drugarice, složno!
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"I neka mi još pričaju da smo živjeli u mraku. Ljepše smo se nosili nego danas", zapisao je u knjigu dojmova izložbe "Drugarica a la mode" 77-godišnji posjetitelj. Bilo je krasno živjeti s Titom, kao da govore i same crvene haljine koje je Tonči Vladislavić probrao i izložio sjetnome puku. Izložba je zbog selidbe u londonski Victoria & Albert Museum završila prilično brzo. Propustili ste? Pogledajte što o njoj ima za reći Nataša Bodrožić.

 

Od 27. travnja do 14. svibnja Zagreb je imao priliku vidjeti jedinstveni multimedijalni projekt u devetnaestom paviljonu Zagrebačkog velesajma. Radi se o prilično razvikanoj, ali opet, čini se, nedovoljno posjećenoj izložbi koja se bavi modom od 1945. do 1960. godine u socijalističkoj Hrvatskoj. Razotkrivajući svu slabost socijalističkog sistema u borbi sa ženskim narcisizmom, ali i puno više od toga, "pristup je, ovdje, antropološki, moda se sagledava kao kulturni i politički fenomen ondašnjeg vladajućeg poretka".

Sve počinje Bon tonom. Izdanje iz 1953. kaže: "Plešite i s manje traženim djevojkama. Često ćete baš među njima naći najugodnija poznanstva" ili "Lijepe noge nisu razlog za kratku suknju, ako ona nije momentalno u modi", te "Želite li reći nešto prijatelju ili znancu o njegovoj ženi, reći ćete 'tvoja gospođa' ili 'tvoja drugarica' ili 'tvoja supruga', stranome samo 'vaša gospođa'". Citati su izloženi na samom ulazu.

U velikoj, svijetloj dvorani paviljona u kojoj dominira crveni tepih, izložen je niz modela studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, inspiriranih "drugarica/milostiva dualizmom", dok se s kata iz "video- rooma" razliježu melodije proleterskih pjesama koje prate video modne revije "Red & Pink". Cijeli je prizor uokviren fotografijama koje dokumentiraju postratno, revolucionarno doba i mjesto žene u njemu. Na njima se izmjenjuju jedre dobrovoljke s radne akcije (Brigitte Bardot ili Ursula Andress looka), ulični skupovi AFŽ-a u Zagrebu, nonšalantne dame u elegantnoj kombinaciji cvjetne bluze i plisirane suknje s titovkom na njegovanoj glavi i revolverom za pojasom.

Na jednom od grupnih portreta iz nekog razreda ili s omladinskog sastanka iz 1947., uz neizostavnu bisernu ogrlicu, kao modni aksesoar, kod jedne je drugarice uočljiv i lančić s križem. Je li u ovom slučaju ideologija možda tolerirala križ kao "avant-gardni modni detalj" (koji će desetljećima poslije afirmirati Madonna ili Jelena Karleuša) ili konačno treba malo analitičnije pristupiti proučavanju Titovog "dolce komunizma", samo je jedno od pitanja koje je nekima od nas (inspirativno) postavila Vladislavićeva izložba.

Naslovnice ženske revije Svijet, izložene u nastavku, a koje je radio EXAT-ovac Aleksandar Srnec, remek-djela su grafičkog dizajna, a nastale su kao kolaži. Naime, na njima su fotografije manekenki preuzete iz pariških žurnala oko kojih su aplicirani uzorci slikarstva geometrijske apstrakcije. Svijet je bio modni prozor u svijet, na svojim stranicama donoseći modele iz svjetskih modnih časopisa, prema kojima su, potom, talentirane zagrebačke krojačice stvarale istočnoevropske replike, uz neizostavni autorski pečat i visok stupanj tehničke izvedbe.

Jedan od dojmljivijih dijelova izložbe, koji koloritom i mjestom na kojem je izložen (zid od cigle) ne predstavlja vizualno središte, ali decentno, a opet snažno, kontekstualizira cjelokupni postav, predstavlja red obješenih partizanskih(?) uniformi.

U okruženju dugih crvenih zastora priču o drugaricama, gospođama i modi zaokružuju gospođe, intelektualke, umjetnice, žene koje se sjećaju vremena "socijalističkog chica". Intervjue sa svjedokinjama vodio je sam autor izložbe, opušteno, informativno, stručno i nadasve simpatično. Osim Vladislavićevog uvijek rafiniranog izbora okvira za naočale koje kombinira sa svojim lagano stiliziranim neorockabilly lookom (a to je sve vidljivo na ekranu), ćaskanja uz kavu i prebiranje po crno-bijelim fotografijama iz obiteljskih albuma postaju portreti samih gospođa koje pričaju.

Ovaj segment je zapravo i minitrijumf žena treće životne dobi: prekrasne dame, kod kojih se životno iskustvo stopilo s vlastitom samosviješću i inteligencijom u (još uvijek koketnu) mudrost, ipak ne mogu pobjeći od svojih malih "ženskih" radosti. Dok slavna umjetnica priča o Zagrebu pedesetih i o krojačicama koje su bile tada cijenjene, važne i "in", nekako strasno i slatko ističe da Žužika Jelinek, ipak, tada nije još stupila na scenu.

"Drugarica a la mode" putuje dalje u Victoria & Albert Museum, u London. Nažalost, prekratko je bila dostupna zagrebačkoj publici, zaista čudi da je trajala svega 17, 18 dana. Vjerojatno se radi i o visokoj cijeni najma paviljona u koji je bila smještena. S druge strane, sudeći prema knjizi dojmova (u kojoj se redaju izrazito kreativne pohvale) te rijetkim posjetiocima predzadnjeg dana njezinog trajanja, čini se da izložba nije dobila onoliko publike koliko zaslužuje. Razlog tomu vjerojatno treba tražiti i u "izoliranosti" Velesajma, tj. njegovoj udaljenosti od gradskog središta. Njegov položaj u Novom Zagrebu neizostavno nameće i pitanje posjećenosti budućeg Muzeja suvremene umjetnosti čija novozagrebačka zgrada čeka svoje dovršenje 2007. (?)

likovnost / moda

 Autor    Nataša Bodrožić