drugarice iz joy divisiona
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Antun Corbijn, Ian Curtis, Sam Riley. Tri imena filma "Control". Sve Britanci. Sama činjenica prekobarske neizmještenosti (čak i radnja, ne samo celuloidni heroji!) poziva na gledanje. Film priznatog fotografa pokušava približiti lik i djelo frontmena dark gotic grupe Joy Division. Našu je Micu taj kultni dio glazbene povijesti djelomice mimoišao pa je približavanju bila još otvorenija. Patnje mladog Iana, razarača pozornice, a istodobno mekušca kojeg su sposobne sjebati dvije žene. Hm...

 

Najveći hit posvećen prerano preminuloj epileptičarki koja je na burzi tražila posao! Ime po kupleraju konclogora, odredu za zabavu melankolično ugojenih nacista od kojih su samo rijetki vjerovali u konačnu pobjedu! Idoli - Jim Morrison i David Bowie! "Control" - potencijalno krasan crno-bijeli film. Djelo priznatog fotografa, a znamo kako su fotografi tankoćutni, kao i kako su ogorčeni na unižavanje fotografije u parafrazi iste kao vrhunske umjetnosti za lijene...

Antun Corbijn, Ian Curtis, Sam Riley. Tri imena filma "Control". Britanski. Niti se ne događa preko bare. A znamo da svaki planetarni uspjeh vrijedi tek ako je ostvaren preko bare. Tja! Svaki dobar planetarni uspjeh tamo (preko bare) se uokviri u vitrinu i pokazuje naraštajima. Nisu li Ameri popularizirali svakakav trash i izmislili muzeje gotovo svake friške fige. Najveći hamburger, isisano salo najdebljeg teksaškog hemafrodita, najmanja spolna gljivica. Pih!

"Control" je film koji meni, kao i masi neupućenih a radoznalih,  približava lik i djelo Iana Curtisa, frontmena dark-gotic grupe Joy Division. Nesretnog poete, rock stara koji je živio film Mikea Leigha. Manchester, 1970-tih, koncerti Bowieja i Sex Pistolsa. Bože sačuvaj kraljicu jer nastup epileptičnog nevjernog muža, koji pjeva apokaliptične stihove o konzumerističkoj stvari kao što su emocije, ne bi preživjela, uf, Bože sačuvaj kraljicu.

Nije li ona, Kraljica, britanska svetinja, ordenje dijelila gotovo svima. Bez obzira na sotonštine i narkomaštine. Ian Curtis. Jok. Kraljica ne bi svoj orden dodijelila tankoćutom epileptičaru koji vara suprugu, a pjeva o vanserijskoj ljubavi. Ili možda…

Možda je Iana čekala ugojena budućnost vremenom degeneriranih rokera, saharinski slatka preko mjere, lišena prvotnog ukusa.  Visoki mladac neobjašnjivo zaraznog scenskog nastupa teško da bi prokletu evoluciju preživio. Nije ni Hitchockovo uže svo  zlo svijeta. Preemancipirani za okolinu, duše meke kao marcipan, rijetki genijalci svog vremena, krupne no u vlastitim očima sitne duše, završavaju filmski tragično. Ni slova o Jesenjinu pa i o još uvijek diskutabilnom Kurtu Cobainu.

Glede same filmske priče, ja sam potpuno objektivan promatrač. Joy Division me u glazbenom odrastanju potpuno mimoišao. Načuh tek o darku i samoubojstvu. Stoga neću hvalospjevati čisto radi subjektivnog obožavanja niti kuditi radi kontrirane emocije.

Crno bijela fotografija u režiji baš fotografa Corbijna koji je ono nešto fotkao spomenuti bend, čista je i nepretenciozna. Scene ljubljenja Iana i supruge Deborah na livadi, sekvence putovanja i dramski bitnih momenata zapečaćene i podgrijane nenametljivom no lijepom fotografijom. Čovjek poznaje zanat. No da li čovjek koji poznaje jedan zanat može bez imalo pompe uskočiti u  čizme drugog, ipak zahtjevnijeg zanata? Teško! Film je sveden na moralno erotsku dvojbu pod aurom romantičarskog spleen  heroja, napaljen neurološkom boljeticom kao šlagom na torti nenadjeb… posebnosti. Ne mogu se oteti dojmu da "Control" previše nalikuje tv filmovima i maknemo li krasnu fotografiju i sugestivnu izvedbu glavnog glumca, voila - dobivamo Posljednje dane debelog Elvisa, Thelmu Todd u raljama života ili Vladimira Bakarića izvan Kockice.

Kao što negdje na forumu pročitah, od poznavaoca Joy Division tematike nadam se: Pih, nisam očekivao da će Iana prikazati kao slabog plačljivka koji eto genijalno mlatara pozornicom no sjebu ga dvije žene…

Premekan taj Ian doista. Premekan za koštac života. Patnje mladog Iana koji je usput rock zvijezda.

Ipak, usprkos britkoj ocjeni forumaša kojemu je idol unižen u raljama filmske melodrame, Ianova dilema nije baš toliko sapuničasta, niti su njegova pisma baš tolika ljiga. Hej, dozovimo Hitchockovo uže, ipak, čovjek se ubio. Objesio o suvereni mehanizam sušila za veš, u hladnoj manchesterskoj izbi. Dovoljno za legendu, sasvim mit.

I opet Mike Leigh. Balzac suvremenog britanskog filma. On koji u malom rukavu ima patnju konzumeristički definiranog malog čovjeka, istinski filmski genije. Joy Division je doživjela slavu, no limitiranu, dovoljnu za lokalnu briju, nedovoljnu za skupe hotele i šubare obložene zelenim šuškama. Izostavimo post mortem kult. Dakle, u filmu opravdano izostaje glamur i radijacija zlatnoga zuba. Opori manchesterski mikeleighizam. Sumorne sobe i šugava klima. Nikakav crni L.A.   Decentna izvedba uvelike pomaže filmu. Ziheraštvo koje neodoljivo podsjeća na TV uradak definitivno ide na račun filmskog ipak novajlije Corbjina. Nije Corbijn Leigh. Kao što ni Joy Division ni Ian Curtis nisu umorni od života, frustrirani debeli službenik. Iako, Curtis je bio umoran od života i radio kao službenik. Ipak, bio je i zvijezda. Koja je izgorjela u lokalnom krematoriju i pridružila se u zraku djelatnicama iz jedinice za zabavu naci-konclogora. Drugaricama iz Joy Divisiona. Obučenim u dark i blijedim ko smrt. Kult traje.

film
Autor   Mica Perić