gospodar prstenova
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Nismo mogli odoljeti i ne uvrstiti ovu priču pod rubriku "Kazalište". Iako je Dikanova objava razvoda u HRT-ovoj emisiji "Otvoreno" postala multimedijalni performans koji je na YouTube-u u roku jednoga dana pogledalo više od 26 tisuća ljudi, farsa javnog bacanja vjenčanog prstena nastavila se objavom popisa nevraćene odjeće Vlatke Pokos iz kojeg je vidljivo da žena ima više bundi nego gaćica. U cijeloj brakorazvodnoj sapunici, nad kojom se zgražaju društveni kritičari, neokrznut je prošao Mislav Bago, taj mali Gollum s posebnim osjećajem za privatno i javno. Komentira Boris Rašeta.

 

- Ništa se veliko u povijesti nije napravilo bez strasti - kaže Georg Wilhelm Friedrich Hegel u "Filozofiji povijesti". Ljubavna priča Josipa Radeljaka zvanog "Dikan" (nadimak je dobio jer ga je majka, kao maloga, zvala "dikane moj") i Vlatke Pokos udane Radeljak, upravo je to - drama elementarne i hučne strasti, s istaknutim javnim osobama kao protagonistima, dakle veliki nacionalni događaj, i zato je sasvim jasno zašto je privukla toliku pažnju javnosti.

Ključne elemente priče - da je Vlatkina graderoba stala u osam kofera, a da košta četiri milijuna kuna; ili da Dikan iza sebe ima dva braka s fatalnim filmskim zvijezdama - danas znaju svi; izvikuju ih kolporteri na trgovima, one trešte s televizijskih reklama, to su činjenice opće kulture poznatije od brojki o fiskalnom deficitu ili broju nezaposlenih. Nije stoga nimalo neobično, kako se zgražaju lažni moralisti, to što je ova farsa - o tragediji tu ipak ne može biti riječi - postala tema ozbiljne političke emisije kakva je "Otvoreno", nego je, naprotiv, sasvim nejasno zašto ona nije postala udarna tema središnjeg "Dnevnika", kad je jasno da u Hrvatskoj zadnjih dana nema niti jednog događaja koji bi iole jednako snažno privukao pozornost svih društvenih krugova, staleža i naraštaja.

Neobično je, možda, samo to što se voditelj emisije Mislav Bago, koji je u srijedu tutnjao crvenim sagom časopisa Story, ispred Mimare - legitimacijskom šetnicom hrvatskih celebrityja - u "Otvorenom" pravio lud, kao da mu tu nije mjesto i da je on samo voditelj: kada mu je Dikan na pitanje voli li još Vlatku uzvratio protupitanjem, onda je Bagin odgovor - da on ne zanima naciju i da je tu samo zato da postavlja pitanja - bio iz temelja kriv, pa i licemjeran. Tko god stupi na onaj crveni sag ispred Mimare, ili onaj pulski, festivalski koji djeluje jednako groteskno - nogama potpisuje pravo medija da mu raskapaju utrobu privatnosti! Stoga je Bago, a ne Dikan, javnosti ostao dužan odgovor - jer to naciju očito zanima. Samo, malo manje nego trakavica o Radeljakovima.

Jer, Radeljakovi - to su Glembajevi današnjice, samo još nema pisca koji bi ih uprizorio. Riječ je doslovce o krležijanskoj aristokraciji moderne Hrvatske, o "ubojicama i falschspielerima" (molimo da nas se ne shvaća doslovno), o perverznjacima i opsjenarima, o švercerima vlastitih života koji su se, jednako snažno koliko i bezrazložno, uspeli na društvenu scenu Hrvatske i zauzeli na njoj važne uloge koje nemaju namjere prepustiti još autentičnijim epizodistima. Štoviše, oni svojim izvornim "soap" karakterima svakodnevno dokazuju da se na toj sceni, u tko zna kojoj reprizi - konačno, Dikanovim brakovima s Bebom Lončar i Enom Begović nacija je poklanjala i veću pažnju -  nalaze sasvim zasluženo. U devet stoljeća moderne povijesti Hrvata teško da ima lika poput "Gospodara prstenova" Dikana, koji bi se usudio u izravnom prijenosu, koji strepeći gleda tri milijuna ljudi, s ruke baciti vjenčani prsten... To nisu čak ni Krleženi likovi - takav skandal mogu izazvati samo oni zanesenjaci Dostojevskoga u Bjesovima, Verhovenski i slični.

Ali pad Radeljakovih nije tek pad jedne obitelji - on je samo simptom dubine pada cijele nacije. Živahni interes s kojim Hrvati prate ljubavne jade Vlatke i Dikana, oprobana formula žurnalističke konjunkture, "I bogati plaču", samo je dokaz koliko naciji treba terapeutska snaga tuđe patnje, kako joj ljekovito godi povlačenje po blatu onih koji su se iznad tog blata nezasluženo izdigli. Zvono, dakle, ne zvoni Vlatki i Dikanu, zvono zvoni svima nama jer se sva naša politika za kojom još postoji javni interes svela na puko uživanje u tuđoj nesreći. Vlatka i Dikan pokazali su pad hrvatskog društva u posvemašnju kreativnu nemoć, iz koje se više ne može poroditi ništa dobra. Njihova je moć simptom nemoći naše politike i zato je njihova priča itekako politična.

A ona strast? U utrci četvoro političara za šefa SDP-a, koja je, na žaljenje Dražena Lalića u "Otvorenom", posve marginalizirana zbog drame Vlatke i Dikana, te strasti nema ni pod sitnozorom. Zato se za sad pametno kladiti na njezine sasvim ograničene dosege. Jer Hegel nije bio baš blesav lik.

kazalište / skandali
Autor    Boris Rašeta