kućanstvo u muzeju
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Mjesta na kojima hranimo tijelo - iznutra (kuhinja) i izvana (kupaonica) - pripadaju nečem intimnom, nečem što smo rijetko, samo u posebnim prigodama, voljni izložiti drugima. Kuhinja i kupaonica, k tome ekskluzivni teritorij žena, nisu time nevažniji cilj masovne industrije koja prepoznaje da ne padamo samo na funkciju, već i na izgled. Na izložbi "Esthétique Domestique“ u Gentu (Belgija) bio je Ivan Kralj, a do kraja rujna možete i vi...

 

Što čini neki predmet umjetničkim? Lokacija njegove izloženosti? Rajčica u galeriji nije isto što i rajčica u frižideru? Osim ako je frižider u galeriji? Nije baš točno, budući da sliku možemo objesiti i u spavaćoj sobi, jednako kao što može biti dio nekoga muzejskog postava. Čini li predmet umjetničkim njegova (dis)funkcionalnost? Je li umjetnički predmet onaj predmet koji se gleda i ne služi ičemu drugom doli stvaranju dojma, impresioniranju nas samih, ali i prijatelja/posjetitelja? Pomalo, ali tu je i koncept. Slika izvješena iznad naše kutne garniture možda je međutim tamo ne samo da bi zadivila susjede, već i da bi prikrila ispucali zid, ili možda sef koji skriva ono pravo bogatstvo, za razliku od često dvojbene procijenjene protuvrijednosti tog umjetničkog poklopca.

Umjetnost u našim domovima često se od one muzejske razlikuje po tome što si volimo primišljati da ona nečemu – i služi. Ona nije tu sama radi sebe, ima i neku funkciju, iako se teško mogu dosjetiti funkcije vezenih tabletića kojima "ukrašavamo“ naše televizore iz osamdesetih.

Domaćinstva su uvijek tragala za spojem funkcionalnosti i estetike. Pobogu, nije isto urediti tih bijednih pedesetak stambenih kvadrata i naseliti ogromne zjapeće muzejske hale nečim što bi u našim domovima bilo – smeće. Domovi su uvijek mjesto kompromisa, što ne znači da su predmeti u našim kućanstvima lišeni umjetničke vrijednosti. To je prepoznao i belgijski Muzej dizajna u Gentu koji je izložbom "Esthétique Domestique“ revolucionizirao muzejsku praksu na način da je u nekad zaštićene hramove visokoga mišljenja i hiperinteligentnog razumijevanja svijeta uselio kućanske predmete (njih 350) – one za koje biste još do jučer stavili ruku u vatru da nisu niti vrijedni izlaganja. Skrnavi li kolekcija Jeana Bernarda Hebeya stečeno muzejsko pravo na hoch čistunstvon koje koketira samo kad je riječ o provokaciji generalne etike, dok se umjetnička relevantnost u principu smatra samorazumljivom? E pa useliti otpad industrijskoga dizajna u čuvane muzejske vitrine (otpadom ga nažalost čini tek njegova umirovljenost, u suprotnom bi ga se moglo doživljavati kao zbirku anitikviteta) vrijedan je iskorak u doživljavanju umjetnosti kao nečeg što je sastavni dio i umjetnički najneosvještenijeg kućanstva. Pranje suđa, sušenje kose, usisavanje... Sve su to radinosti neplemenitog karaktera, a alati kojima se služimo za ispunjavanje tih zadaća dosad nisu smatrani vrijednima izlaganja na javnim mjestima, kamoli muzejima. Pa usisavaču je, pobogu, mjesto u ostavi, zajedno s ostalim isluženim krpama, domestosom i gumenim rukavicama...

E taj se rigidni stav mijenja. Ne samo zahvaljujući povratku retro šarma kao jedne od odrednica novovjekih trendova, industrijska ostavština naših djedova i baka može biti revalorizirana i kao specifičan svjedok socijalnih gibanja, razvoja lista prioriteta ili možda utemeljenja "nove funkcionalnosti“. Osobno, nisu mi dovoljni prsti ruku i nogu da nabrojim prijatelje i poznanike koji ne znaju čemu zapravo služi pegla – pa odjeća se ravna sama od sebe, sušeći se, ne? I to, primjerice, nije samo pitanje higijene (što bi neupotreba usisavača mogla implicirati), već obilježje individualnog oslobođenja, ignoriranja društvenih konvencija i perfekcionizma kao preduvjeta interakcije s drugima. Istodobno, upravo će svako tradicionlno vjenčanje posvjedočiti da mladencima trebaju barem tri pegle, dva tostera i nekoliko veš mašina.

Posljednjih trideset godina buvljaci su bili fokusna meta francuskoga kolekcionara Jeana Bernarda Hebeya. S Alainom Mesnardom uspio je prikupiti zaista impresivnu zbirku kućanskih aparata koji datiraju od 1920. do 1970. godine. Pola stoljeća ručnih miksera, aparata za kavu, mašina za brijanje ili jeftinih tupperware cjedila naranči...

Svjedočimo vremenu u kojem su tosteri bili veličine jukeboxa, a aparat za laštenje cipela sastavni dio svakog hodnika koji drži do sebe. Radijatori su nalikovali space shuttleima, a ventilatori elisama aviona – taj predimenzionirani svijet dizajna prodavao je apsolutno sve, pa čak i aluminijski masažer "Magic Fingers“ koji je 1948. nekoj američkoj kućanici vibriranjem uljepšavao naporni dan. Danas, dok za buduće muzeologe i kustose stvaramo zavidnu ostavštinu kosmodiskova, sklopivih sprava za vježbanje i setova noževa, televizijska prodaja kao opisna odlika onih televizijskih kanala koji najteže prodaju svoj marketinški prostor naslijedila je nekadašnji klasičan posterski outdoor marketing – plakati kojima se polovicom prošlog stoljeća pucalo na konzumente također su izloženi u gentskom Muzeju dizajna.

Target skupina su dakako žene, taj tada možda ekonomski nedovoljno moćan segment društva, ali i industrija je kućanskih aparata shvatila tko je gazda u kupaonicama i kuhinjama ovoga svijeta, gdje svoj prirodni okoliš pronalaze njezini proizvodi. Sve su propagandne poruke bile adresirane upravo ženama, tim stvarnim dominama naših prljavih podova, prašnjavih polica, neopranih kada i kuhinjskih ploha punih sirove hrane koju netko treba nasjeckati, te pripremiti za objedovanje. Kuhinja, to mjesto blagovanja na kojem se susreće obitelj, i kupaonica, mjesto higijene na kojem se susrećemo sa samima sobom, dobile su izložbom "Esthétique Domestique“ kamen temeljac za budući spomenik tehnologiji domaćinstva koja svoju briljantnost pokušava pronaći između dva a priori kontradiktorna zahtjeva: onog što trebamo i onog što želimo.

Loewy, Dreyfuss, Geddes, Teague, dizajneri su koji su promijenili naš pogled na svakodnevicu. Dvadeseto je stoljeće industrijskog dizajnera postavilo na viši pijedestal upravo zbog prethodnog implementiranja tehnika masovne proizvodnje (koja je omogućila modifikacije konvencionalnih oblika i izmišljanje novih), te nakon pojave konkurencije - evoluirane potrebe da nije dovoljno da proizvod samo funkcionira, već da bude i oku ugodan. Koliko god se recimo aparat "kuhalo krumpira“ danas činio nepotrebnim, njegova je obla forma estetski daleko nadišla atraktivnost svih onih jeftinih "viđenih na TV“ proizvoda današnjice, jednake suvišnosti, ali zasigurno i jednako zajamčene modne nostalgije koja će nas zahvatiti kad ćemo početkom 22. stoljeća u domovima (čiji će oblik možda upravo prizivati nekadašnje kuhalo krumpira) snatriti o predmetima koji su svjedočili onim dobrim starim vremenima sa specifičnom toplinom koju samo kuća-dom može imati.

mikser
Autor    Ivan Kralj