seoske cure neće u školu
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Kako to obično u Zagrebu biva, za filmske poslastice saznaju rijetki sretnici. S propustom u jačem i kvalitetnijem medijskom prodoru i odnosima s javnošću u širem smislu, na potrošeno platno MM centra projicirani su kratkometražni filmovi iz arhiva Oberhausen festivala. Dakako, oni zanimljivi području - filmovi jugoslavenske kinematografije od kojih bi mnogi netragom nestali u "bespućima povijesne zbiljnosti", da ih Oberhausenova vrijedna ruka nije sačuvala. "Crnom valu" divila se i raspisana Nataša.

 

Točno devedeset dvije filmske minute trajao je jedinstveni, zaista nesvakidašnji, filmski događaj u MM centru, prošlog četvrtka, 8. lipnja. Iz arhiva Festivala kratkometražnog filma Oberhausen izvađeni su kratki i eksperimentalni filmovi jugoslavenske kinematografije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Želimir Žilnik, Karpo Godina, Krsto Papić, Vefik Hadžismajlović i drugi snimali su genijalne filmove kojima se gotovo izgubio svaki trag i samo zahvaljujući arhivu Oberhausena, koji je uredno slagao vlastite, pričuvne kopije, postoje i danas.

Nakon zagrijavanja trominutnim filmom "Bez naslova" Borivoja Dovnikovića, šezdesetak entuzijasta koji su se našli u MM centru imali su priliku vidjeti "Dva zakona" Vefika Hadžismajlovića , remek-djelo iz 1968. Redatelj u devet minuta priča crno-bijelu priču o sukobu seljaka (u nekoj zabiti) sa zakonom kojim je propisano da svako dijete u dobi do 15 godina mora ići na obavezno školovanje. Pred dva birokrata u odijelima, koji sjede pred školom dok se u pozadini rastežu djevojčice u maramama i haljinama radeći gimnastiku, izlaze seljaci sa svojim kćerima i nabrajaju razloge zašto ih ne mogu poslati u školu. Sugestivna priča i povijesni dokument o cijeni napretka i onima koji je plaćaju. Djevojčice u haljinama cvjetnog uzorka, u suzama ili s emancipiranim gardom naprijed prekriženih ruku, odbijaju se povinovati nelogičnoj odredbi koja ih odvaja od bolesnih majki, stoke i kućnih poslova koje nema tko obavljati, ako ove krenu učiti pisati.

U filmu "Čvor" Krste Papića iz 1970 . kamera prati ljude koji se zadržavaju u čekaonici željezničke stanice, spavaju ili čekaju svoj vlak za odlazak na posao. Uglavnom niskokvalificirana radna snaga, različitih životnih priča, svjedoči o naličju socijalizma, siromaštvu, besperspektivnosti domaćeg udarnika na čijim leđima se grade, ali i pucaju teorije o jednakosti proletera. U jednom trenutku, šef stanice intervenira tražeći da mu se pokaže dozvola za snimanje. Kad se utvrdi da sve štima, ovaj sitni funkcioner daje upute da se snimaju vedre stvari, da narod treba zabavu, da mu ne trebaju luzerske priče. Maršalovskog koraka, širokih pleća koja otkrivaju komunistički optimizam, ovaj čovjek, dobar poznavaoc sistema i njegov odani zaštitnik, pokazuje mramorne pločice stanice kakve nema u svijetu, bijele odaje, kancelariju direktora koji u njoj "prima domaće i strane goste", te objašnjava kako treba biti mudar pa slušati bez prigovora i kad se drukčije misli.

"Zdravi ljudi za razonodu" prvi je od dva prikazana filma Karpa Godine, tada očigledno mladog redatelja hipijevske estetike . Tema mu je Vojvodina, njezina etnička heterogenost, koegzistencija raznih naroda i vjera, ali je ovdje krilatica o "bratstvu i jedinstvu te suživotu naših naroda i narodnosti" obrađena nekako woodstockovski, kroz prizmu "napušenog redatelja". Uz neponovljivu glazbenu podlogu (koja se čini nešto kao preteča Obojenog programa) i stihove tipa "Mi volimo Rumune i Rumuni vole nas (...), Mi volimo Cigane i Cigani vole nas", te "Sve su ovo dobri ljudi jer dišu na grudi", redatelj portretira Vojvođane. Postavlja ih u stav mirno, kao za fotografiranje, ispred njihovih kućeraka psihodeličnih boja, nasmijane i sređene. Svećenicima daje uvodnu riječ, prije portretiranja svake od zajednica, te ih prikazuje u raznim svećeničkim outfitima. Jednom riječju - nevjerojatno!

Drugi njegov film iz 1970., indikativnog naslova " Gratinirani mozak Pupilija Ferkeverka" jest neka vrsta pogleda na socijalizam na tripu. Hipi-socijalistički uradak, s radnjom koja se događa na i u vodi dok u kadar, sa strane, konstantno ulazi djevojka na ljuljački. Vizualno dojmljiv, u sebi sadrži i niz kvazi-EPP poruka, za Coca-Colu i sapun, u čudnoj, neizdvojenoj formi te funkcionira kao preteča sublimnih marketinških postupaka koje danas imaju najširu primjenu. Na kraju svi uzimaju trip i plešu goli.

Želimir Žilnik i danas je aktivni sudionik novosadske art scene, upravo je on izabran za predstavnika srbijanskog dijela priče u okviru recentnog projekta "Küba - putovanje uzvodno", o kojem smo nedavno pisali. Inače, kultni lik s naših područja, redatelj još kultnijeg filma "Marble ass/ Dupe od mramora", o beogradskim transvestitima iz 1995., u MM centru je zastupljen "Crnim filmom" iz 1971. Tada dvadesetosmogodišnjak, Žilnik jednog januara skuplja beskućnike s novosadskih ulica, njih petnaestak i dovodi ih kod sebe u stan od 48 kvadrata, u kojem živi sa suprugom i malom kćeri. Dok oni žive kod njega, spavaju na tepihu i pričaju o svojoj sudbini, Žilnik izlazi s kamerom na ulice i pokušava naći rješenje za beskućnike među svojim sugrađanima. Lutajući od policije do općine, tržnice i natrag, ne uspijeva naći smještaj ovim ljudima i oni moraju opet na ulicu. Subverzija, otkrivanje socijalne neosjetljivosti socijalističkog sistema, ali i propitivanje umjetničkih motiva, etičnosti umjetničkih akcija, kao baza Žilnikova filma, prikazuje ga kao politički hrabrog, društveno osviještenog autora s inovativnim pristupom, beskompromisnošću ali i toplinom koja se vidi u svim njegovim kasnijim radovima. Ovaj "specijalist za marginu", nedovoljno poznat zagrebačkoj publici, pogotovo novijim generacijama, zaslužuje poseban tretman i ozbiljnu analizu.

"KOLT 15 GAP" Jovana Jovanovića i Miše Miloševića iz 1971. možda je politički najprovokativniji od svih prikazanih filmova i nije mi jasno kako se provukao pored partijske cenzure da bi se, potom, prikazao na jednom stranom festivalu.

Film počinje scenom prilično eksplicitnog seksa.Glavni junak predlaže da ga se stavi u službu marksizma tako da će sam praviti marksiste, time da mu se omogući seksualni odnos s oko 1050 žena od 20 do 25 godina te da se u istu svrhu beogradski elitni hotel Jugoslavija pretvori u stambeni objekt za te buduće marksiste.

Junak je nezaposleni metalski radnik, po senzibilitetu, a i političkom uvjerenju - anarhist, koji svu svoju imovinu nosi na sebi (kaput - talijanske licence, pantalone - belgijske, potkošulja i gaće - jugoslavenski proizvod, cokule - izdržljive...).

Film je zapravo nalik spotu za političku, recimo predizbornu kampanju, u kojem se junak portretira iz različitih uglova, a lajt-motiv je naš nezaposleni metalski radnik kako stoji u položaju real-socijalističkog spomenika, s rukama i jednom nogom u zraku. Inače se deklarira kao tvrdokorni, ekstremni marksist koji marksizam želi provesti u praksi ne uzmičući od teorije niti pedalj. Nakon šest godina učenja marksizma uvidio je da praksa nije vjerna teorijskom idealu te je stoga posvetio svoj život ostvarenju pravog, zbiljskog marksizma. Iako bez posla, u kriminal ne može jer su mu u glavi Marx, Engels, Lenjin i Tito, pa nema šanse da zastrani.

U jednom dijelu, naš junak odlazi pred fabriku i tamo drugove metalce pita jesu li zadovoljni plaćom i poznaju li Marxa. Drugovi su uglavnom plahi, rijetki govore o plaći, a za Marxa su svi čuli i uglavnom misle da je on "veliki, poznati, ruski čovek, političar". Većina bježi od kamere, sjedajući u kola i dajući pun gas svome fići.

Ova remek-djela prikazana u Zagrebu, pred malobrojnom publikom, ne mogu se tek tako opisivati jer se time ne postiže puno, osim informacije. Treba ih gledati sistematski, najmanje deset puta (dnevno)! Nadam se da će ih skužit barem netko iz struke te će filmove vidjeti, u najmanju ruku, studenti s ADU, iako sumnjam.

Nakon projekcije, gost Carsten Spicher, predstavnik Oberhausen festivala, bio je raspoložen za diskusiju (uostalom zato je i došao u Zagreb), rekavši da uglavnom ljudi pričaju nakon projekcija ovog tipa. Međutim, zagrebačka publika ostala je - nijema.

film

 Autor    Nataša Bodrožić