kao kad pada kiša
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Crnac"
Tatjana Gromača
Durieux, 2004.

 

 

Tatjana Gromača pripada redu onih stvaralaca sa orginalnim autorskim pečatom koji svoj (nikad bledi) otisak ostavljaju u svakom onom žanru koji izaberu za svoj. Bilo da piše pesme, prozu ili pak reportaže za splitski Feral, u kom objavljuje i zapažene književne oglede, vidljivi su njeni pesnički receptori naročito osetljivi na priče o običnom, malom čoveku i životnim sitnicama iza kojih bi mogle da se kriju velike istine. Primetna je tiha tuga koja lirski opisuje, kako su kritičari već zabeležili, prave poetsko-prozne fotografije sa ulice, ili pak one izvučene iz gorko-slatkog sećanja, bez ijedne suvišne reči, stilski ujednačeno i do kraja jezički uredno. Zato je moguće u isto vreme govoriti o zbirci pesama "Nešto nije u redu?“ i romanu "Crnac“: onoliko koliko proznog ima u lirici Tatjane Gromače, toliko pesničkog ima u njenom prvom romanu.

Roman "Crnac“ sačinjen je od 138 kratkih fragmenata. Iako fragmenti ponekad predstavljaju priče koje bi se mogle čitati zasebno, oni čine niz kadrova koje pripovedač izvlači iz detinjstva i mladosti. Zbog toga čitanje ove knjige liči na obrtanje strana porodičnog foto albuma, ali onog koji u svojoj unutrašnjosti sadrži i one slike kojih često ne želimo da se setimo. Otac, majka, porodična kuća, pas, glavne su ličnosti koje vidimo na prvim stranicama te intimne fotokolekcije, a rat, mobilizacija, bolnica i tenkovi po gradu, samo su neki od protagonista onih slika koje čitamo i gledamo na kraju priče.

Sasvim je moguće da u "Crncu“ ima autobiografskih poteza, ali najveće dostignuće spisateljice upravo je to što, preplavljujući čitaoca osećanjima, uspeva da iz prvog plana izbaci lik pripovedača, čime njene priče bivaju zaštićene od svake banalnosti. Vrlo retko Tatjana Gromača poentira na anegdotalnom karakteru pojedinog fragmenta, a češće uspeva da nenametljivo dovede čitaoca-mornara, koji plovi po ovom moru tuge, do svetionika koji upućuje na pravi smisao. Ovom čitaocu pojedini talasi "Crnca“ ličili su na one talase kojma je svoje "Rane jade“ ispunio Danilo Kiš. Osećao se prilično pokislo nakon poslednjeg opisa zime kojim se knjiga završava i roman mu je odjednom ličio na kišu koju je tako lepo gledati dok pada, a koju je ipak tako teško naterati da u čoveku ne probudi tugu.

Ocjena: 8/10

 

Iz knjige:

Otac je ustajao uvijek rano ujutro. Budila ga je baba. Uzimala je metlu i njome udarala po aluminijskoj cijevi od peći. Od udaraca tresli su se peć, dimnjak i cijela kuća.

- Diži se, moraš ići delati!

Peć je gorjela, dim je kroz dimnjak izlazio van. Bila je to ista peć u kojoj je baba, nekada prije, kada je bio rat, sakrila pušku od neprijatelja. Neprijatelj je ušao u drvenu kuću i sve pretražio, ali se nije sjetio otvoriti vrata pećnice. Iza njih je ležala puška zamotana u straru krpu.

 

Iz arhive:
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.

"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost

 Autor    Mića Vujičić