danima tresu usnice uzdrhtalih čuvara morala koji se u prvi rov bojišnice gotovo po pravilu bacaju onda kad su o boju tek nešto načuli. Nakon brojnih nepozvanih (iako zbog njihove samozvanosti možda moramo i revidirati takvu ocjenu) kritičara najnovijega uprizorenja Krležine drame u riječkome HNK (u kojem se navodno izmjenjuju tek golotinja i travestija, barunica Castelli pogiba pod džipom, a hvatske političke maske pred mecima), i mi smo na stručni osvrt pozvali našeg nepozvanog Borisa Rašetu koji, jednako poput svih najpametnijih, nije pogledao (niti će) to navodno Enohulno skrnavljenje nacionalne kulture. Dakako, usta su im puna žuči, jer nemaju slonovsko pamćenje, već slonovsku amneziju.

 

- Žalosno je to; Krležu više nitko ne čita!

- Naš najveći pisac je na putu zaborava!

- Još žalosnije: u Hrvatskoj nitko i ništa ne čita!

- Najžalosnije: ono što se čita, ako se čita i kad se čita, je smeće, to je intelektualna makulatura, najobičniji otpad...

- Od Atene postali smo Sparta...

I tako dalje, i tako dalje. To je najstandardniji repertoar naricaljki hrvatske akademske zajednice, hrvatske elitne književne publike, hrvatskog teatra i hrvatske intelektualnosti i mi ga vidimo u istoj, neizmijenjenoj formi od Krležina rođenja do danas. Kao, umiremo. Kad, međutim, jedna utopijskom energijom oboružana intendantica kazališta, poput Mani Gotovac, i jedan provokativnim zamislima nafutrani redatelj, poput Branka Brezovca, oko scene nacionalnog teatra proizvedu uskrs navodno značajno zamrlog gledateljskog interesa za kazalište onda sva ta učena zajednica opet nije zadovoljna:

- Ali to su marketinški štosevi!

- Nije to teatar!

- Brezovec skrnavi svetinje...

- Severina može glumniti u kakvom privatnom kazalištu, najbolje vodvilju, u kakvoj fejdovštini, tipa, daj ne šetaj polugola polunaokolo, ali ne na posvećenim daskama nacionalnog teatra...

- Znamo i mi tako; možemo i mi staviti estradnu kurtizanu na kazališne daske, pa da se sve puši, ali mi nećemo, mi smo za pravi teatar!

I tako dalje.

Uopće, nisam gledao Brezovčeve "Glembajeve" pa i ne kanim; od prvog čitanja te drame prije dvadeset godina do danas mislim da je slaba, prerazgovorna, pregermanizirana, da su Krležini likovi više inscenacije pojedinih ideja nego punokrvni karakteri, i slične uobičajene krležijanske boljke koje uopće ne stoje na putu ocjeni da je riječ o najvećem piscu Južnih Slavena. Možda drama i nije slaba, nisam stručnjak za teatar, ali meni je nezanimljiva. Brezovec je, vjerojatno, tom dramskom lešu udahnuo nešto života i time, uz mali ulog, dobio neviđen povrat, recimo tako, da se to može opisati dobrim poslom.

No najbolji posao napravio je van scene, oživjevši glembajevštinu hrvatskoga društva, sve te nouveau riche reakcije raznih kritičara koji se, kao, sablažnjuju nad jezivim skrnavljenjem pravih vrijednosti. Tako onaj barbarogenij Dikan, koji u dubrovačke starine interpolira vlastite arhitektonske zamisli, sada najedanput postaje arbitar društvenog morala. Onaj skorojević Vrdoljak, notorni olimpijac-rasist, gore cilindar, dolje opanak, vrišti zbog autorskih prava, a neka Jagoda Martinčević, koja je kao autorska i kulturna pojava bila još mrtvija od Glembajevih, i za koju nitko ne bi ni čuo da nije napala Vesnu Škare Ožbolt, jednako tako najedanput postaje nešto kao obiteljski čuvar krležijanskog pečata, premda - kako ju je "nepismena Severina" genijalno upozorila - ne zna pravilno pročitati ni ime Krležina lika Silberbrandta. I onda se tom koru uzvišenih kritičara pridružuje još Vitomira Lončar, poslovična Bucka, zahtijeva defenestraciju Severine iz svetišta hrvatske kulture, jer cura, eto, nema - za razliku od nje - diplomu...

Brezovec je, dakle, oživio Krležu van dasaka (pokazavši bjelodano, upravo poslovično dobro, sav taj jal, jad i bijedu naše male kulturne scene) i to je najveća, možda i jedina stvarno genijalna zasluga ove predstave koju neću pogledati jer mi je ova vjerojatno hotimična proizvodnja glembajevštine van nje bila dovoljno katarzična. Za teatar - i više nego dovoljno!

skandal
 Autor    Boris Rašeta