bijela vrana opet grakće

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Crnci u Firenci"
Vedrana Rudan
Profil, 2006.

 

 

Novi roman Vedrane Rudan “Crnci u Firenci” istodobno je objavljen u Makedoniji, Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori te Hrvatskoj, njezina prethodna dva romana osim u nabrojenim zemljama objavljeni su i u Poljskoj, Francuskoj, Rusiji i SAD-u, čime se ta "bijela vrana" hrvatske književnosti po broju prijevoda opasno približava rekorderima Miri Gavranu i Miljenku Jergoviću. Po kvaliteti svoga štiva od njih je (od potonjeg naročito) ona jako daleko, ali se time, barem po tvrdnjama iz intervjua, Vedrana Rudan puno ne zamara. Ona, kako kaže, napokon u životu radi ono što voli, a tiraže pokazuju da i čitatelji vole ono što ona radi. Osobno nemam nikakvih nedoumica zašto je tome tako i bez ikakve grižnje savjesti priznajem da i sam, premda sam svjestan svih mana Rudaničina štiva, halapljivo za svakim novim posežem. Iz jednog jednostavnog razloga: previše je truleži svud oko nas a svakim je danom sve manje onih koji javno zbog tog dižu glas. A Rudanica vrišti u ime i na način onih koji za to nemaju prilike, niti će je ikad dobiti, i osobno sam joj to uvijek spreman honorirati…

U “Crncima u Firenci” pet članova jedne riječke obitelji, za potrebe nekakvog navodnog američkog istraživanja (a iza čega se, kako na koncu saznajemo, krije jedan mnogo prozaičniji razlog) na kazetu snimaju monologe o vlastitom svagdanu i životima. No takvo pripovjedačko višeglasje tek je klimava konstrukcija za izljeve autoričina bijesa usmjerenog na mnoge tamne mrlje hrvatskog svakodnevlja, pa tako i unatoč nešto kompleksnijoj strukturi “Crnci u Firenci” ponovo nisu drugo doli ulančani kolumnistički zbir.

Kao i u prijašnjim romanima, Rudanica ponovno inzistira isključivo na negativnim emocijama, odnosno na ogorčenosti i bijesu kao jedinim ugođajnim odrednicama, što ovoga puta biva posebno uočljivo jer je, za razliku od prijašnjih romana, prisutan veći broj likova. Autorici uspijeva svakog svog pripovjedača učiniti dostatno životnim i uvjerljivim, ali je karakterna razlikovnost gotovo u potpunosti izostala - svakog od brojnih likova krasi podjednak intenzitet bijesa i pretjerano sličan ili isti psovački vokabular. Različitost karaktera uočljiva je samo u slučaju dva još nerođena fetusa koji iz maternice komentiraju događaje iz svoje (eventualne) buduće obitelji, jer njih dvojicu Rudanica dijeli na buduću dobricu (čitaj: naivčinu) i pesimizmu sklonog cinika. Ostatak obitelji tvore ogorčena i od potomaka zanemarena nona, majka koja u Italiji pere staračke guzice (i ljubuje s gazdaričinim sinom), otac PTSP-ovac koji ni prašinu ni blato fronta omirisao nije, ali je uspio počiniti ratni zločin, kći koja nosi (srpske) blizance i razmišlja o abortusu i sin koji se vratio iz SAD-a gdje je ostavio ženu i dijete jer “ne može bez hrvatskog zalaska sunca”.

Gnjev svih Rudaničinih likova, iako opravdan društveno-socijalnim razlozima, svoj temelj ima u njihovu egoizmu, u njihovoj nezajažljivosti i isključivoj usmjerenosti svakoga od njih ni na šta drugo doli na samoga sebe pa Rudaničin zaključak nije teško iščitati: kao rezultat višegodišnje bijede i svakovrsnog tlačenja dobivamo ljude lišene humanosti, ljude koji u svemu gledaju isključivo vlastiti interes te postaju bezosjećajni čak i spram svojih najbližih.

Osobno, s Rudaničinom prozom i njezinim manama nemam nikakvih problema, jednostavno zato što znam što od nje smijem očekivati i mogu dobiti.

Vedrana Rudan nema ambicija za mjestom među književnim velikanima, Vedrana Rudan ne pati za nagradama i kritičarskim laudama - Vedrana Rudan književnost (bolje reći: pisanje) vidi kao ispušni ventil i oblik buntovničkog aktivizma. Istina, u tome estetski i kvalitativno kilometrima kaska i šepesa za primjerice jednom Ivanom Sajko, ali sa njom niti ne dijeli istu ciljnu skupinu.

Vedrana Rudan ne obraća se intelektualnoj publici, Vedrana Rudan piše za mase i progovara u njihovo ime i na njihov način, iznoseći na papir ono što većinu muči, ali nemaju priliku to javno reći. Vedrana Rudan voli pisati i uživa u tome, ali isto toliko (ako ne i više) uživa i u ulozi glasnogovornice obespravljenih, a kada u svojoj ekscesnosti pretjera (a ima toga i i u ovom romanu, posebno na račun muškoga roda), to čini ciljano, namjerno i s razlogom, jer je svjesna zakonitosti medija i skandaloznosti kao njihovog primarnog pokretača te magnetskog učinka ekscesa.

Osobno bih volio da su “Crnci u Firenci” zadnja knjiga Vedrane Rudan – nikako ne zato što mislim da nije dostojna objavljivanja – nego zato što bih volio da dotičnu autoricu hrvatski svagdan iznenadi izostankom zgražajućih tema i razloga za revolt.

Nažalost, tome je iluzorno nadati se…

Ali, kad (nam) je već tako, nek (nam) je onda i Rudanice, i njezinog bunta!!!

Bilo njezino pisanje književnost ili ne, sasvim svejedno…

Ocjena: 5/10


Iz knjige

Jednoj našoj tetki, ako je ona naša tetka, zove se Desa, obnovili su kuću, sama živi u toj obnovljenoj kući, svake joj noći lupaju na vrata i urlaju, četnikušo, četnikušo, zato je naša tetka bila u ludnici u Zadru, mi smo dva buduća abortusa, naša mama nema izbora, ako nas rodi netko će joj noću lupati po vratima i urlati, četnikušo, četnikušo, pa će završiti u ludnicu, a mi ćemo biti siročad u domu za siročad, stalno ćemo stajati na ulazu, a kad se maknemo od ulaza, onda će nas u podrum povući jedan gospodin koji tamo radi kao kućni majstor i stavit će nam veliki kurac u riticu, najprije tebi, onda meni, zato jer ćemo biti u Caritasovu domu, samo Caritas u svoje domove prima retardirane i Srbe, pa ćemo čekati da nas netko usvoji, a nitko

 

Iz arhive:
"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost

 Autor    Božidar Alajbegović