prekidi i čekanje
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"The Cure", The Cure (Geffen 2004.)
www.thecure.com
"... najveće iznenađenje godine..."

 

 

Ako su Sonic Youth vlasnici vjerojatno najboljeg albuma godine, onda bi novi, trinaesti po redu, album grupe The Cure mogli proglasiti najvećim iznenađenjem godine. Kako god je glupo nazvati iznenađenjem album jedne od najvećih živućih grupa današnjice, album “The Cure” to svakako jest. Riječ je, naime, o albumu kakav Robert Smith i ekipa nisu napravili još od davne 1992. godine i albuma “Wish”. Riječ je o iznenađenju jer se uopće nije ni očekivalo da nas “kjurovci” podare još jednim albumom nakon groznog “Bloodflowers” iz 2000.godine. Moram priznati da sam nakon tog albuma u potpunosti prestao davati značaj ovoj grupi smatrajući ih još jednim u nizu rock-mastodonata koji hoće pod stare dane zaraditi još nešto sitno da bi imali za svoje praunuke, ako su unuke već osigurali. Samim time, vijest o novom albumu, neinvetivno nazvanom “The Cure”, nije me baš obradovala. Više nasmijala. Ali ista priča je bila i s grupom New Order i albumom “Get Ready” iz 2001.godine. Nitko nije ništa očekivao, a dobili smo jedan od najboljih albuma u 21.stoljeću.

Album “The Cure” ipak nije baš toliko dobar. Bez obzira što je Robert Smith u jako dobroj skladateljskoj formi i što nas je “razveselio” s mnogim lijepim tužnim pjesmama, postoje dvije-tri pjesme (“Us or Them”, “Taking Off” i donekle “(I Don't Know What's Going) On”) koje je vrijeme pregazilo. Ostatak albuma je odličan. Od uvodne “Lost” koja počinje s mantričnim ponavljanjem stiha “I Can't Find Myself”, Smith nam progovara o prekidu veze na jedan skriveni način. Slijede “Labyrinth” i “Before Three” u kojima postaje jasno da se taj motiv prekida vuče kroz cijeli album i polako se uživljavamo u film da ćemo jedan dio ovog ljeta provesti skriveni u kutu sobe i slušati njegov plačljiv glas kako tuguje za prošlošću. Onda nas u život vraća “The End Of The World”, prvi single s ovog albuma koji i dalje govori o tom istom prekidu ali na jedan tako lijepi način, govoreći nam kako to nije nešto oko čega bi se svijet trebao rušiti, bez obzira što ta pjesma u sebi ima stih “Maybe we didn't understand it's just the end of the world”. Bit albuma je uhvaćena. Robert Smith je nesretan u ljubavi i ne prepoznaje više svoju dragu i ne želi više biti s njom i zbog toga je tužan, ali i veseo jer ne zna ima li više smisla i hoće to sve podijeliti s nama. Hvala, Robert.

Ostatak albuma vuče seu tom tonu. Kada The Cure pokušaju izaći iz tog okvira prekida, dogodi im se loš trenutak u već nabrojenim pjesmama, a kada taj okvir malo prošire, dogodi im se “The Promise”, posljednja pjesma na albumu. U toj pjesmi je sadržana cijela bit albuma. U desetominutnom epu Robert tugaljivo priča kako mu je obećano da ovo sve neće biti tako bolno i kako on čeka da to tako bude. I čeka. I još uvijek čeka.

Osim tekstualno, album i glazbeno zvuči jako dobro. Nije se palo u zamku pokušavanja sviranja na način kako se to radilo prije dva desetljeća kada su The Cure bili na vrhuncu svoje karijere. Primjetan je utjecaj nove glazbe i to je ono što raduje - činjenica da su The Cure još uvijek u toku s modernim glazbenim strujama. To se može vidjeti i iz popisa bandova koje vode sa sobom na turneju. Naime, kako su imali pozive za nastupe na mnogim ljetnim open-air festivalima, Smith & Co. shvatili su da bi mogli napraviti jedan svoj putujući open-air festival. Rečeno-učinjeno. Tako pod nazivom The Curiosa Festival 2004. sretnici mogu vidjeti, uz The Cure, i grupe Interpol, The Rapture, Mogwai, Muse, Cursive… Stvarno prva liga modernog gitarskog zvuka.

Za stare ljubitelje grupe ovo je definitivno album koji će ih podsjetiti na lijepu prošlost, a za one koji The Cure još nisu poslušali, ovaj album je dobar početak za otkrivanje dragulja poput albuma “Seventeen Seconds”, “Disintegration”, “Kiss Me Kiss Me Kiss Me”, “Wish”…

Ocjena: 8/10

glazba

 Autor    Emir Fulurija

Iz arhive:
"Riot On An Empty Street", Kings Of Convenience, 23.7.2004.