arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Staviti predstavu u ambijent kamenoloma, a onda uništiti sliku nekakvim komercijalnim paravanima koji reklamiraju sponzore, sve češća je praksa projekata koji žele biti "site specific". Često umjetnost u nekom vanjskom prostoru od one u zatvorenom razlikuje tek nepostojanje zidova, a sav onaj kapacitet koji nudi ambijent ne bude iskorišten. Sličnu je boljku preboljelo i gostovanje baleta Pariške nacionalne opere na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ipak, vrhunskom je izvedbom uspješno spašen obraz šlampavog organizatora.

 

Bilo je manjifiko. Altroke manjifiko. Balet Pariške nacionalne opere na 58. Dubrovačkim ljetnim igrama. Lokacija: kamenolom Dubac. Večernji sati, teško se diše, vrućina teška. Miris paljevine od nekog obližnjeg požara u zraku. Polazak je s Pila. Malo gužve i naguravanja, loša procjena oko broja potrebnih autobusa za prebacit poklonike baleta, ovog pariškog, do ciljane lokacije. Razgovor ugodni i čekanje uz zasljepljujući bljesak novopostavljenog spomenika braniteljima Dubrovnika iz posljednjeg rata, o kojem ću konačni sud još morati donijeti. Nešto ultramoderno za stari Dubrovnik? Da! Veliki sam poklonik piramide, one iz Louvrea. Ali ipak nešto što je uklopljeno u povijesni i urbani kontekst određene sredine. Ne štetno za ljudski vid i ptice u noćnom letu (Janja i Filip su mi svojim britkim humorom obznanili da bi taj bodež za oči mogla biti i svojevrsna konceptualizacija i reminiscencija na prije desetak godina proživljenu bol). Bez tako vulgarno vrištećih, s video-zidne plohe, nacionalnih i vjerskih simbola koji bi se ipak u ovom postmodernom vremenu mogli stilizirati i decentije prikazati. Vremena narodnih preporoda i velikih nacionalnih revolucija su ipak ostala negdje u devetnaestom vijeku, prilično daleko iza nas. Pa čak, ako hoćete i u kraju dvadesetog vijeka. Danas prisutna u muzejima. Ili na scenama. Kazališnim. Baletnim. Nacionalna svijest i ćućenje se mogu i suptilnijim načinima dozvat i oživit. Pa tako i baletom ovim o kojem vam pišem. Francuska i Oktobarska revolucija, primjerice, otplesane u pas de deux ulomku iz baleta Plamen Pariza. To je bilo nešto za vidjet i doživit!

Umjetnici koji su na Igre stigli iz Pariške nacionalne operne kuće, kuće sa dugom tradicijom, čiji su temelji ukopani duboko u 17. stoljeće, u vrijeme Kralja Sunca, Louisa XIV., osnivača profesionalne plesačke trupe u sklopu Kraljevske operne akademije, imena Le Ballet de L'Opera, bez svake sumnje su vrhunski umjetnici. Početni dašak malene nesigurnosti i pokoji zakašnjeli ili preuranjeni pokret ubrzo su se rasplinuli, nošeni ljetnim fenom.

Skoro trosatni  baletni kolaž, pripremljen za ovo gostovanje, učinio se kao trenutak vrhunskog užitka, ispunjen tehničkim skladom, živošću izvedbe i uspješnim odabirom te kombinacijom njegovih šarenih, plesnih listića.

Nastup je započeo Nurejevljevom koreografijom baleta "Raymonda", orijentalnim uprizorenjem života i ljubavnih peripetija arapske princeze Raymonde u čijoj je ulozi Stéphanie Romberg jednostavno zvjezdano blistala. Njezin ples, što se pokazalo i dalje tijekom večeri, kao da nije od ovoga svijeta. Žar scenskog nastupa, nošen istočnjačkim melodijama prisutnim u Glazunovljevoj glazbi, minucioznost i nepogrešivost u izvedbi svakog pojedinog pokreta koji se potpuno srodio s muzičkim vibracijama, privid levitacije.

Već na početku, između pojedinih slika ovog prvog baleta, došla je do izražaja manjkavost scene i loša tehnička izvedba cijelokupnog izascenskog i okoscenskog prostora, namijenjenog umjetnicima i tehničkom osoblju. Naime, jeftini paravani s logom mobilnog operatera, donijeli su u kamenolom air jedne pretrpane gradske plaže, sa svojim platnenim, reklamnim kabinama za presvlačenje. Metalne parkirališne ograde – barikade. Prizor potpuno dalek i nespojiv s kvalitetom i ozračjem Opere Garnier. Za vrijme predstave mogli ste, prateći nastup, ujedno gledati umjetnice i umjetnike kako se hlade, nakon tuširanja, bokova omotanih ručnikom, puše, grle se i strastveno čak ljube između dvije slike u kojima nastupaju. Ma ima čara i taj pogled iza scene, zavodljiv je i poetičan, ali draži mi je kad nije odraz nedostataka u tehničkoj izvedbi pozornice i gledališta, nego kad ga vidim na nekoj izložbi ili s bekstejdž akreditacijom. Na samu scenu, jednostavnu, tipičnu open-air koncertno-teatarsko-manifestacijsku metalnu konstrukciju i njezinu minimalističnost, nemam vele zamjerki, osim što je pozadinsko platno prilično jadno navučeno preko proziruće se, nosive mu konstrukcije. Ipak plesni pokret i ljepota kostima su bili toliko obuzimajući i snažni da su izborili vlastiti život i ostvarili cilj i bez ikakve scenografske potpore. Međutim dovesti ovaj veliki balet u prostor kamenoloma Dubac, u brdu izvan samoga Grada, u predjelu gdje se počinje protezati Župa dubrovačka, da bi se promovirala ambijentalnost, kao jedan od ključnih atributa Dubrovačkih ljetnih igara, a napraviti sve, samo ne jednu ambijentalnu predstavu, držim da nije imalo prevelikog smisla. Hvala na mom prvom posjetu ovom kamenolomu, čije strme stijene prizivaju veličinu neba, oglašavajući se nekim posebnim, epskim pjevom, pa ipak, zar je cijeli tramak samo radi toga vrijedio truda? Jer veza između ovog specifičnog i uz to genijalnog lokaliteta, na kojem se prije par godina u sklopu Igara davao i jedan Nekroshiusov komad, koncert Maksima Mrvice također, i ove izvedbe baletnih solista Pariške nacionalne opere, uopće nije postojala. Potpuno je promašena jedinstvena mogućnost ambijentalnosti, koja se mogla ostvariti odmicanjem same publike dalje od bine, kako bi se otvorila šira perspektiva klisura - kulisa i ples stavio u kontekst ovog mjesecolikog krajobraza. Minimalno je, bojim se čak i samo slučajno, iskorištena igra sjenki, koje su se mogle više nego efektno, poput onih Platonovih, razmiljiti po visokim stijenama. I to je šteta. Možda je ipak ova vrsta baleta naviknuta na zlaćani sjaj opere Garnier, i drugih velikih kuća u kojima gostuje, nesklona ambijentalnim konceptima. Ali ni sve te zamjerke, koje nisu ni velike, ni male, nisu uspjele pokvariti cjelokupni dojam da se ovdje radilo o jednom iznimnom i magičnom nastupu koji je oduševio dobar dio brojne publike.

Goreći Plamenom Pariza, čiju je koreografiju stvorila ruska baletna pedagoginja i koreografkinja Agripina Jakovljevna Vaganova, mladi je Daniel Stokes pokazao domet velikog plesača, prizvavši svojim naočitim likom, spomen na slavnog Nurejeva. 

Gledali smo prizore iz baleta "Giselle", koreografa Pariške opere iz 19. stoljeća, Jeana Corallia. Zatim Nurejevljevog "Don Quijotea", sa živopisnim slikama slavlja na španjolskom selu i svojim popularnim pas de deux, jednim od najpoznatijih prizora beletnog reportoara, kojim su zvijezda večeri Stéphanie Romberg i odlični Julien Mezindi izmamili ovacije publike.

Cernyjeve etide, plesno osmišljene na temelju koreografije Danca Haralda Landera, baletnog majstora Pariške opere polovice dvadesetog stoljeća, svojim melodijsko-harmonijskim sklopovima dobra su podloga plesačima da uvježbaju svakodnevnim napornim radom svoje motoričko-ritmičke sposobnosti, postignu tehničko savršenstvo i tako dostignu mogućnost duhovne nadgradnje i transcedencije. Viđeni grupni prizori iz ovoga baleta dovoljno sami za sebe progovaraju da su pariške balerine i baletani u tome dobrano uspjeli.

Pored klasičnog baleta u cijelu priču se lijepo i glatko uklopio i suvremeni ples. A na Dubrovačkim ljetnim igrama on i nije novost. Maurice Béjart je još 1970. sa svojom slavnom trupom Ballet du XXe Siecle tu gostovao. Ili primjerice London Contemporary Dance Theatre 1980. godine. A sam taj spomenuti Monsieur Maurice Béjart, veliki živući francuski plesač, koreograf i režiser, veliki graditelj baletne umjetnosti, koreograf koji se pedesetih godina dvadesetog stoljeća proslavio svojim koreografijama na elektroničku glazbu, koji je primjerice u svom bogatom opusu nedavno iznjedrio hommage-ballet Federicu Felliniju, inspiriran svojim dugim putovanjima Azijom, napravio je balet Bakhti III. Balet na tradicionalnu, meditativnu indijsku muziku, posvećen ljubavi, njenim trima licima, personificiranim u božanstvima Krišne, Višnua i Šive. Završni treći čin, prepun senzualnosti i seksulanosti, u crvenom plamenu strasti spaja gumeno gipka tijela Isabelle Ciaravole i Christopha Duquennea, čiji pokret varira od tantričkih asana, preko figura klasičnog baleta do pokreta suvremenog plesa.

"In the Middle... Somewhat Elevated", čiju koreografiju potpisuje William Forsythe, a elektroničku, industrijsku, kamenolomnu glazbu Thom Willems, ples je vrstom i kvalitetom vidljiv na najboljim izvedbama zagrebačkog Tjedna suvremenog plesa. Likovi pokušavaju naći smisao, put i smiraj u ubrzanom industrijaliziranom, tehnički naprednom svijetu koji je bez korištenja scenskih rekvizita predstavljen isključivo muzikom.

Ovim spojem baleta i suvremenog plesa neupitne kvalitete, u izvedbi baletnog ansambla Pariške nacionalne opere, žestoko i slavno počelo se odmatati kulturno ljeto Dubrovnika Grada. Ako vas put navede ili pak selidba kakvih, od klimatskih promjena pomahnitalih ptica, ne propustite taj let. Pripremite se za užaren kamen i užarenu ponudu umjetnosti – teatra, filma, glazbe, plesa... koja slijedi.     

 

kazalište
Tekst     Marko Sjekavica
Fotografije     Damil Kalogjera
ambijentalno, a opet ne