arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Hrvatska je postala zemlja velikih glazbenih gostovanja. To katkad nameće presiju financijski nebajno stojećoj publici da u određenom trenutku iskešira oveću svotu novca. Jer tko zna kad će taj pjevač, pjevačica, grupa ponovno doći? Imate li u vidu da veliki odlaze brzo (usporedi Jackson ili Pavarotti), rješenje je u zaduživanju, markiranju s posla itd. Jednu takvu pulsku avanturu Marko Sjekavica nipošto nije želio propustiti.

 

Ozbiljni prolom oblaka se približavao rapidno iz smjera Medvednice, jako jesenski i londonski je djelovao ljetni grad, kad sam, s ruksakom na leđima, u kojemu su bili šugaman i kupaće, jurio iz ureda da zadnji tren stignem na let za Pulu. Kartu za isti sam kupio prilično spontano, internetom, posljednji mogući čas, večer prije, prije spavanja.  Čime se cijela ova eskapada iz svakodnevice zakotrljala vrlo užurbanim ritmom. Užurbano je bilo i sastavljanje izvjesnog  zapisnika, koji sam na poslu trebao zgotoviti prije odlaska.

Na avion sam stigao. Preko Zadra u Pulu također. Nad Jadranom su se oblaci nekako prorijedili i razbistrili. Ptičji pogled na teksturu nekog otoka, koja se gubi u dekultiviranom zaraštanju i obraštanju jednom obrađivanih parcela, bio je blag. Slijetanje pak s prdavcem od propelera, pogotovo u Zadar, ali i Pulu, bilo je lišeno te blagosti.  Strašno i zastrašujuće.  I što više letim, više me strah.  Moj strah je disproporcionalan veličini aviona. Rasprskavanja prilikom sraza s tlom se užasavam. Pogotovo kad letjelica prilikom slijetanja divljački pljusne o pistu, a potom odskoči još divljačkije od nje. U Istri me dočekalo vedrije vrijeme od onog koje sam ostavio za sobom na sjeveru. I odagnalo misli o kraju Josipa Pupačića. Iako nesmotreno naoružan protiv padalina samo svojim jahačkim čizmama, onima što po narodnoj mudrosti glavu čuvaju od mokre vremenske prognoze, nedostatak kišobrana, izgledalo je, ipak neće ugroziti moj hedonistički, open air plan.

Vrijeme je nekako već da se izjasnim što sam u sred radnog tjedna, na jednu večer i noć, išao tražiti u Pulu. Ja, kao jedan odnedavno stalno zaposleni član ovog radišnog društva. Ostavivši na radnom stolu spise u kojima analiziram možebitne ustavne promjene, među kojima su, u zagrljaju drugih, veoma bitnih stvari, i spolno usmjerenje i istospolna zajednica, pošao sam poslušati Sira koji godinama već živi u jednoj te vrste. Netom spomenuti kriterij mi pri planu odlaska nije igrao ama baš nikakvu ulogu. Ipak ga ističem ovdje i sada, jer me s njim u svezi snašla jedna određena zbunjenost. Pretpostavljao sam da će gospodinu umjetniku o kojem se ovdje radi, u konzervativnoj i u mnogim poimanjima nazadnoj, a ipak dragoj nam zemlji (neki tamo Milinović, odakle li dođe, u zemlji toj hoće zabraniti poštenoj čeljadi da rađaju djecu uz pomoć medicine, ukoliko im je Priroda otežala da to rade uobičajenim putem te im prijeti da će morat ići po skupe bebe u inozemstvo, ako prije toga ne žele pred oltar stati) aplaudiratiti brojni štovatelji. Pljeskati mu gromoglasno, unatoč njegovom neskrivanju vlastitih spolnih usmjerenja prema drugim muškarcima. Ili točnije muškarcu s kojim je u braku. Zbunila me ta pomisao, đe ne bi?! Jer životni mu nazori i način na koji voli strani su velikom broju muževa i žena koji nastavaju ovu zemlju i prezentat će se pred njim da ga slušaju. Do te mjere on je njima stran, da bi ih neke vrlo maglovite i samima im često nepoznate, predmnijevam, pobude, natjerale lako pod drugim okolnostima u agresivu. Ili ponukale da odjure hitro u Sabor izglasati još koji diskriminacijski zakon. Projekcije su se moje tijekom večeri obistinile, znao sam da mi s razlogom razum kovitla. Elton John je toliko toplo i s oduševljenjem dočekan od publike na svom prvom hrvatskom nastupu. A u loži za posebne goste, dijelom oka, spazio sam neke persone, vrlo bliske onim personama koje su nedavno odgovorno tvrdile na jednom važnom i uglednom mjestu da je cijeli svemir heteronormativan. Licemjerje, reklo bi se. Možda je Sanader Ivo zbog Johna Eltona zbrisao.

Do vremena kad će ljudi jasnije progledati i naučiti vidjeti i slušati druge oko sebe ostaje nam, kao melem na brojna razočaranja, muzika. Impuls jedan me gonio da pođem čuti Eltona Johna, kojega je Histria festival doveo u pulsku arenu, a to je bila ljubav prema muzici. Kvalitetnoj muzici. Muzici koja te dira. I iako su družice i drugovi moji, čije sam iskao društvo, odustali od ovakve vrste deplasiranja iz jedne regije u drugu, u potrazi za osjetilnim podražajima posebne vrste, nije me ni to obeshrabrilo da realiziram sam, u maniri stepskog vuka, ovu mini-avanturu. Uvijek kad se sjetim jednog, zbog pravnog ispita propuštenog, koncerta, Luciana Pavarottija, na tom istom, patinom antike premazanom mjestu, dođe mi tuga. Ispit ne položih, jadan, a grande maestro, bijedan, se više nikad nije vratio, ni neće.

Lekciju sam tu naučio. Fugit irreparabile tempus. Eltona Johna u živo sam slušao. Jedna moja prijateljica Natasha iz Londona je to uvijek željela, a još nije. A imala je bližih prilika od mene. Rekla mi je da mi zavidi i da sad hoće.  Moram napomenuti da za ishod ispita koji imam za dva dana od sad, kad završavam ovo pisanje, još nisam siguran, ali znam da sam uživao s elanom ga pripremajući uz nekoliko limenki pive, u ugodnom ambijentu parka uz more, i iščekivanju početka koncerta o kome je riječ.

Do samog starta, koji se začudo desio nešto prije najavljenog vremena, bio sam u neizvjesnosti oko dobivanja akreditacije. Odbijen. Pa ostavljen s novom nadom, ukoliko netko od novinara odustane, umre, slomije nogu. I tako se trenutak odluke o mojoj akreditaciji postponirao sve do trena kad je koncert već lagano započeo. Naposljetku i na sreću osobnog mi budžeta, 680 kuna kojima sam mrvicu prije napunio novčanik da ih pljunem ako akreditacije ne bude, ostalo je na sigurnome. Velikodušnošću organizatora, i press majstora festivala, gospodina Vinka, troškovi moga kratkog i bogatog izleta ipak su se smanjili. Bar za cijenu nejeftine, ali ponuđenoga sasvim vrijedne karte.

Uletio sam kao gonjen lavovima u sred arene, pred veliku i impresivnu scenu na kojoj je Sir Elton sa svojim pozamašnim crnim klavirom i bendom vremešnih kompanjona već nastupao. Pokupivši još jednu, usputnu pivu, stigao sam u pravo vrijeme. Pjesma je bila "Daniel is travelling tonight on a plane…God it looks like Daniel, must be the clouds in my eyes..."  Oblaci u mojim očima ili fakat krcato ljudi. Na tribinama gdje su za stajanje bile najjeftinije ulaznice za 380 kn, preko sjedećeg amfiteatra za 580, partera 680, loža za 1200 i vip lože za uspet se u koju trebalo je platiti 2200 kn. Svi razredi ovoga leta bili su podjednako gusto popunjeni. Moj mi se učinio najatraktivnijim, nedaleko od pozornice, uz izvrsno ozvučenje, s najboljom, živahnom i plesnom atmosferom. Doživljaj je bio neposredan. Pogled izravan. Generacija naokolo mene bilo je raznih. Od mlađe ekipe mojih godina do njegovih vršnjaka i starijih. Domaći i strani gosti. Iznenadila me forma s kojom Elton John tako uživljeno, ispunjeno i kvalitetno nastupa, neizgubljenog  dobrog glasa i poprilično mladolikog izgleda s obzirom na godine. I s puno, puno više kose, nego što ju je imao na spotovima iz sedamdesetih, kad još rođen nisam ni bio, a kamoli da kosu sam imao. Glazbena pratnja je bila u podjednakom raspoloženju, snazi, glasu i stasu. Eltona, od kad poznam njegove pjesme, cijenim kao genijalnog glazbenika. Ovaj nastup, u rimskoj pulskoj areni,  kojom su nekad, zamišljam, kročili gladijatori i zvijeri, nije me ostavio ravnodušnim. Uživao sam u pjesmama koje slušam rado dok se razbuđujem ujutro za odlazak na posao. Ili kavu. "I Want Love". "Rocket Man" koji pjeva and "I think it's gonna be a long, long time"... "Sacrifice". "Candle in the Wind". Samo su neke, koje spominjem, od ljepotica pjevanih u skoro trosatnom nastupu. Rasvjeta je bila moćna. Ne moćnija, though, od arhitekture kroz čije se lukove vidjelo nebo i dijelovi živoga grada. Ljudi na balkonu koji plešu u ljetnoj noći slušajući zvijezdu.

I da bi priča ova dobila epilog, u stilu njezinoga neplaniranog nastanka i početka, ne mogu odoljeti a da ne napišem kako mi je ujutro, nakon koncerta, pobjegao onaj ranojutarnji, pekarski let za Zagreb. I sva sreća da u mom ozbiljnom, pravničkom poslu, postoje ljudi koji cijene spontanost, iskrenost i umjetnost. Pa još uvijek, uz ovo srcu mi drago pisanje, imam jedan stalni takozvano ozbiljan posao.

glazba
Tekst     Marko Sjekavica
Fotografije     Miro Majcen
eltonov prvi put