arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Iako za suvremeni cirkus katkad govore da je kombinacija estetski promišljene i istodobno populistički jestive izvedbene cjeline, treći Festival novog cirkusa pokazao je da suvremeno cirkusko razmišljanje ne treba biti jednodimenzionalna parada fizičke spretnosti i nespretnosti. Predstavivši autore koji kritički oštro, čak i politički, promišljaju svijet u kojem živimo, FNC je pokazao da cirkus ne postoji kao svojevrsna terapija "van svijeta", već da ga se isti itekako tiče.

 

Od jednog cirkuskog festivala ne bi se možda očekivalo da tjera publiku na razmišljanje.  A Festival novog cirkusa upravo čini to. Ne kalkulirajući s iznimnim uspjesima prethodna dva izdanja, treće slavlje suvremenog cirkusa od 28. studenoga do 3. prosinca u zagrebačkim je kazalištima ponudilo predstave koje se hrabro suprotstavljaju priželjkivanjima publike, pogotovo one koja mozak radije izvede na pašu negoli u misleće kazalište. Neosporno podijeljena između onih koji od cirkusa uvijek očekuju samo šljokice, vatromet i scenska skakutanja, te onih koji vole to iznenađenje s kojim ih uvijek iznova može iznenaditi suvremeni cirkus, hrvatska publika ima više od jednog razloga zašto se Festival novog cirkusa nipošto ne može smatrati nekakvom predbožićnom populističkom paradom veselja ili sedativizacijom iscrpljene financijske godine hrvatskih građana. FNC je, naime, isprofilirana manifestacija intenzivnih i uvijek intrigantnih autorskih pristupa cirkusu. I oni koji je još nakon tri godine postojanja nisu niti jednom posjetili, definitivno gube jednu dimenziju koja suvrmene hrvatske kazališne daske čini bogatijima u ovom dijelu Europe.

U konkretnom trećem izdanju, hrabrost festivalskog pristupa ocrtava se u programiranju jedne tragikomedije, predavanja kao umjetničkog izvedbenog čina ili, u konačnici, u hrvatskoj varijanti filozofsko-metodološkog etabliranja nove cirkuske tehnike – žongliranja zvukom. Smjelost autora, ali i same selekcije, pritom doista označuju važan doprinos poimanju suvremenog cirkusa koji, iako nov, već desetljećima u nerazvijenim kulturnim područjima vuče breme puno predrasuda, najčešće začetih u kolektivnom pamćenju tradicionalne cirkuske forme. Novo u novom cirkusu stoga je vrlo domišljat recept kako revitalizirati – ne žanr – već javno poimanje ove kulturnopolitički nepravedno zapostavljene izvedbene forme.

[Taiteul] je, čak i na polju samo grafičko-vizualne percepcije, neobičan način za otvoriti festival. Francuska fonetska transkripcija engleske riječi naslov upravo je to – naslov predstave skupine La Scabreuse koja je cijelo to nadmeno bahaćenje velikim kazališnim zapletima iskritizirala na način ogoljivanja predstave do njezinih čistih simbola. Iza bezimenog naslova kriju se jednako identiteta lišeni likovi koji postupno kroz predstavu otkrivaju svoja zanimanja, iako su i ona u svijetu poremećenih društvenih odnosa varljiva stvarnost. [Taiteul] je slika globalne krize u kojoj Žongler, Akrobat i Muzičarka, na sceni posutoj didaskalijama vlastitih radnji, ali i zapisima koje katkad ne mogu odmah protumačiti (datumi, ličnosti, povijesni masakri, ali i najuspješniji komercijalni brendovi), pokušavaju dokučiti vlastitu izgubljenu memoriju, a s njom i komadić smisla koji bi dao alibi njihovu postojanju ili postojanju uopće. [Taiteul] je, naime, vješto scensko uprizorenje upravo suprotnoga – svijeta u nestajanju. Jer, kad nam nestane sjećanje, nestao nam je i identitet, tvrdi Jean-Michel Guy koji je predstavu režirao, a koreografski suptilno poentira katalanski plesač Jordi L. Vidal.

Na drugoj strani, Guy pokušava upravo žongleru podariti povijesni identitet – njegovo predavanje "Jongleur pas confondre“ pokušaj je povijesnog, geografskog, filozofskog, estetskog i brojnih drugih osvrta na identitet žonglera. Scena je higijenski čista, medicinski sterilna, dok na malenome postolju predavačev zamorac, veliki francuski žongler Philippe Ménard, demonstrira svoju neospornu vještinu na način dresiranoga Pavlovljeva psa. U uskoj korelaciji s predavačevim riječima na video platnima pojavljuje se i duhoviti editirani materijal kao realizacija predavačevih misli, čime je prezentacija nekog zastarjelog medicinskog teatra doživjela sudbinu vrlo suvremenog power pointa s upotrebom najsofisticiranije tehnologije. Paradoks je, dakako, namješten – zanat je jedan od starijih na svijetu, i ne može se sublimirati u sat vremena predavanja, baš kao što se ne može sublimirati niti u 2.500 šarenih loptica koje se, poput dugine kiše, ruše na čistu scenu i unose nered. U žonglerovoj glavi doista jest kaos. On je bolesnik sva 24 sata. Ne može se biti opsjednut na mahove.

Istinsku ljubav prema objektima gaji već okrznuti samoproglašeni žongler zvukom, Dubravko Lapaine. Njegov Cirkus vjetra, u kojem je sebi značenjski pridao ulogu sporednoga statista, ispripovijedio je možda vrlo eksperimentalnu, ali ne manje uočljivu ljubavnu priču koju ovaj pionir didgeridoo pokreta već godinama vodi s cijevima. Puhanje kroz cijevi i neprestano traganje za novim načinima sviranja, dovelo ga je do vrlo detaljne razrade fenomena "žongliranja zvukom“ što je iskoristio kao potku za "Priču puno priča“. Neupućeni gledatelji na sceni vide akrobata, no on ih razočarava istoga trenutka. Došao je da bi suspregnuo svoj akrobatski potencijal i ponudio im onaj žonglerski. Žongliranje se događa u plućima i doista, maknemo li na stranu definiranje ovoga djela kao koncertnoga, budući da je njegova slojevitost ipak dublja, možda smo upravo svjedočili prvoj kazališnoj predstavi na najmanjoj sceni na svijetu – ljudskom dišnom sustavu.

Donio je treći Festival novog cirkusa i hranu za one koji žele manje kalkulirati sa svojim odlaskom "na cirkus“ (urnebesni koncert ozbiljne glazbe u izvedbi talijanskoga Microbanda u Lisinskom), za one koji imaju manje centimetara od kvocijenta inteligencije (zabavna dječja predstava španjolske Katraska Companyie), za one željne lakopitkog domaćeg autorstva (žonglerka Lana Paić iz L'Estock Fish ili akrobat Željko Hajsok iz Hrama), kao i za one koji duže pamte (festival su zatvorili izvrsni otvaratelji prvoga Festivala novog cirkusa Ville Walo i Kalle Hakkarainen). Finska je predstava "Keskusteluja“ ("Rasprave“) zapravo i zaokružila cijeli festivalski koncept posvećen zvuku – usmjerena temi komunikacije, kirurški je precizno detektirala samoću koja suvremenog čovjeka prati gotovo kao sjena. Zapis s telefonske sekretarice koji ne doseže do onoga komu je namijenjen, otklopljena telefonska slušalica, okrenuta leđa osobi do nas, labirinti arhitektura u kojima se gubimo i tehnologija pred kojom posustajemo... Gdje više naći kontakt, odgovor druge strane? Finski miks manipulacije objektima i manipulacije videom završio je festival u pomalo pesimističnom, ali zapravo razbuđujućem tonu. Već se veselimo četvrtom Festivalu novog cirkusa.

kazalište
Tekst    Robert Kovačić
Fotografije     Domagoj Knežević
cirkus za razmišljanje