arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Kao svojevrsna uvertira u petstotu godišnjicu rođenja velikoga hrvatskog komediografa Marina Držića Vidre, održana je radionica studenata druge i treće godine zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti koji su pod vodstvom gospara Joška Juvančića uprizorili predstavu "Dum Marinu u pohode". Ovu svojevrsnu kompilaciju četiri uspješnice renesansnog majstora ("Tirena", "Dundo Maroje", "Venera i Adon","Novela od Stanca"), izvedenu pod vedrim nebom u sklopu 58. Dubrovačkih ljetnih igara, odgledao je i Marko Sjekavica te donio ovaj osvrt...

 

Gospar Joško Juvančić, Jupa, redatelj, pedagog, jedriličar dobar, nota bene, koji svojim umjetničkim radom promovira i od zaborava čuva dubrovačku književno-dramsku baštinu, predstavio je na 58. Dubrovačkim ljetnim igrama predstavu "Dum Marinu u pohode", ostvarenu u sklopu njegove majstorske radionice u kojoj su sudjelovali studenti druge i treće godine Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba. Imao sam ih prilike većinu upoznati na probama otvaranja Igara, proćakulati s njima na skalinima od Talira. Vesela je to ekipa, puna energije, mladosti i elana, talentirana i vrijedna. Kupanju su pretpostavili svakodnevne probe i bacili se na proučavanje Držićeva opusa, jezika, poetike. I napravili su nešto novo, jedan pačvork Vidrinih djela, prikazan na suvremen način, smješten dobrim dijelom u današnji dubrovački, ali i širi kontekst.

Malo me i iznenadio modernitet ove predstave jer sam se od Jupe naviknuo gledati klasična uprizorenja dubrovačkih pisaca. Kvalitetna i živa, puna kolora, van svake sumnje. A mene osobno, što se teatra tiče, oduševljava pristup koji nudi primjerice Societas Rafaello Sanzio. Međutim, ova radionica, kao uvertira u 500-tu godišnjicu rođenja Marina Držića Vidre, naredne nam 2008. godine, reaktualizira djelo velikog renesansnog komediografa, njegove vizije društva u koje je bio zaronjen, s distancom perspektive od pola milenija. I pokazuje nam koliko je Držić i danas duhovit, prorok, borac za svijet na zbilj, svijet u kojem se srce ne maškarava, ismijavatelj obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa i s koze udrenih.

"Dum Marinu u pohode" je dramsko ostvarenje koje je svojevrsna kompilacija četiri Držićeva djela. "Tirene", "Dunda Maroja", "Venere i Adona" te "Novele od Stanca". Ne postoji scena u pravom smislu riječi, sve se događa pod vedrim nebom, u sklopu najstarijeg javnog dubrovačkog sveučilišta, Collegiuma Ragusinuma, gdje i danas djeluje klasična gimnazija. Nedostatkom scene u onom standardnom smislu, podcrtana je nejednosmjerna komunikacija Držićeve publike i glumca. I publika je učinjena sudionikom u samoj igri. Uprizorena fikcija i uprizorena stvarnost postale su sestrama.

Muzika maestra Đela Jusića unijela je sad dramatičnost, a sad sanjivost u pojedine prizore. Poput pijanista iz kakvog film noira, pratio je prizore i udisao im melodijsku dušu i toplinu.

Dramski je kolaž započeo prizorima iz "Tirene", pastorale u kojoj se na vrsno osmišljen i dobro izbalansiran način susreću dobrano različiti svjetovi: mitološki i rustični. Neodoljiva i lijepa vil Tirena, muti razum pastirima, i starom i mladom, odvlači ih od dnevnih poslova i stada njihovijeh, poliježući ih sebi među bubrege. Nagoni ih na bitku sa satirima divljim oko prama svojih zlaćanih. I pogleda juvenih. Interpolacija ovih dvaju oprečnih sfera stvarnosti, na koje nailazimo i u slikama iz drame "Venera i Adon", izvor su dramatičnosti radnje i salvi smijeha publike.

Genijalno je izvor planinski stiliziran prozirnim najlonom trgovačkim, od kojega više no efektno vile valove čine, i zamućene glave pastirske čine roniti u tim platičnim hladnim brzacima. Scenografija Marina Gozzea i kostimografija Danice Dedijer jednostavni i hvale vrijedni. Međeda šumskoga je igrao jedan veliki dječji plišani Medo koji je iskočivši iz žbunja i pritom opasno zabrundavši sledio krv vilinsku. I tri lijepo izvedena i oslikana čempresa donijela su nam pred oči hladove jedne dubrave. A zatim su se u drugom dijelu, u kojem je "Dundo Maroje" uprizoren, ti isti čempresi, u suncobrane za plažu metamorfozirali. Ispod njih su polijegali na svoje šarene šugamane turisti sa svojim luftićima, kremicama, bikinijima. Laura iliti Mande našijenka je transvestit. Koja nježno smještena u krilu izblajhanog sinjora Uga Tudeška sluša pjesmu dubrovačkih ugostitelja. A oni pak gulozni, ne libe se svakojakih podilaženja da od dobro potkoženih furešta izvuku ma i zadnji dukat od zlata. A tako je i danas u nas. I transvestiti i kruzeri puni tubaša i kurtizane su u Grad dobrodošli dok pune čese sa sobom nose. Vrijeme drugo od onog dum Marinovog. Hipokrizija ista.

Juvančić je ovim dramskim kolažem studentima htio približiti i različite načine bavljenja Držićem kroz polustoljetnu povijest Dubrovačkih ljetnih igara. Od interepretacija Branka Gavelle i Koste Spaića u samim početcima Igara, preko njegovi vlastitih iz 60-tih i 70-tih, zatim onih Dolenčićevih iz 80-tih, pa sve do gostujućih američkih mise en scene Držića ili pak režija Ozrena Prohića iz nedavnih godina.

Tako se u prizorima iz "Venere i Adona", Jupa, hipijevskim kostimima i singlovima, vraća u Dubrovnik svoje mladosti. U "Noveli od Stanca", slike karnevalske noći u kojoj vesela mladost želi napraviti škerac starom i naivnom Vlahu koji bi htio ponovo postati mlad, miješaju se sa prizorima Dubrovnika od zadnjih par ljeta. Mladost jednako razularena s punim čašama krstari Gradom, od kafića do kafića. Grad koji se pretvara u jedan veliki cirkus. Circus maximus. Zatrpan gomilom reklama, kičastih izloga, okupiran od hrpetine turista koji često bezglavo jure, zabarikadiran silom stolova i stolica brojnih betula i restorana sumnjive kvalitete. A radnja predstave tako putuje vremenom kroz razne epohe od onih srednjevjekovno-renesansnih, do današnjih, propitkujući evoluciju značaja ovog velikog komediografa.

Dum Marin bi danas i ođe imao materijala, možda i više nego u svoje dane za komedije slagat. A ipak je nekako u sjeni. Slobodan Prosperov Novak, kao veliki poznavatelj Držića je zajedno s Lukom Paljetkom bio stručni suradnik u pripremanju ove predstave, koju su svojom umjetničko-pedagoškom suradnjom pomogli Doris Šarić-Kukuljica i Joško Ševo. A poznavanjem jezika Vidrinog, Miše Martinović, doajen našeg teatra. I taj isti Prosperov Novak, kojeg držim intelektualnom i kulturnom vertikalom društva našega je zabrinut za Držića. Koji danas zasigurno nije dovoljno evaluiran. Čak ni mi sami, misleći pritom na Hrvatsku, nešto širu publiku, nismo svjesni njegove stvarne vrijednosti i veličine i njegove nedovoljne prisutnosti u svijetu.

U budućnosti u kojoj će kultura biti smještna u centar ljudskih djelatnosti dobivši uvelike na značenju, a početku tog procesa već svjedočimo danas, Držić će nam moć biti jedan od važnijih aduta. U svijetu u kojem "Amor nije amor, zlato je amor" on će nam morati postati jedan od najvažnijih izvoznih proizvoda, jedan od glavnih uzoraka tkanja našeg identiteta. Što ono hvalisavci pomodno nazivaju onom grubom riječju brending. Ala je gruba... A zašto ne Držić umjesto Tita kao okosnica ovogodišnjeg Eurokaza? Ili ako ne umjesto i ako ne ovogodišnjeg, a onda eto savršene prilike za neku sljedećegodišnju kazališnu manifestaciju toga ranga i međunarodnog značaja. Zašto pisci ili umjetnici nisu u prevlasti na novčanicama nacionalne valute? Zašto na njima ne živi ni jedna žena? Zašto nas školski sustav uči da se klanjamo i podilazimo u svemu, u okrutnom kapitalizmu posrnulnom Zapadu, umjesto da nam jača samosvijest i pokaže u čemu su naše vrednote?

Petstota obljetnica rođenja Marina Držića postavlja nam se kao veliki izazov koji će sa sobom iznjedriti i neke od odgovora na postavljena pitanja. A ova Jupina lijepa rabota koju je s akademcima ostvario zalog je za časnu petstogodišnjicu i podsjetnik da "živi se čuju kadgodi, mrtvi nikada".

kazalište
Tekst     Marko Sjekavica
Fotografije     Damil Kalogjera
vidra, međed i transvestiti