novo viđenje eurokaza
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Eurokaz je i u 22. izdanju pokušao ponuditi kazališno propušteno (The Wooster Group), kazališno suštinski nekorišteno (temat o Gavelli), ali i kazališno spektakularno (predstave na rubu koncerta ili kao recimo prije dvije godine nogometne egzibicije u HNK). Može li prokušana receptura upaliti čak i ako gledate samo pola predstava i to s pola oka? I to ne zato što ste u kazalištu zaspali, a opreza radi spavate s jednim okom otvorenim! Za sve je kriv i zaslužan jedan doktor.

 

Eurokaz uvijek dođe negdje oko moga rođendana. Obično to doživim kao poklon, ali opet ne onako konjski, pa da mu se ne gleda u zube. Ove je godine Eurokaz velikim dijelom mimoišao moja oba oka, i to s valjanim razlogom – jer sam dobio još jedan poklon. "Krivac“ je dr. Nikica Gabrić koji mi je u nedjeljno jutro nakon otvaranja Eurokaza (kojem nisam prisustvovao zbog upute da se obavezno naspavam) kao od šale skinuo moju četiriipol minusnu dioptriju. O da, na istome ležaju na kojem je tjedan dana prije mene ležao Red Carpetov Fashion Guru, što me učinilo iznimno ponosnim, i moje se oko caklilo od uzbuđenja pred novim životom. Tako je tehnologija ušla u privatni teatar moga oka i prije negoli je Eurokaz uspio otpočeti nove poučne lekcije o upotrebi tehnologije u teatru.

Nije to mene spriječilo. Već drugi dan odletjeh u kazalište. The Wooster Group, rekoše mi, nema silovitu rasvjetu niti će me glumci gađati predmetima ili prašinom koja bi mogla oštetiti moje sterilno oko za koje je prvih dana vrijedila čak i zabrana umivanja. Malo je to moglo izgledati ludo. Hodaš okolo sa svježe izmanipuliranim očima (iako jutarnji pregled kaže da vidiš 130 posto (?)), kao da si tobože bio na pedikuri. Ali, rekoh sebi, ako je Gabrić nakon vlastite operacije mogao već drugi dan operirati i druge, pa neće ni mene valjda jedna obična Eurokazova predstava ubiti. Uostalom, sam sam sebi narastao u očima kad nakon popuštanja lokalne anestezije nisam zatražio tablete protiv bolova, što ljudi navodno redovito trebaju. Dakle, tvrd sam orah.

E, ali ne dovoljno tvrd za The Wooster Group. Taj komadić kazališne historije izveo je "Siromašno kazalište“, svojevrsno proučavanje tehnika Jerzyja Grotowskog i imitacijsku rekonstrukciju njegove predstave "Akropolis“. Iako primjenjujući zanimljivu metodu kohabitacije dvaju izvedbenih materijala, onog Grotowskog i onog same redateljice Elizabeth LeCompte, a u drugom, plesnom dijelu predstave prizivajući koreografski izraz Williama Forsythea, predstavi (prvenstveno prvome dijelu, jer sam drugi dio, zbog reflektora okrenutih prema mojim tad još krhkim očima, odžmirio) ne možemo ne prigovoriti začuđujuće aljkavu glumačku postavu, s uočljivo, predstavi neproporcionalno, slabim interpretativnim mogućnostima ili pak igrokaznom prenaglašenošću.

Reflektori u oči nagovorili su me da propustim Nature Theater of Oklahoma, o čijoj sam pedstavi "Nema šanse“, selekciji stosatnih snimaka stvarnih telefonskih razgovora koje glumci komuniciraju kao predloške, čuo toliko riječi hvale sa svih strana. Četverosatna izvedba uplašila je moju sposobnost prilagodbe novonastaloj nultoj dioptriji i osjetljivosti prema svjetlosnim podražajima, pa sam do kraja Eurokaza odlučio posvetiti se više izvedbama koje su scenski i uvjetno kazališno uprizorile koncert, dakle zvuk. A takvih je, u želji za spektakularnim krajem festivala, Eurokaz priredio više od jedne.

Cynthia Hopkins & Gloria Deluxe ime je glazbenice i naziv njezina benda koja je eurokazovskim nastupom premijerno zakoračila u Europu svojim glazbeno-scenskim uprizorenjem potrage za navodnom majkom, Cameron Seymour, prizivajući posljednji koncert ove fiktivne pop-zvijezde sedamdesetih koja je, prešavši na islam, usvojila i paranoju da je zbog toga prati CIA. "Must Don't Whip Um“ stoga je karminozni oproštaj, pokušaj ulaženja u trag, istodobno tragičan i slavljenički. Glazba je sakrivena iza bijele, poluprozirne koprene, evocirajući materijal "duhova“, ektoplazmičnu ispovijed kroz zavodljivi glazbeni materijal. Ovdje se tehnološki uvodi "blue screen“ (iako zapravo zeleno platno) kao dosjetka o promašenoj komunikaciji (gledamo u ljude koji su nam zapravo okrenuli leđa, što govori i o razini njihova slušanja), kamerama bombardirana scena emitira živi dokumentarni film na platnu nadopunjen preciznim animacijskim sekvencama starih fotografija ili objekata (bigbrotherovsko okruženje vješto ilustrira upravo tu opsesiju praćenjem od strane CIA-e), dok glazbena i scenska kulminacija, gotovo oživotvorenje fiktivne dive, blista u hologramskom upadu u ogledalo klavira iz čije unutrašnjosti pristiže nova koncertna poruka.

Manganiyar glazbenici i indijska redateljska zvijezda Roysten Abel (koji svoju prisutnost nije uspio zatomiti, pa pobjedonosno s pozornice na kraju poručuje kako se u njihovoj četrdeseteročlanoj muslimanskoj skupini nalaze i dva hinduista) izveli su "Zavodljivost Manganiyara“, autohtoni glazbeni kolaž sjevernoindijske pustinje Thar. Unatoč neosporivoj zavodljivosti glazbenih napjeva, serviranih na pozornici nacionalne kazališne kuće, jasno i glasno plasiran i potenciran multikulturni i multireligiozni stav (u scenski muškoj situaciji koja zapravo postavlja jedno daleko važnije pitanje: "Što je Indijac bez brkova?“) stvara donekle isforsiranu situaciju svidljivosti zapadnoj potrebi za egzotikom i samopotvrdom da smo dovoljno veliki kad možemo akceptirati i "drukčije" muslimane od onih kakvi nam, umjesto u turističkim, stižu u terorističkim aranžmanima. Iako sam se doista usredotočio na glazbu koja sama po sebi plasira meditativni obrazac više generacija (od tek propupalih brčića do dugo uzgajanih sijedih) prisutnih na spektakularnoj pozornici sačinjenoj od malih crvenih sobičaka, nemirno operirano oko nije moglo odoljeti brojanju – ravno 444 žarulje osvjetljavale su svirače i pjevače. Neobična brojka nekako upada u Abelov sistem osvještenosti za spektakl – jer kad mu u jednoj od predstava može sudjelovati i stotinu krotitelja zmija, čovjek očito zna kome prodaje proizvod.

Možda je Eurokaz završio u nešto komercijalnijem tonu s kombinacijom Akram Khan Company i Kineskog nacionalnog baleta, ali tome nisam išao svjedočiti, jer su već od prvoga dana čak i novinarima uskraćene ulaznice zbog rasprodanog gledališta. Lijepo je to čuti za Eurokaz. Ovogodišnje izdanje imalo je i, čini mi se iznimno važnu, sekciju bavljenja Gavellinom ostavštinom, pa su u Eurokazovoj radionici nastajale i predstave-eseji studenata Akademije dramskih umjetnosti. Bilo je to sigurno lijepo vidjeti. Ali ne s ovim očima. Sad kad se zjene priviknu na novu količinu danjega svjetla i nove dimenzije vidljivosti (zadnja mjerenja kažu da vidim 200 posto (?)), barem ću znati da ću ubuduće Eurokaz, pa i svijet gledati drugim očima. To je neko posebno zadovoljstvo. Hvala, Gabriću!

kazalište
 Autor    Ivan Kralj