prijehavši u zagreb...

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Dobro je, lijepo je"
Ivica Prtenjača
Profil, Zagreb, 2006.

 

 

Simo Mraović, Miroslav Kirin, Lana Derkač, Goran Bogunović, Miroslav Mićanović, Tatjana Gromača, Igor Večerina, Mujičić Artnam... tek su neki od autora koji su se u zadnjih nekoliko godina nakon višegodišnjeg pisanja poezije odlučili okušati i u prozi, a Ivica Prtenjača novo je ime u tom nizu. Nakon tri poetske zbirke Prtenjača je nedavno objavio svoj prvi roman, optimističnog naslova “Dobro je, lijepo je”. Optimizam, odmah treba reći, nije samo u naslovu, već su njime obilato nasaftane i Prtenjačine stranice, što je dobrodošla razlikovnost u odnosu na velik dio suvremene nam domaće proze.

S 34 godinice na plećima Ivica više nije “mali”. Štoviše, brkljačićevski rečeno, on “u benču diže opću enciklopediju od A do Ž”, što mu biva od velike koristi kada “krene u susret jednoj tajni koja je već davno trebala biti otkrivena”. Odnosno, kada iz Rijeke dođe u Zagreb zbog svog prvog pravog (na neodređeno) posla u životu, kako bi radio kao prodavač u novootvorenoj knjižari. U romanu pratimo prvih nekoliko Ivičinih dođoških mjeseci, njegovu prilagodbu na podstanarski život i rad u novoj sredini te svakodnevnu, ni po čem posebnu uobičajenost, svedenu na relaciju “posao-kuća-birtija”. Njegovi dani obilježeni su samoćom nedovoljno ublaženom druženjem na poslu s dvije simpatične kolegice, iz čega proizlaze česta snatrenja, žudnjom i svakovrsnim sličnim željama obilježena, a zadovoljenje kojih junak dostiže u drugoj polovici romana, u kratkotrajnoj seksualnoj vezi sa 17-godišnjom susjedom.

Roman je pisan u prvome licu i može se iščitavati u autobiografskom ključu jer Prtenjača sa svojim junakom, osim imena i pjesničke prošlosti dijeli i neke druge detalje iz biografije (dob, riječki domicil i preseljenje u Zagreb, radno mjesto u Čegecovoj knjižari...). Prtenjača roman smješta u neveselo nam “sada i ovdje”, ali to čini nenametljivo, na socijalne nas i ekonomske dubioze vremena upozoravajući posredno, sitnim detaljima vezanim uz tipične tranzicijske dvonožne izdanke (mafijaši, sponzoruše, pojedine javne ličnosti...) koje njegov junak susreće usamljenički se smucajući gradom, ili mu pak zalaze u knjižaru. Vezano s time, posebno su upečatljive dvije epizode: junakovo ismijavanje skinsa koji u knjižari traži “maaajn kamfff” i autoironijom obojena dionica u kojoj mu se lopov jada kako nikome nije uspio utrapiti njegovu, nedavno ukradenu zbirku pjesama... pa ju je onda išao čitati, “ali nije ništa razumio”, te uz smijeh zaključuje, a što drugo nego - “poezija je bezveze”.

Opise pomalo memljive prolaznosti i prilično bezlične Ivičine svakodnevice Prtenjača svako malo prekida kratkim izletima u junakovu prošlost i opisima njegovih snova, a upravo se u tim slučajevima ponajviše prepoznaje autorovo poetsko iskustvo i senzibilitet. Njegova je proza nepretenciozna, a rečenice jednostavne, lapidarne i uglavnom kratke; s malo riječi Prtenjači uspijeva kazati vrlo mnogo te za njega uistinu vrijedi ona “manje je više”. Poetizaciju svoga pisma Prtenjača ostvaruje svojevrsnim nabrajalačkim postupkom, uvelike se oslanjajući na moć zareza, ali pritom računajući na staložena i smirena čitatelja, nesklonog šprintanju kroz tekst i pripravnog za mentalnu vizualizaciju poetskih slika razbacanih diljem rukopisa. Upravo se u tome krije zamka - Prtenjačin je rukopis iznimno čitak, lagan i prozračan, ali nestrpljivo jureći kroz lako prohodan tekst i bez zastajkivanja na svakom zarezu i pomno odabranoj stanki, površan će čitatelj samome sebi zasigurno uskratiti veliku dozu užitka.

Čitljivost je dodatno pospješena vedrinom i optimističnim pristupom glavnoga junaka spram tjeskobne zbilje koju svakodnevno živi. Njegov optimizam posljedica je skromnosti i pomirljivosti karaktera; izbjegavajući nepotrebno i neproduktivno nerviranje Prtenjačin Ivica skromno uživa u nevelikim, sitnim zadovoljstvima i prepoznaje, uvažava i veseli se dobroti i ljepoti skrivenim u na prvi pogled nebitnim detaljima, svjestan da je upravo u tome esencija i najbolji dijelovi naših ovozemaljskih dana. No to ne znači da hoda slijep kraj zdravih očiju ili da je ne-daj-Bože glup pa ne primjećuje svakovrsne dubioze i anomalije, već se radi o karakternoj zrelosti, najdojmljivije dočaranoj u epizodi krađe u knjižari. No autor se nimalo ne ustručava svog alter ega s vremena na vrijeme i oštrim žalcima autoironije podbosti.

Želimo li baš cjepidlačiti, kao mane romana zamijetit ćemo nedovoljnu motivacijsku razradu ljubavnog zapleta (u slučaju ženskog kraka ljubavnoga para) kao i autorovo zanemarivanje jedne od Ivičinih kolegica s posla (Iris), koja svo vrijeme ostaje statistom jer Prtenjača propušta detaljnije nas s njom upoznati. Riječani bi Prtenjači mogli zamijeriti pomalo posprdan odnos spram rodnoga grada (“jedini grad na moru koji se zove prema minijaturnoj rijeci...” itd.), a pomalo iritira i višekratno krivo ispisivanje Rushdiejevog prezimena. No najistaknutija zamjerka ipak je kratkoća rukopisa, jer je “Dobro je, lijepo je” jedna od onih, nažalost sve rjeđih, domaćih proznih iznimki kod kojih iskreno žalimo kad stignemo do zadnje stranice.

Ocjena: 9/10

 

Iz knjige

Mislim na Danijelu, na to kako ću je poleći na Marijin i Duškov krevet, dok vani bude pljuštala kiša i dok Grace Jones bude udarala taj sneni tamni ritam jednoj toploj zimskoj noći u Zagrebu. I kako je to žudnja koju mogu podnijeti, i kako je to očekivanje kojemu ne treba nikakva žrtva, kako ćemo se ujutro moći rastati ni mrvicu bliži ni mrvicu dalji od onoga što smo bili.

Slatko mi je misliti da je tako nešto moguće.




Iz arhive:
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost

 Autor    Božidar Alajbegović