virtualna cirkuska poezija
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Hrvatska sve više postaje zanimljivo odredište za novocirkuska gostovanja. Nakon Zagrepčana koji su u studenom srdačno pozdravili Festival novog cirkusa, sada je i riječka publika mogla uživati u francuskoj predstavi ovog suvremenog kazališnog žanra. U sklopu Dana frankofonije i francuske kulture u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku gostovala je Compagnie Adrien M. Predstava "Convergence 1.0" spoj je suvremenog plesa, manipulacije žonglerskom lopticom i kompjutorski generiranih slika.

 

U sklopu Dana frankofonije i francuske kulture u Rijeci je gostovala Compagnie Adrien M. Ova novocirkuska produkcija u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku izvela je predstavu "Convergence 1.0". Nositelj skupine Adrien Mondot, stručnjak koji se prije negoli u žonglerske loptice zaljubio u kompjutore, istražio je mogućnosti žongliranja kroz tehnologiju. Poduprt zvukovno snažnom arhitekturom, koja je zapravo mješavina žive scenske izvedbe izvrsne violončelistice Veronike Soboljevski i elektronskih sampleova producenta Christophea Sartorija, Mondot vrlo uspješno komunicira s okruglim parametrima mjerenim svemirom. Njegova plesna gipkost, vješta manipulacija predmetom i inteligentan smisao za detehnologizacijom tehnologije, možda se najbolje manifestira baš u trenucima predstave kad ljudsko tijelo postaje tek suvišni komadić mesa na velikom razapetom platnu na kojem se igraju kompjutorske igre.

U tom svijetu koji Mondota jede i okrnjuje, tehnološke intervencije bivaju simpatične i bliske. Baš zbog toga, "Covergence 1.0" nije tek raspojasana igra svjetlosnim efektom i dostignućima kompjutorske grafičke tehnologije. Ona je srašteni kumulus gore pobrojanih otkočenih elemenata koji publika prepoznaje kao razlog za smijeh poruci i pljesak inteligenciji, unatoč realno neprikladnim tehničkim uvjetima riječkoga kazališta za ovu vrstu produkcije, gdje nisu važni samo parametri pozornice, već i razmještaj gledatelja u publici. Neke od vrsnih majstorija Mondotova humora tako nisu bile svima jednako pružene na uvid, ali to ne umanjuje potrebu da ovakve predstave sve više gostuju i u hrvatskim kazalištima.

Vrijednost "Konvergencije" je u tome što se upravo hrabro odriče narativnih zakonitosti, tražeći bit u mogućnostima interpolacije zvuka i pokreta, materijalne loptice i video projekcije. Mondotova vještina pritom nije irelevantna – elegancija njegove igre s opipljivom lopticom, koja se kroz predstavu transformira u virtualnu lopticu, tri loptice, fascinantnu kišu loptica, balon od sapunice ili, u konačnici, kristalnu kuglu kojom manipulira kao da lebdi u zraku, nastavlja se na poetici usmjerenu instrumentalizaciju mogućnosti – tu je jednakovrijedna kontrola umjetnikova lakta, čela ili bilo kojeg dijela tijela koje ljubi lopticu kao ljubavnicu, ne puštajući je "ljubomorno", već postižući savršen balans.

Virtualnom eliminacijom cirkuske vještine, Mondot žonglira s očekivanjima i predrasudama cirkusu sklone publike. On manipulira unaprijed zacrtanim pravcima koordiniranim u pretprodukcijskoj fazi, u sustavu njegova kompjutora, progovarajući o djetinjastoj zaigranosti, izgubljenosti i usamljenosti čovjeka koji pripada svijetu (da, čak i njegov virtualni alter ego unezvjereno stoji dok masa jednako virtualnih ljudi besciljno putuje prema rubovima platna), sposobnosti da se rasplineš u trenu i ponovno sastaviš (osobna regeneracija zadovoljstva) ili, na kraju krajeva, drskosti da poremetiš taj sustavni matrix, plošnu mrežu pod kojom moraš biti pritisnut, te iskorakneš prema ljudima problematizirajući istinsku vrijednost slobode. Upravo, meditativno prikazan, lijek protiv fragilnosti, suočavanjem sa scenom i okolinom, pronalazimo samo u mjeri u kojoj smo spremni preuzimati konce i krotiti stvarnost kao produkt naše akcije, a nusprodukt tuđe. Nikako obratno.

kazalište

 Autor    Robert Kovačić