umjetnik fasciniran smrću

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Jan Fabre umjetnik je koji lomi koplja, često i među hrvatskom kazališnom "elitom". Nakon što se Eurokazova Gordana Vnuk obrecnula na Dubrovačke ljetne igre ustvrdivši da na festival dovode starca na izdahu kreativnih snaga, dok ga je njezin festival otkrivao u vrijeme dok njegova "veličina" još nije bila popularna, Fabreovo gostovanje najavio je i Festival svjetskog kazališta, nekad izrazito zaraćeni Eurokazov drug. Dok se veličine natječu i prepucavaju, Fabre dokazuje da je živ čak i izložbom koja tematizira smrt. U njegovu "Umbraculumu za Dubrovnik" utočište, osvježenje i hlad pronašao je Marko Sjekavica.

 

Dubrovnik, ljeto 2006. Živi se lagodno. Plemenita raskoš kulturno umjetničkog bića Grada evidentna je svakodnevno. Kanalizirana kroz program 57. Dubrovačkih ljetnih igara, već tradicionalno zavidne aktivnosti Umjetničke galerije "Dubrovnik", rad udruge mladih Orlando, kroz renesansnu živost uličnih umjetnika... Eto vam konteksta iz kojega se izdiže visokim stablom atlantskog cedra ili mediteranske pinije, kako vam drago, vertikala imena Jan Fabre.

Ovaj svestrani, hiperaktivni, hiperproduktivni velikan suvremene umjetnosti rođen je u Antwerpenu, u Belgiji 1958. On je crtač, kipar, konceptualni umjetnik, performer, dramski pisac, koreograf, scenograf, filmski, dramski, operni i baletni redatelj. I u svemu tome je podjednako uspješan, drugim riječima: na vrhu. Već godinama sudjeluje na najprestižnijim svjetskim umjetničkim okupljanjima, tipa bijenale u Veneciji (otvara ga 1984. predstavom "Moć teatarske ludosti"), bijenale u Sao Paolu, Istanbulu, na Kasselskoj Documenti; zajedno s Marinom Abramović 2004. u Palais de Tokyo, u Parizu predstavlja performans "Djevica-ratnik/ratnik-djevica", zatim 2005. na Avignonskom festivalu djeluje kao glavni kreator programa.

I evo ga sada u Dubrovniku. Sa suvremenim plesom i majstorskom radionicom u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara te velikom izložbom u Umjetničkoj galeriji (8.VII-15.IX '06.). Na jesen će biti u Zagrebu kad počne Festival svjetskog kazališta.

Smještena u klimatiziranu maternicu tvrđave Revelin, odličan prostor za ovu i mnoge druge scenske i koncertne izvedbe, predstava "Quando l'uomo principale e una donna" (što bi značilo "Kad je glavni muški lik žena"), rađala se kroz ono što Courbet naziva "Porijeklom svijeta", smješteno među raširenim nogama južno-koreanske plesačice Sung-im Her. Očinstvo joj priznaje redatelj, scenograf i koreograf Fabre i sam svjestan da se njegovom prisutnošću na programu Igara, dubrovački festival otvara novim načinima razmišljanja koji uz klasiku počinju apsorbirati i avangardu. Imajući ovo u vidu, malkice sam se zamislio nad euforijom s kojom je ovo djelo, premijerno izvedeno 2004. u pariškom teatru Les Abbesses, prihvaćeno u Dubrovniku. Moje propitkivanje o naravi snažnog pljeska nije ostalo izolirano. Čuo sam i načuo sličnu dvojbu i iz drugih usta na Trgu oružja podno Revelina (a propos kojega, nevezano izravno za ovo pisanje, neću prešutati da tu još stoji, danas okom nevidljiva, sjena Kršinićeva kipa borca, miniranog 1991.), na skalama od "Talira" isto. Je li korijen ovog izraza oduševljenja bio istinski doživljaj ili možda jedan sasvim poseban dubrovački manir koji, s maskom lažne čednosti na nosu, prazno kliče veličini nekog imena (pa tako, ovaj put vezano za siže, i Kršinićevog, čije je djelo nepovratno razneseno podmetnutim mu eksplozivom)? Ipak, nježno ću prigrliti ovu prvu mogućnost, nasmijan i sretan poput Paola Magellija koji u svom osvrtu na Fabreovu majstorsku radionicu, održanu od desetog do osamnaestog dana ovogodišnjega mjeseca srpnja, namijenjenu mladim profesionalcima poradi upoznavanja s drukčijom kazališnom i plesnom metodom, zaključuje kako se ovaj naš festival, uz nekolicinu ostalih, izdvaja iz "grozničavog gibanja, kaotičnog kretanja jednog šizofrenog mravinjaka koji neprestano prolazi europskom ljetnom kulturom".

Sung-im Her je izvrsna plesačica. Imala je izvrsne ocjene kao studentica suvremenog plesa na Sveučilištu u Han-Sungu pa je nakon što je diplomirala i magistrirala postala docentica Odjela za ples iste univerze. Uz akademsko zaposlenje, bila je angažirana kao rezidentna plesačica i koreografkinja u Plesnom kazalištu Ji-Gu u Seulu, da bi od 2004. godine sudjelovala u radu belgijskog Studija za istraživanje i naobrazbu na polju scenskih umjetnosti i pridružila se Fabreovom kazalištu Troubleyn u Antwerpenu.

Na crnoj se sceni pojavljuje u crnom smokingu. Vješa na kuke koje vise s plafona dvadesetak boca maslinovog ulja. Likvida gustog u socijalnom, političkom, ekonomskom, religijskom smislu. S vratom na dole. Tako da ulje lagano počinje kapati po crnoj gumenoj podlozi poda. Pjevuši pritom "Nel Blu Dipinto di Blu" Domenica Modugna, stvarajući ugođaj nekog južno-talijanskog gradića i domaćice koja vješa sušiti robu. Samo što, umjesto južno-talijanskoga, ima simpatični južno-korejski naglasak. Pjesma poznatija pod imenom "Volare" je lajt motiv i poveznica s monokromatskim, antropometrijskim slikarstvom Yvesa Kleina kojemu je predstava svojevrsni hommage.

Plesačica si priprema Martini dry, ispija gut, skida gornji dio. Grudi joj pokriva crni flaster. I tad započinje svoj zadivljujući, na mahove ritulalan, na mahove akrobatski, pa onda seksualan ili opet pritajen i minimalistički ples. U jednom trenu izvadi iz gaća tri metalne kuglice, igra se s njima i zadovoljava sebe i publiku. Skida se do kraja. Potom izvadi čepove iz svih visećih boca. Nastaje poplava maslinovog ulja, tog životnog eliksira, vaginalnog soka Majke Zemlje. U njemu se kupa. Pleše. Katarzički. Cijeli prostor intenzivno vonja na tekuće masline. Njeno se tijelo pretvara u Kleinov kist, ulje postaje boja, a tlo ogromno platno. Tijelo je nauljeno, sjajno, seksualno. Pokret savršen. Muzika, zvukovi i osvjetljenje hipnotički. Otvara ona zatim čep staklenke koja visi s otvorom prema dole i iz nje se rasipaju zelene kuglice maslina po sceni. Grli ih ko djecu, gura ih u sebe, da bi na kraju nastupa izvadila jednu iz svoje vrele vlažne špilje te si s njom začinila koktel.

Vrelo života, odnos prolaznosti i vječnosti, svrgnuće patrijarhata ponovnom prevlašću matrijarhata, odnos muškarca i žene kako u baru, tako i u postelji, užitak, spolnost, izgubljenost, smrt, pa ponovo život, to su neke od Fabreovih osnovnih preokupacija koje i ovim svojim djelom ostavlja publici na kontemplaciju.

Oduševljen predstavom sljedeći sam dan posadio dva stabla. I zaputio se po najvećem zvizdanu na Ploče, u vilu Banac, današnju dubrovačku Umjetničku galeriju, vlasnicu bogatog fundusa hrvatskog modernog kiparstva i slikarstva, organizatoricu brojnih vrhunskih izložbi moderne i postmoderne umjetnosti (bijenale "Mediteranski susreti", velika retrospektiva velikog Brace Dimitrijevića, kolekcija suvremene umjetnosti fundacije "T- B A21" Francesce von Habsburg, et cetera). Prestrašenom da me u taj, za šetnje Gradom, hudi sat ne presretne i odnese Podne Rogato, u Fabreovom "Umbraculumu za Dubrovnik" pronašao sam utočište, osvježenje i hlad.

Umbraculum je mjesto u sjeni, daleko od svijeta, za razmišljanje i rad, a ujedno i naziv ove izložbe i umjetnikove instalacije iz 2001. koja se sastoji od visećih invalidskih kolica i ostalih pomagala za invalide, presvučenih bljeskavo zelenim oklopima skarabeja, lebdećih iznad razgrađenih mrtvih strojeva i obestjeljenih ogrtača s kukuljicama napravljenih od, na tanke ploške rezanih, ljudskih kostiju. Već sama ideja je šokantna i provokativna jer radi se o ljudima, pojedincima koji su nekad živjeli, dok ih nije zahvatila smrt, a sad su im ostaci nasjeckani i pretvoreni u odjevni predmet, dio djela jednog umjetnika. Je li to svetogrđe? I smije li umjetnik u svom stvaranju pregaziti sve granice i norme, osim one vlastitoga umjetničkog impulsa, ideje i kreacije? Ili artist možda na taj način materiju koja je nekoć bila puna života, opet vraća u život, davši joj jednu novu i višu dimenziju postojanja? Koja više ne involvira samo taj jedan jedini proživljeni život, već živote svih onih kojima ona, sada ne jezikom riječi, već jezikom simbola, komunicira. Iz cilja pretvorena u sredstvo da bi možda opet postala cilj.

Smrt je motiv koji prožima cijelu izložbu, Fabreova najveća umjetnička, a moguće i životna opsesija. Možda upravo zbog smrtnog straha Ministarstvo kulture Republike Hrvatske nije financiralo niti jednom jedinom kunom jedno od ključnih ovogodišnjih kulturnih događanja u zemlji. Omogućili su ga Ministarstvo kulture Flamanske zajednice i Grad Dubrovnik. A što se smrti tiče, neće zaobići ni jedne ni druge. Jan Fabre svoju fobiju od smrti rješava izravnim suočavanjem s njezinom sveprisutnošću, njezinom ikonografijom, njezinim posljedicama. Njegova djela su kolaži i asamblaži stotina i tisuća mrtvih kukaca, glodavaca, ptica, malenih sisavaca i ljudi.

Zanimaju ga strah i nemoć, kao područja bliska samoj smrti. U ciklusu minijatura napravljenih kemijskom olovkom, nazvanom "Falsificiranje tajne svetkovine-strahovi" na duhovit i boschovski način donosi momente jada i samoće pojedinaca s društvenoga dna, spodobe iz svijeta mašte, tajne rituale i znamenja, detalj oka životinje u strahu, Jaganjca Božjeg koji krvari, zadavljenu kokoš, uzdignuti falus...

"Sveti skarabej" ovdje je našao svoje mjesto u mnoštvu obličja. Kao crtež olovkom na papiru ili pak na stranicama entomološke knjige iz 19. st. "Ljepota instinkta u kukaca", zatim kao predmet sastavljen od tijela kukca, nadopunjenog otvaračem za vino, četkom za nanošenje pjene za brijanje, ženskim tamponom, žaruljicom, šiljcima, busolom, pa onda kao oplata sačinjena od oklopa insekata koja vjerno prati formu predmeta koji omotava, bio on ljudska lubanja, krevet, invalidsko pomagalo, kugla, lijes... Skarabej i kukac općenito za Fabrea su čest motiv, gradivni materijal njegovih instalacija i kompozicija, simbol i eksponat sam. Kukac balegar iliti skarabej u starom je Egiptu bio simbol vječnosti. On je bio taj koji je svakoga dana neumorno kotrljao sunčevu kuglu nebeskom stazom.

U art filmu "Problem" iz 2001. Fabre, zajedno s Dietmarom Kamperom i Peterom Sloterdijkom (sva trojica odjevena poput klasičnih glazbenika s crnim leptiricama na vratu, bijelim šalovima, na oranici guraju velike izmet-kugle i imaju filozofsku raspru), tretira kuglu kao "konkretiziranu formu rotacije", umjetnika koji je determiniran da ne može ispustiti Svijet uspoređuje s Atlasom vječnim nositeljem na vlastitoj grbači nebeskoga svoda.

Penjući se stubištima urešenim ljudskim lubanjama s pokrovom od zelenih skarabeja koje u čeljusti glođu strvine od pantagana, kunića, krtica, kanarinaca, došao sam do jednog lijepog mladića u zlatnome sjaju koji se objesio. Ime mu je Dependens, omča mu je oko vrata, a kad mu priđeš jako blizu uvidiš da mu je cijela površina satkana od mnoštva zlaćanih čavlića čiji šiljci jezovito paraju zrak i pokojega većeg čavla u istoj poziciji i usmjerenju. Sve pršti od zašiljenosti, tisuće čavala i čavlića, Dependensove špicaste cipele, rozi koji su mu brižnom niknuli na glavi.

U velikoj saloči s kaminom na drugom katu, sreo sam oklopljenog viteza s kosom anđela. Okrenuo je leđa pučini, Lokrumu, Gradu jer "On će zauvijek stajati spojenih stopala".

Niz crteža nastalih od Antwerpena, preko Pariza, Bogote do Ljubljane raznolikošću tema svjedoče o perpetuumu ljudske potrebe za masturbacijom. Naime, tehnika ovih maštovitih radova je sperma kombinirana s olovkom.

"Glupost koja donosi smrt" ime je hibrida nastalog spojem mrtvačkog lijesa tipične fabreovske kukčane građe, križanog s bijelom ticom guskom raširenih krila.

Mogla se tu još vidjet snimka performansa "Lancelot". Godina je 2004. A Fabre je u nekom tamnom srednjovjekovnom kamenom interijeru, u oklopu viteza, s mačem u ruci. Zrake svjetlosti probijaju se odozgo. Vitez mačem napada i probija oku nevidljive divove i demone.

Memento mori prožima svaki djelić dubrovačkog Umbraculuma koji osim ugodnog bijega od nesnošljivih vrućina pokušava dati pouku o bijegu od smrti. Jan Fabre, duboko uvjeren da je i taj moguć, sugerira neprekidnu aktivnost, kretanje k ostavrenju vlastitoga cilja, traženje novih načina razmišljanja, stvaranje i suočavanje sa životom samim.

mikser
Tekst     Marko Sjekavica
Fotografije    Damil Kalogjera, Marko Sjekavica