kukavičuk je legitiman
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Četvrti Queer Zagreb festival završio je 29. travnja. Gotovo dva mjeseca poslije stigli su predugo čekani odgovori na pitanja upućena Zvonimiru Dobroviću, umjetničkom voditelju zagrebačkog festivala. Čovjek je vrijedno radio pa mu ne uzimamo za zlo. A nekako se i poklopilo s terminom održavanja, ove godine međunarodne, povorke ponosa, takozvanog Gay Pride-a, koji je i naš sugovornik prokomentirao. Dobrović, koji za sebe priznaje da je konjušar u duši, pa mu je teško ne hvaliti svoga konja, tvrdi da oko sebe vidi kukavičluk, od kukavičluka LGBTIQ osoba, preko kukavičluka hrvatskih queer umjetnika, do kukavičluka kazališnih i gradskih vlasti koje čine sve da nezavisna kultura i njezini festivali budu queer, čak i kad se tako ne zovu.

 

Budući da je uvriježeno da svaki konjušar svoga konja hvali, recite prvo: što je bilo loše na četvrtom Queer Zagreb festivalu?

Ono negativno ovogodišnjeg festivala čega sam vrlo svjestan jest nesrazmjer kvalitete programa i produkcijskih i prezentacijskih uvjeta u kojima Queer Zagreb ugošćuje inozemne umjetnike i goste. Najteže je pronaći balans između programskih i produkcijskih troškova kad na izvoru i jednih i drugih nema dovoljno novca, a smanjenje programa je opcija koja ide niz dlaku onima niz čiju dlaku ne smijemo ići. Takvo pretakanje iz šupljeg u prazno ove je godine zaista postala festivalska uža specijalnost koju su pomogli i naši tehničari obavivši golem posao prenamjene čak tri neopremljena prostora u kazališne (tehnički pustu Tvornicu, gimnastičku dvoranu Hrvatski sokol i tvorničko skladište TKZ-a) kako bi se naše predstave mogle kako-tako prezentirati. Ako se prisjetimo da je festival trajao svega pet dana, postaje jasnije da su se naradili "kao konji". Eto, okrenuo sam priču iz pitanja pa sada opet ispada da svoga konja hvalim. Ja sam konjušar u duši.

Je li teško biti voditeljem jednog festivala koji pokušava pomiriti i kazališne estetike, i često ne toliko duboka očekivanja gay zajednice (budući da, unatoč Vašoj široj definiciji pojma queer, problematika gay odnosno lezbijske populacije ipak jest u prvome planu)? Tumačite li nevjerojatnu gužvu na otvorenju festivala, a potom odlazak publike za vrijeme stanke Hogheova "Labuđeg jezera" posljedicom upravo tih nesrazmjera?

Moguće diskrepancije estetika i očekivanja publike ili kritike nisu nešto čime bi se Queer Zagreb izdvojio kao poseban - siguran sam da se slično događa svim festivalima, da nešto u što programski dovoljno vjeruju da se u njega i uključi ne naiđe na istu reakciju kod dijela, ili većine publike ili kritike. No, to je upravo točka na kojoj je zapravo lijepo raditi ovaj posao, jer na toj točki može doći do izražaja selekcijska zrelost, hrabrost, ali naravno i glupost. Međutim, problem sa Queerom je zaista da zbog opće nevidljivosti ičega homoerotskog ili lezbijskog u javnom prostoru, na ovom festivalu još uvijek leži veća odgovornost (ili su očekivanja veća?) zadovoljiti i takve, realne potrebe, jer na taj način šarenimo uniformnost hrvatske kulturne ponude. Istovremeno, moram priznati da je rijetko da takve, rekao bih didaktične predstave budu kazališno i estetski zanimljive pa ih selekcija Queer Zagreba ipak ponekad preskače. "Labuđe jezero" jedna je od subjektivno najljepših predstava koje smo u Zagrebu imali prilike ugostiti u zadnje vrijeme i smatram otvorenje ovogodišnjeg festivala izuzetno uspješnim iako se ne radi o predstavi s kojom je zahvalno otvarati festival – jer traje dva i pol sata i radi se o minimalističkom pristupu mise en scene-u te snovitom razumijevanju vremena na kakvo domaća publika rijetko nailazi.

Vjerujete li u tom kontekstu iskreno u umjetničko opravdanje bazenske predstave "At Swim Two Boys" koja je doživjela unisono odbacivanje od strane hrvatske kazališne kritike, a dijelu publike, možda baš istom koji napušta tiho i minimalističko "Labuđe jezero", motivirala oduševljenje?

Predstava "At Swim Two Boys" naišla je na masakr od strane kazališne kritike. Ne smatram da je predstava baš zaslužila drvlje i kamenje koje ju je snašlo, ali smatram da je razlog tomu i vrlo visoko očekivanje od Queera ove godine - naime, imali smo izuzetno visoko umjetnički postavljen program - u čijoj selekciji ova predstava jednostavno ne može na isti način opravdati svoje mjesto u programu. Ali glupo je i očekivati da sve predstave istim ključem ulaze u program. Queer mora voditi računa o estetskim, ali i društvenim razlozima selekcije, jer i naša publika nije isključivo kazališna publika koja traži inovacije u pristupu dramatugiji, pokretu ili režiji, već je važna i ona sadržajna razina. Na kraju krajeva, mi se vrlo često zabavljamo s predstavljanjem različitih umjetničkih formi i na taj način pokušavamo miješati što je više moguće vlastitu publiku.

Čini se da ste u toj pomirbi ipak uspjeli... Ako dobro primjećujem, Queer je upravo ove godine postao relevantan gost kulturnih rubrika dnevnih novina. Znači li to da ste se takozvanim "mainstream" programom dodvorili kritici, ili je pak kritika sazrela za dublje sagledavanje queer umjetnosti od puke analize homoerotske površine?

Točna je konstatacija. No, nažalost, mislim da se radi samo o dokazu da je sve u prezentaciji. Mi smo krenuli s promocijom na način da smo najavili da ove godine ulazimo u mainstream i to je upalilo nekoliko novinarskih lampica koje su do sada na spomen queera ostajale u mraku. No, Queer je svojim programom uspio pokazati da ono što smo mi predstavili kao mainstream predstavlja dovoljno velik odmak od onoga što se pod time u Hrvatskoj podrazumijeva. Da ne kažem da nam je samo "priznanje" mainstreama omogućilo da programom obuhvatimo i radikalniju temu seksualnosti osoba s invaliditetom, ali i pornografiju kao zaboravljeni prostor subverzije. Dakle, uspjeli smo jedan iskonsko queer program unijeti duboko u javni i medijski prostor samo zapakiravanjem istoga u pojam mainstreama. Upravo to smatram queer momentom našeg programa.

Je li ultimativni cilj Queer festivala – samoukidanje? Riječ je o pomalo zahvalnoj anualnoj ulozi u kojoj je dovoljno ponuditi provokativan materijal koji se nekome neće svidjeti, pa da opravda svoje postojanje. Na drugoj strani, dogodi li Vam se masovno odobravanje, ne gubite li supstancu queer duha?

Mislim da je pogrešno na taj način postavljati stvari. Queer ne ovisi o odobravanju ili neodobravanju, iako razumijem da se i tako mogu promatrati relacije - naravno, promašujući bit queera, a to su sadržaj i pozicija. Na taj način bi se isključivao velik prostor queera, prostor od kojeg se ne smije odustati. Naime, heteroseksualnost je odobravana sa svih razina, ali i dalje ima vrlo mnogo područja u kojima je i hetero stvarnost queer, jer i oni koji odobravaju imaju svoju viziju sadržaja koje žele odobriti. Stoga, postavljanje u položaj da netko uopće jest u mogućnosti odobravati nije dobro. U krajnjoj liniji, queer nikada i ne polazi sa apologetske pozicije u kojoj traži odobravanje - to i jest glavna odlika. Queer je pozicija snage, iako na margini, s koje se otvaraju mogućnosti promjene i utjecaja. To je ponekad i razlika između čistog gay aktivizma i queera - gay aktivizam ponekad previše inzistira na kopiranju norme, isticanju istosti (umjesto jednakosti) i uvjeravanju svih zainteresiranih u pravednost svoje borbe. Queer to uvjeravanje zapravo ne zanima, jer ne podrazumijeva istinsku zainteresiranost onih kojima bi se trebao obraćati. Stoga, queer se prepoznaje zbog različitosti kao ravnopravan sudionik javnosti. Najbolji primjer u domaćem teatru tih pozicija je predstava "U posjetu kod Gospodina Greena" s Perom Kvrgićem i Lukom Dragićem. Radi se o predstavi koja s apologetske pozicije razgovara o homoseksualnosti, opravdavajući se heteroseksualnome drugome i heteroseksualnoj publici. Već u startu je takav pristup suprotan queeru, iako se ne može reći da nije gay i da nema smisla i na toj razini komunicirati. Samo, na sreću, Queer Zagreb za to ne mari. Usudio bih se reći da efekt koji ta predstava ima može biti štetan za senzibiliziranje javnosti, jer podilazeći sadržajno i prezentno minimumom prihvatljivosti, vjerojatno samo podržava iste norme na osnovu kojih bivamo neprihvaćeni. No, lijepo je da se publika ima priliku potapšati po ramenu zbog svoje bjelosvjetskosti i sažalijevanja nad sudbinom jednog neprovocirajućeg homića na sceni. Tu istu publiku (svih orijentacija!) očekujem na Pride-u da malo bljuje otrov.

Da se vratim pitanju - ono što se može dogoditi, a da ima isti efekt samoukidanju, jest da prestane biti važno isticati queer i uvoditi ga neapologetski u javni prostor - ali, opet, to ne ovisi o nečijem odobravanju, već o sposobnosti i volji da se queer prepoznaje i kada bude prikazan izvan okvira Queer festivala. Na isti neapologetski način funkcionira i ideja gay pridea i zato će ga Queer Zagreb uvijek podržavati. Sve ostalo je plitko politikarenje sa svrhama kojima se akteri nevladine scene ne bi trebali umarati.

Smatrate li da drugi festivali, odnosno programatori kazališnih kuća izbjegavaju queer predstave, pa da Vaš festival služi kao nužna oaza takvih potreba?

Ne vjerujem da se radi o aktivnom izbjegavanju, već pasivnom nepodržavanju u kombinaciji s autocenzurom. Ako se sutra pojavi neka odlična drama i ponudi se kojoj kazališnoj kući i bavi se queerom, makar u užem smislu, ne mislim da će se direktori i direktorice snebivati, već će vjerojatno razmišljati na način da ima i važnijih društvenih tema na koje se s pozornice vrijedi osvrnuti. Ili će se, naravno, nešto u tom smislu postaviti, ali će biti toliko zakrabuljeno da se queer iz toga može iščitavati samo ukoliko to jako jako želite. A hrvatska publika, kritika te često i sami umjetnici to jednostavno ne žele. Zato je važno da postoji festival poput Queer Zagreba koji na neki način forsira to čitanje, a onda mi to kao selektoru i omogućuje da uvodim u queer i ono što na prvi pogled i nije queer. Na taj način pridonosimo vidljivosti i prisutnosti queera u Hrvatskoj - bilo te vidljivosti stvarno ili ne.

Mnogi umjetnici koje zovete često ističu da prvi put gostuju na nekom queer festivalu. Po čemu se Queer Zagreb razlikuje od drugih queer festivala u svijetu i možete li ga s nekima usporediti?

To je upravo ono o čemu govorim. Dakle, s obzirom da je queer u samom imenu festivala, to olakšava poigravanje i proširivanje pojma queera kao bilo što izvan norme - samo da bi se uopće ideja norme prepoznala kao besmislena. Stoga umjetnici koje dovodimo zaista inače gostuju na općim kazališnim ili plesnim festivalima gdje se queer momenti njihovih izvedbi prepoznaju ili ne prepoznaju, jer je to nekome tamo važno ili nije. Smatram da je u Hrvatskoj te momente itekako važno prepoznati i navesti.

Queer Zagreb konceptom je vrlo rijedak queer festival u svijetu, jer većina ih ne programira kazalište ili ples, a i ako se to negdje i dogodi - isključivo će se raditi o predstavama i umjetnicima zabavne sfere - dakle, drag showovi, razni cabaretovi i slične umjetničke i izvedbene dosjetke upitne kvalitete. Tako npr. Gay Games u Chicagu, čiji je puni naslov Sports and Cultural Festival, od kulture ima najgori program koji sam ikada vidio. Bez ideje, bez smisla i bez relevantnih umjetnika. Slično se dogodilo i na Igrama u Sydneyu prije četiri godine. Taj trend je nezaustavljiv, ali ga se može izbjeći. Tim više je Queer Zagreb smisleniji od ijednog queer/gay festivala u svijetu. Zvuči neskromno, ali istinu ne treba kriti (haha).

U kontekstu Queerova otvaranja pornografiji, nasuprot sjajno primljenom predavanju Manuele Kay o tome kako snimiti lezbijski pornić, kako tumačite šire razočaranje revijom Silvija Vujičića u kojoj su sudjelovali, i to tek hodom, njemački porno glumci?

Pornografija je važno područje za Hrvatsku, u kojoj se osjeća neki val neokonzervativizma s ishodištem gradskih uprava kad je u pitanju kultura, gdje se svatko osjeća pozvanim određivati što je "pristojno" pa tako i prihvatljivo. Pornografija je odmah i uvijek okarakterizirana "nepristojnom", a čini mi se da je i queer u ovom društvu uvijek na onoj strani pristojnosti. Stoga, ojačavajući na bilo koji način položaj pornografije, i queer dobiva na snazi. Što se tiče Silvija Vujičića, ne bih rekao da su ljudi bili razočarani, ali bih dodao da smo se i tu poigrali idejom pornografije - odnosno, publika je očekivala da će modeli, samo zato što su porno glumci, snimati pornić ili nešto slično. Queer takve pretpostavke nije potpirivao, ali je znakovito da se na sam spomen pornografije kod svakoga stvaraju apriorni zaključci kakvo nešto treba biti. Takvi apriorni stavovi su nešto s čime se i queer svakodnevno susreće i to je velika zajednička crta pornografije i queera koju smo u realizaciji Vujičićeve revije pokazali.

Razočaranje Vujičićevom revijom ne treba gledati samo u izostanku pornografskih elemenata koje je, kako Vi procjenjujete, publika očekivala. Razočaranje Vujičićevom revijom ja tumačim i kroz izostanak supstance umjetničkoga u nečemu što je od Vaše strane nazivano ne samo modnim događajem, već modno-umjetničkim performansom. Znači li to da bi se svaka modna revija koja odijeva queer članove društva mogla samim time prozvati zasebnim umjetničkim činom? Odnosno, ako je to bio umjetnički performans, po čemu se on, osim u izostanku pornografije, izvedbeno (a izvedbenost je ključni element performansa) uopće i razlikovao od bilo kojeg drugog modnog prešetavanja?

Apsolutno se ne slažem da revija nije imala umjetničku supstancu, ali ostavljam, naravno, otvorene mogućnosti percepcije. No, Silvio Vujičić je načinom rada s tkaninom koji je primijenio pri izradi odjeće predstavljene na reviji dotaknuo važne teme za queer - modu, tijelo, seksualnost i HIV. Odjeća meni izgleda fenomenalno, a sama ideja zaraživanja tkanine simulacijom HIV-a pri njenoj proizvodnji bljesak je zastrašujuće kreativnosti. Ideja za realizaciju je i bila da dio publike vidi uobičajenu modnu reviju, dok dio publike ima biti izložen backstageu na kojem neće vidjeti ništa - odnosno, vidjet će ono što se na revijama obično krije. Nama se to činilo smislenim konceptom za kraj festivala...

Potvrdili ste da je bila riječ o hodajućoj izložbi (neupitno zanimljivo konceptualizirane) odjeće, ali koja je već bila izložena na Salonu, pa smatram da je novi element izvedbenosti (nakon potrošenog razjašnjenja koncepta stvaranja) svejedno ostao visjeti u zraku. No, je li teško raditi queer festival u zemlji u kojoj se queer umjetnost događa samo ako se Vaš festival u nju produkcijski uključi – bila to Vujičićeva revija, dječja slikovnica ili zbirka queer priča? Je li hrvatska queer populacija nezainteresirana za stvaralaštvo koje bi se bavilo vlastitim identitetom, kad se ono manifestira tek uz Vaš poticaj?

Za sve treba vremena, pa tako i za jasniju queer produkciju. Meni je čudnije da su impulsi u hrvatskoj kulturi, bilo da se radi o prozi, drami ili lirici, likovnoj ili filmskoj umjetnosti, koji bi se bavili pitanjima prošlih petnaestak godina, ratnim zločinima i ratnim zločincima, toliko rijetki. U takvoj konstelaciji umjetnika i njihovog osjećaja za trenutak, nije se previše za uzrujavati ni kad shvatite da se onda nitko i ne bavi queerom. Možda je potrebno još malo pričekati, sigurno negdje netko ključa i uskoro ćemo biti svjedoci umjetničkoj eksploziji. Ali do tada ćemo slušati drijemež većine hrvatskih umjetnika.

Te na trenutke probuđene uspavane ljepotice, u koju pripada i već spominjani dizajner, navodni enfant terrible, nemaju snage u intervjuima progovarati o queer identitetu svojih djela. Kako tumačite taj kukavički potencijal hrvatskog queer umjetnika, koji se tek donekle realizira u umjetničkom djelu, a od izravnog suočavanja s javnosti zazire valjda zbog osobnih inhibicija i straha da će se queer identitet djela preispitivati i kroz u Hrvatskoj javno nepoželjan gay identitet? Ne promoviraju li umjetnici poput Vujičića upravo politiku nevidljivosti, tako suprotnu onoj za koju se vi zalažete, stavljajući njih u prvi plan? I nije li to upravo apsurd Vaših nastojanja, svojevrsni samodoprinos ukidanju smisla?

Queer Zagreb želi dati prostor umjetnicima za koje vjeruje da su kreativni i da imaju što pokazati u smjeru evaluacije ili evolucije queera na ovim prostorima koji queeru nisu vični. Postoji mnogo manifestacija suočavanja s nedobronamjernom lokalnom stvarnošću. Nevezano uz Silvija Vujičića, važno je podsjetiti se da je kukavičluk legitiman osjećaj i možda je maksimum koji se trenutno u Hrvatskoj (od nekih) može očekivati.

Financijske ucjene od strane kazališnih tehničara (koji od gostujućih festivala muzu dodatni novac ispod pulta, unatoč tome što je kazalište već plaćeno), baš poput Vas prošle godine, nedavno su iskusili i organizatori FFRIK! festivala. Došlo je čak do situacije gdje se doslovce, uz službenu cijenu kazališnog prostora, znaju i nadnice koje je potrebno, onako bez računa, iskeširati... Jesu li za tu situaciju odgovorni ravnatelji kazališta koji ne znaju uvesti red u institucije kojima ravnateljuju?

Čitava je situacija oko gradskih kazališta posve nesređena. Ne postoje jasni kriteriji dobivanja tih prostora na korištenje bez naknada ili i za najmove. Budući da ne postoje kriteriji moguće su situacije potpunog kaosa i mutnih ucjena od strane kazališnih zaposlenika koji svoje plaćeno vrijeme onda daju u podnajam nekom festivalu ili bilo kome tko ulazi u kazalište. Za takvu je situaciju odgovoran zakon koji to omogućuje te gradska vlast koja se ne želi suočiti s tim problemom. Ravnatelji kazališta nemaju zapravo niti ovlasti da to promijene, jer se radi o strukturama nametnutim i njima samima. Međutim, ravnatelji vjerojatno imaju mogućnost spriječiti neke stvari, ali to onda znači da će im se pozicija unutar kuće oslabiti, a što je opet bitno za uspješno funkcioniranje. No, znamo na kakvu je javnu osudu nailazila Nataša Rajković koja se trudi u Studentskom centru postaviti kriterije radnih odnosa u kojima bi bilo što manje prostora za (po)mutnju. Kad je krenula s tim, njoj su podmetanja dolazila i od strane gradskih vlasti, kojima očito odgovara birtijaški način rješavanja problema. Jer u toj situaciji smo svi mi s ove strane pulta zapravo samo mušterije kojima će službena osoba posvetiti nešto svog vremena. Čim se vrati s pauze.

Koliku odgovornost za teško, gotovo gerilsko funkcioniranje raznih gradskih festivala snosi sam Grad Zagreb, odnosno njegov Ured za kulturu, čije se donacije za programe u ovako nonšalantnoj situaciji moraju slijevati u gradska kazališta, umjesto da se namjenski utroše u program?

Grad Zagreb vjerojatno nije previše istinski zainteresiran za nezavisnu kulturu, bez obzira što se to nikada neće priznati. No, dovoljno je pogledati budžete i svima će biti jasno da je količina novca namijenjena svemu izvan institucija zapravo sipino crnilo. A upravo je neinstitucionalnost ono mjesto na kojem se mjeri puls jednoj kulturi i odakle dolaze najznačajniji impulsi, jer je to prostor u kojem mlađi i neafirimirani autori i umjetnici imaju mogućnost istraživati, pa i griješiti. Grad je orijentiran na kazališta, a osim nekoliko velikih festivala (koji se budžetski ne mogu smatrati neinstitucionalnim, barem u hrvatskim okvirima), sve se doživljava kao nužno zlo zadovoljenja i tih rubnih publika. Stoga je moguće da kazališta samostalno određuju uvjete prema festivalima, jer znaju da su oni apsolutni primat u gradskoj kulturnoj politici.

Kako Queer Zagreb kani riješiti taj problem s obzirom da je on postao gotovo suštinska rak-rana funkcioniranja nezavisnih festivala?

Ono što u Zagrebu kronično nedostaje jest izvedbeni prostor bez ansambla koji će se baviti isključivo vlastitim produkcijama i međunarodnim gostovanjima i koji će moći biti servis za slobodne umjetničke skupine i mlade umjetnike koji su tek završili Akademiju. To je nešto čime bi se omogućilo nezavisnoj sceni da se razvije i da stvori bazu i sigurnost koja joj je potrebna da nadiđe eksperimentalnu fazu životarenja. Queer Zagreb ima volju i želju raditi na otvaranju i osmišljavanju takvog centra koji bi osjetno popravio krvnu sliku prostornih politika i problema Zagreba. Centar predstavlja logičan korak festivala prema želji ostavljanja trajnijeg traga u lokalnoj kulturi - a to se može samo infrastrukturom koja će dopuštati trajniju prisutnost vlastitim produkcijama, većim mogućnostima povezivanja sa domaćim umjetnicima te servisiranju nezavisne scene. Ideja centra nije usko vezana uz queer, već uz širu nezavisnu kulturu u kojoj će i queer biti prisutniji.

Recite nam svoje planove za sljedeći festival – kojim će se umjetničkim područjima baviti i imate li već viziju njegova programa?

Peti Queer Zagreb će se održati od 5. do 12. svibnja 2007. i bit će u potpunosti posvećen regionalnim umjetnicima. Odnosno, kad smo 2003. krenuli s festivalom, ništa se slično u bivšoj Jugi nije događalo (s izuzetkom Slovenije) da bi danas već nekakvi oblici festivala posvećenih queeru postojali i u Sarajevu, Beogradu i Skoplju. Stoga, logično je pod petu godinu podvući crtu i okrenuti se umjetnicima i smjerovima kojima regija kreće. Queer Zagreb će u glavnom programu imati gostovanja iz Ljubljane, Rijeke, Bitole i Skoplja, a vjerojatno ćemo surađivati koprodukcijski sa sarajevskim MESS-om i beogradskim BITEF-om. Okosnica programa će biti izvedbena, dok će dodatni program uključivati i filmski i teorijski dio. Nakon toga će festival napraviti jedan tematski zaokret o kojem je još prerano govoriti, ali bit će zanimljiv.

 

 

 

Samonicijativno, a potaknut kašnjenjem svojih odgovora na intervju, Zvonimir Dobrović skrušeno je iskomentirao i mnogo aktualniji događaj - Gay Pride.

Gay pride, zvao se internacionala, nacionala ili anal(n)a povorka nevjerojatno je važna jer ima formu političkog protesta za izjednačavanjem ljudskih prava osoba kojima su ta prava zbog seksualne orijentacije nedodijeljena. Zvuči jednostavno. Trenutačno se u nekoliko stotina gradova na svim kontinentima održavaju slične manifestacije i kao takve pridonose socijalnoj i političkoj (samo)prihvaćenosti te općoj ideji slavljenja različitosti kao izvora snage, a ne slabosti jednog društva. Svaki od tih stotina gradova, bez obzira na veličinu, ima sličnu priču o Pride događajima - početnih godina je u pravilu uvijek tek par stotina ljudi izlazilo na ulice, zasićeno svugdje sličnim zvižducima osuda i zgražanja te povicima prijetnji što su imali zastrašivati i zaglušivati svaku naznaku o budućoj jednakosti. Tijekom godina bi ti zvižduci, koji su šibali nerazumijevanje i zajapureni povici koji su štrcali prijezir, bivali sve malobrojniji i slabiji, jer neusporediva je predanost onih koji se bore za svoja i onih koji se bore protiv tuđih prava. Takva linearna slika razvoja Prideova u svijetu postaje utješna i beskrajno osnažuje i zagrebačku priču koja se tek snalazi sa svojim krhkim prvim koracima.

Pride nije samo prokušana i svugdje u svijetu uspjela metoda senzibiliziranja šire javnosti na položaj LGBTIQ osoba, već je i prijeka potreba samoj LGBTIQ zajednici da osvijesti vlastiti nejednak i nepovoljan položaj u društvu na koji smo moćnom kombinacijom odgoja, šutnje, srama i nasilja naučeni. Čitav je sustav postavljen tako da se čini nemogućim prihvatiti vlastitu (makar i latentnu) neheteroseksualnost, a još je teže ponekad prihvatiti vlastiti manifestni strah, internaliziranu homofobiju, licemjerje i kukavičluk. Stoga se neheteroseksualnost ušminkava ne bi li se mimikrijom uklopila u svakodnevicu, a strah, autohomofobija, licemjerje i kukavičluk se prikrivaju naoko inventivnim napadima na koncepte, kontekste, programe, rasporede, planove, boje balona, vremensku prognozu i baš sve ostalo što bi elaboriranom kritikom uspjelo zaštititi ego od priznanja da ga je jednostavno strah sudjelovati. Kako bi se većina LGBTIQ osoba najradije teleportirala iz Zagreba za vrijeme Pridea da se kojim slučajem taj tihi prosvjed u kojem okruženi policijom i radoznalim građanima ne izgledamo lijepo, jer ni situacija nije lijepa, ne poveže s njima, tako bi se ta ista većina bez razmišljala uputila na Pride u Londonu, Berlinu ili Parizu, jer tamo je sve šareno, veselo i zabavno.

U momentima kad se zabranjuju okupljanja u Moskvi i Varšavi, kad se u Beogradu, Skoplju, Sarajevu ne mogu dobiti garancije sigurnosti, ideja da se napravi internacionalni Pride u Zagrebu i u ime svih onih koji se zbog objektivnih razloga ne mogu oglasiti u svojim gradovima, postaje tim važnija. Uobičajena lokalna sitničarenja odjednom još jasnije prokazuju nezrelost i zlonamjernost iz koje vodi samo izlazak u šetnju centrom Zagreba ove subote.

intervju
 Razgovarao    Ivan Kralj