hrvatica u red light districtu
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Iako je RTL izvijestio (hm, tko zna zašto?) da se u službenoj konkurenciji Zagreb Film Festivala ne nalazi nijedan hrvatski film, to je neistina. Nekako su smetnuli s uma onaj o bivšoj prostitutki i porno glumici, danas majki i Kupusovoj kolumnistici, Lidiji. "Sve pet!" je redateljski prvijenac Dane Budisavljević koja je za vrijeme snimanja svog dokumentarca doživjela mnoga neobična iskustva: amsterdamski boravak u prozoru u kojem žene prodaju tijelo, maratonsko gledanje pornića u klubu za drkanje, te čak laćanje kamere na snimanju jednog hrvatskog porno-wannabea.

 

Jedini hrvatski film u službenoj konkurenciji dokumentaraca Zagreb Film Festivala je "Sve pet!" mlade i talentirane zagrebačke "filmske djelatnice" (jer teško je širok dijapazon njezinih zanimanja svesti pod jedno) – Dane Budisavljević. Film je nastao u produkciji FACTUM-a, a dvije i pol godine napornog rada na životnoj priči Lidije Šunjerge, prve Hrvatice koja je javno progovorila o prisilnoj prostituciji i porno karijeri, okrunjuje se svjetskom premijerom 14. listopada u Teatru &TD.

"Dugo sam u filmu, ali nikad nisam režirala. Kad sam upoznala Lidiju, shvatila sam da je riječ o osobi koja zaista zavređuje svoj film. Odvažila sam se i napravila ga. Isprva me bilo strah kreativne odgovornosti. Naučila sam biti osoba B i puno raditi, ali glavnu ulogu me je bilo frka preuzeti", objašnjava Dana razloge zašto se, kao diplomirana montažerka, na poticaj producenta Nenada Puhovskog pristala okušati i u redateljskim vodama. Dosad je, naime, osim matične joj montaže, te koscenarističkih suradnji, u filmu radila više – organizacijski. Osnivačica je Filmske revije kazališne akademije (kultna F.R.K.A.), a u najužem je organizacijskom nukleusu i Motovunskog filmskog festivala gdje, skromna i samozatajna, djeluje kao pravi "mali duh" festivala. FACTUM, u kojem je Dana zaposlena kao zamjenica direktora, za veljaču priprema Zagreb Dox, prvi festival dokumentarnog filma u kojem mlada redateljica također ima važnu organizacijsku ulogu.

"Sve pet!" je priča o ženi koja je iz malog dalmatinskog sela dogurala do Playboyeve naslovnice. Dana je toj priči pristupila u proljeće 2002. godine. Lidija se tad već bila vratila u Hrvatsku i na Malnarovu 'Nigtmare Stageu' progovorila o traffickingu i industriji za odrasle. "Dobila je medijsku pažnju, svojih pet minuta, ali za nju u Hrvatskoj nije bilo posla", prisjeća se Dana. "Snimila je te godine dva pornića, ali to je ujedno bila cjelogodišnja hrvatska produkcija. Od toga se nije moglo živjeti, a dodatni je element i amaterizam te scene, s čime se Lidija nije mogla suživjeti. Glumci, primjerice, nemaju ni liječničkih potvrda da su zdravi!"

Lidija je, dakako, pokušala pronaći i neki drugi posao, ali kad izađeš s takvom pričom u javnost, ponude obično ne pljušte. Jedno je čak vrijeme radila na farmi gdje je brinula za ovce. "Nije joj bilo lako u Zagrebu, razmišljala je o povratku u Split. Dobila je posao konobarice na Dolcu i tad sam je počela snimati. Neko vrijeme nije imala gdje ni živjeti, pa je živjela sa mnom. To mi je bilo super jer sam je upoznala s te privatne strane. Istodobno sam i snimala, tad nisam koristila snimatelje. Trebala nam je intimnost za takvu priču."

Dana je, radeći priču o jednoj Hrvatici, zapravo odlučila napraviti portret konzervativne sredine u kojoj ona mora živjeti. Suočavanje s okolinom Dana nastavlja svojim odlaskom u amsterdamsku Četvrt crvenih svjetiljki. Tamo gdje se žene u izlozima nude kao proizvodi, mlada se redateljica susrela s gotovo jednakom zatvorenošću. "Vlasnik prozora nije pristao na snimanje, taksist koji je Lidiju vozio klijentima isto se nećkao, ured prostitutki nas je izbacio van, nisu nas htjeli ni vidjet! Ne vole ljudi ni danas javno pričati o tome. Lidija, koja je najveća žrtva, pristaje, a ljudi koji jako dobro žive od toga, drže se sa strane", kaže Dana.

Ipak je uspjela doći u Lidijin prozor, na broju osamdeset. "Unajmila sam ga", govori dok uz čaj pričamo u zagrebačkoj Booksi. "Htjela sam pokazati kako ti prozori izgledaju iznutra. Čista plahta, dva uredno složena ručnika, sve čisto... U jednom sam trenutku tijekom snimanja, zbog gužve u maloj sobici, morala sjesti u sam prozor. Bila je zima, imala sam traperice i dugu široku majicu. Prolazio je neki frajer, ugledao me i bacio onaj pogled: 'Ajme, kako je pala kvaliteta, šta je ovo? Strašno!' Zbog istih problema s koordinacijom u malom prostoru, moja se snimateljica sasvim slučajno naslonila na alarm. Cijela je ulica počela kreštati."

Živopisnu anegdotu Dana nosi i iz kluba u kojem je pogledala pornića kao nikad u životu. "Nisam baš osoba koja voli porniće, nisam fascinirana porno industrijom. Dosta mi se bilo teško priviknuti na Crvenu četvrt, iako sam znala da se moram s time stopiti, ako želim tamo snimati. Prekopala sam cijelu četvrt da pronađem Lidijine porno filmove. Kako se ona nije mogla sjetiti baš svih umjetničkih imena pod kojima je nastupala prije deset godina, bilo je teško pronaći ih. U tom klubu jedan mi je dečko uručio hrpetinu filmova i dao mi da besplatno idem u kabine gdje muškarci obično drkaju. Četiri sam sata tamo sjedila i pregledavala filmove! Onako, mala sobica, pepeljara, koš za smeće, televizor i daljinski na lancu... Dosta tragično."

Dana je, ipak, u mukotrpnoj potrazi uspjela pronaći čak pet Lidijinih pornića od kojih je dva, najreprezentativnija, i kupila. Pronašla je i originalni Playboy u kojem je Lidija osvanula na naslovnici i duplerici.

"Kad sam došla gore, shvatila sam da su ljudi, koje je upoznala tijekom petnaest godina koliko je tamo živjela, oduševljeni njezinom osobnošću. Svi pričaju o njezinu karakteru, da je vedra i optimistična, baš drukčija od drugih. I stvarno je se sjećaju", tvrdi Dana koja je svoj dokumentarac nazvala po omiljenoj Lidijinoj uzrečici. "Fascinirao me njezin optimizam u situacijama koje su se meni činile bezizlazne. Svi govore o Lidiji kao fighteru koji se nikad ne predaje i ide dokle stigne. Ona se zaista na zanimljiv način nosi s realnošću, uvijek je iznad."

Dana je, skupljajući hrabrost po Crvenoj četvrti, obilazila prozore od prostitutke do prostitutke te s prijateljem glumila zainteresirani par. Imali su i posebne mikrofone u obliku slušalica za walkman, ali to na koncu nije ušlo u finalnu verziju filma. Danu je svejedno iznenadio automatizam kojim žene iz prozora ispaljuju svoje cijene. "Suck'n'fuck fifty Euro". Nije baš ugodno snimati na najpoznatijoj tržnici žena. Za potrebe filma, nizozemski je koproducent unajmio mali brod, pa su, pretvarajući se da partijaju, potajice snimali prozore. I tako šest puta po kanalu, gore-dolje.

Dobili smo "prvi hrvatski dokumentarni film sa seksom". Osim originalnih scena iz porno arhive, Dana Budisavljević nazočila je i snimanju Lidijina pornića u hotelu na otoku Pagu. Dok su u susjednim sobama umirovljenice plele džempere, na balkonu jedne sobe snimao se vrući fellatio. Dana je čak u jednom trenutku morala uskočiti kao snimateljica kamere broj dva.

Ipak, film se ovom temom ne bavi senzacionalistički. On doista pokušava biti portret hrvatskog društva. "Razni su razlozi zašto završiš u prostituciji, ali mislim da jako mali broj žena to čini iz čistog veselja. To je uostalom jednostavan način da dođeš do novca koji ti može trebati iz tko zna kojih razloga. Ali čak i kad ti to želiš prekinuti, postoji ta društvena stigma i jako ju je teško skinuti. To mi je baš žalosni moment. Lidija me natjerala da odrastem, da razmislim o svojim predrasudama i užasno mi je drago što smo surađivale", ponosno kaže Dana.

Nakon zagrebačke premijere, film "Sve pet!" odlazi u Amsterdam. "IDFA je najveći dokumentarni festival u Europi, festival A kategorije koji uzima samo međunarodne, odnosno svjetske premijere. Lidija tu nije u glavnoj konkurenciji, ali se natječe za nagradu publike. Svi dokumentaristi koji drže do sebe su tamo. Takav festival postoji još samo u Torontu", govori Dana nadajući se da će u nizozemskoj prijestolnici sklopiti neku poslovnu suradnju. U Hrvatskoj, naime, ružičnjak još nije procvjetao. "Najveći problem hrvatskih dokumentaraca je taj što ne postoji transparentna komunikacija s HTV-om. Imamo jako loša iskustva, FACTUM-ovi se filmovi ne prikazuju. 'Sve pet!' će putovati po festivalima, ali domaća televizija je prirodno mjesto gdje bi se dokumentarci morali prikazivati. Na HTV-u nema nikakvog reguliranog natječaja, a čak i kad pokažu interes za neki film, birokracija traje godinama. Istodobno, kad ideš tražiti vanjske koproducente, izgledaš potpuno neuvjerljivo ako nemaš domaćeg prikazivača. Svi misle da je nešto čudno s tobom", objašnjava Dana jadnoću hrvatskog sustava koji čak ni nakon megauspješnih Devićevih "Vrana" nije shvatio u kojem grmu leži gnijezdo.

film

 Autor    Ivan Kralj

Iz arhive:
Imigranti ne vole kamere, 11.10.2004.
Festival debitanata koji će postati slavni, 29.9.2004.

Program 2. Zagreb Film Festivala potražite ovdje.