arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

daleko je srebrenica

Trebalo joj je malo da pribere dojmove, ali niste valjda mislili da i ove godine nismo na EXIT poslali Natašu Bodrožić. Najveći glazbeni festival u ovom zabačenom dijelu svijeta u blato Novoga Sada dovukao je 140 tisuća ljudi. Iako se cijela Srbija pokušava suočiti sa srebreničkim masakrom i ratnom istinom uopće i iako je EXIT uvijek prednjačio u proklamiranju i promoviranju napredne misli, prijetnje bombama odgovorile su organizatore od minute šutnje za žrtve. I zato - bilo je glasno i bučno. Nitko se nije žalio.

 

Jedan od najvećih srpskih brandova, EXIT festival, ovoga ljeta, od 7. do 10. srpnja doveo je u Novi Sad oko 140 tisuća ljudi i preko 200 izvođača na 25 različitih stageova. Okosnicu ovogodišnjeg star sistema činili su: Underworld, Garbage, Fatboy Slim, Slayer, White Stripes, ali i neponovljivi Ian Brown (ex Stone Roses), te, recimo, Carl Cox i Darren Emerson kao prvaci dance arene.

Od četiri festivalska dana (tj. noći), tri su prošla s kišom, što je otežalo kretanje Petrovaradinskom tvrđavom, a za ples je trebalo imati dobru kondiciju (i gumene čizme) da bi se uspješno manevriralo s nogama u blatu koje je bilo svojevrsni zaštitni znak EXIT-a '05. Bez obzira na sve, festival je u ovom "zabavljačkom dijelu" prošao sasvim okej.

EXIT '05 bit će zapamćen i po pokušaju da se obilježi desetgodišnjica masakra u Srebrenici. Ideja je prvo bila da se minutom šutnje na svim festivalskim pozornicama oda počast žrtvama, ali je onda pretvorena u zamisao o pjesmi i poruci protiv svih zločina, prošlih i budućih. Na kraju nije se dogodilo ništa. Naime, Srebrenica je posljednjih dana u Srbiji goruća (politička?!!) tema, Beograd je, na čuđenje mnogih, ispunjen billboardima koji podsjećaju na ratni zločin počinjen od strane domaće vojske, desničari uzvraćaju srpskim žrtvama, popisi mrtvih izlaze na duplericama dnevnih novina itd. EXIT je valjda namjeravao pridonijeti procesu kolektivne katarze, jer je možda upravo jedan takav festival (s obzirom na svoje političke, antinacionalističke početke te publiku kojoj se obraća, generacijski i svjetonazorski) pravo mjesto i vrijeme. Izloženi uzastopnim prijetnjama postavljanjem bombi, organizatori su od svega - odustali.

Čule su se i druge zamjerke organizaciji festivala: zatvaranje press centra prije ponoći, nesusretljivost prema novinarima, nereagiranje na bacanje boca na pozornicu za vrijeme svirke BiH benda (Dubioza Kolektiv) itd., ali se Festival pokazao kao mašinerija koja prilično uspješno piči dalje.

Festivalski kamp, na obali Dunava, bio je pozornica za sebe. Preko pet tisuća ljudi iz različitih (uglavnom susjednih) zemalja smjestilo se pod šatorima ili pored njih i četiri dana obavljalo najrazličitije aktivnosti, čineći EXITovski polusvijet. Uglavnom neispavani, nehajno prljavi, histerični ili zombijevski smireni, označeni fluorescentnim narukvicama, bili su sudionici nevjerojatno lagane interakcije, opuštene komunikacije, ali i umjetničke produkcije. Naime, u vrijeme festivala, održavao se i Balkan Art Summit, susret mladih balkanskih umjetnika, koji su "majstorisali" po kampu i oko njega. Tako su polusneni kamperi, konzumenti EXIT-a, mogli sudjelovati u performansima, predstavama, tribinama, gledati izložbe ili se jednostavno smijati ljudima koji pored cjelonoćnog divljanja još i nešto slikaju, grade, pišu, raspravljaju na najlonima razvučenim preko kampovskog blata. Ili bacaju poruke u rijeku.

EXIT je veliki festival sa svim onim što uz to ide: gužvom, euforijom, prljavštinom, nevjerojatno bogatom muzičkom ponudom, blatom, odličnim ozvučenjem, smrdljivim "poljskim" WC-ima, gomilom mladih ljudi koji djeluju izuzetno zadovoljni. To je i ogroman organizacijski poduhvat s VIP zonama, ozbiljnim sponzorima, velikom lovom koja se tu obrće.

I to je - to. Ko voli, EXIT '06 ga, bez sumnje, čeka i sljedećeg jula/srpnja u Novom Sadu.

glazba
Autor      Nataša Bodrožić