arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Postoje stereotipne razglednice iz Chicaga, kao što je, primjerice, ova naslovna fotografija. Svako mjesto koje želi biti "svjetsko" ima takvu turističku aureolu. Doći u Chicago, a ne dotaknuti Cloud Gate, prošetati barcelonskom La Ramblom, a ne popiti s izvora, sletjeti u Pariz, a ne popeti se na Eiffelov toranj - to su oni tipični turistički grijesi. No, ako želite ponijeti kući sliku samo svog Chicaga, Nataša Bodrožić nudi mogući putokaz - vrzmanje po "etničkim kvartovima" i otkrivanje malih art znakova.

 

"The US is utopia achieved"
Jean Baudrillard

Jako je puhalo te noći dok sam prvi put šetala Chicagom. U modrom mantiliću, netom pristigla sa zapadne obale oregonske, bila sam nepripremljena za noćni vjetar Windy Cityja. Na prvi sudar, batmanski dekori, vertikale, skele i tamno staklo Chicaga, donijeli su neku adrenalinsku jezu i sjećanje na Gotham City s dalekog kino-ekrana.

Država Illinois, home state Baracka Obame, četiri dana prije izbora. Srdačna gospođa, pripadnica Evangelističke crkve u bermudama, na sjedištu do moga u avionu iz Seattlea, predviđa dugotrajne izbore s izjednačenim rezultatom i poziva me da je posjetim u njezinu domu. Sletjeli smo. Baš na Halloween, tek nekoliko dana prije američkih izbora i Grant Parka. Branka Slavica, naša žena na terenu, negdje je češljala kosu za izravne prijenose jer će narednih dana puno biti u Dnevniku.

"Chicago je kao New York, samo što su ljudi pristojniji", govorili su mi Amerikanci sa sjeverozapada. I zaista, neka vrsta opuštenosti vlada Chicagom, unatoč otuđenim, SF kvartovima i staklenim neboderima u kojima se ogledaju drugi neboderi, u kojima se opet ogledaju oni prvi...

Chicago je grad s desecima susjedstva koje naseljavaju različite etničke skupine, iako su granice među njima fluidne i često se miješaju. Ipak, čini se da svaki od neighborhooda ima pretežna obilježja određena većinskom populacijom i njezinim kulturnim nasljeđem.

Prvi dan smo se uputili u Chinatown, gdje smo kupovali ribu i čajeve. Deseci ulica koje se sijeku, niske dvokatnice od cigle, neugledni, ali živopisni dućani i restorani u prizemlju, lampioni i zmajevi na ulazima, čine Kineski grad. U izlozima restorana plivaju debele ribe u akvariju. U dućanima intrigantan asortiman, nepoznate vrste gljiva i začina, slatka peciva s lukom. U prodavaonici čajeva ostali smo satima i birali: čaj za ljubav, čaj za rast kose, čaj za lijep ten, čaj za bolje pamćenje, čaj za bolji rad srca, čaj za potenciju, za imunitet, za bolji san, za čišćenje, za dug život, za mladost i vitalnost, za hemoroide, za sportaše, čaj od Pasje trave, čaj od pustinjskog cvijeta... Prodavač koji ne raspoznaje ni jednu od stotina biljki koje prodaje (osim možda kamilice, kao i mi) ne nudi ni jedan savjet. Ne zna što je Pasja trava, niti ga to puno zanima.

Ako se skrene s glavnog puta, u neku od ulica bez komercijalnih djelatnosti, vide se tek prazni putovi, poneki zarasli vrt, pokoja tikva ostala od Halloweena, poput nekog fantomskog grada u  kojemu nitko ne živi.

Sljedeći dan, na samom početku mjeseca studenog, živa u termometru se diže. Počinju proljetne temperature. Oblačimo kratke rukave i odlazimo u Ukrajinsko selo (Ukrainian village jedan je od kvartova Chicaga). Dok čekamo zeleno svjetlo na semaforu, jedna mi baka namješta pojas suknje koji mi se okrenuo na krivu stranu i kaže nešto na ukrajinskom ili ruskom. Krećemo k Ukrajinskom institutu moderne umjetnosti vidjeti izložbu New Print Politik (Post Soviet Politics and Contemporary Art). Radovi grupa Blue Noses, Soska i R.E.P. te nekoliko drugih umjetnika hvataju se u koštac s tranzicijom. Na velikim printovima Julia Timošenko čuči kao djevojčica ispred svog izbornog šatora, bivši ukrajinski premijer Viktor Janukovič kopa po smeću, a neka baka na fotografiji u ukrajinskom selu mijenja tri kokoši za print Cindy Sherman. Susretljivi, goth kustos Stanislav pokazuje nam i ostatak zbirke Instituta. Odlazimo. U restoranu "L'viv", u samom srcu Chicaga, pojeli smo boršč i punjene paprike te popili ukrajinsko pivo. Konobarica nam je pričala na ukrajinskom pa zaželjela sretan put. Na ulici su promicali ukrajinski dućani, crkva, odvjetnički uredi i razni servisi s natpisima na ukrajinskom i engleskom.

Krenuli smo prema Muzeju suvremene umjetnosti Chicaga. Taman se smračilo kad su se na zgradi Lyric Opere pojavili tekstovi, bijela krupna slova projicirana na pročelje: COULD HAVE; IN PRAISE OF FEELING BAD ABOUT YOURSELF; TORTURES; THE END AND THE BEGINNING; CHILDREN OF OUR AGE... Ekstrakti poezije Wislawe Szymborske, dio su rada umjetnice Jenny Holzer čija se velika izložba "PROTECT PROTECT" protegla najvećim dijelom čikaškog MCA. Na katu muzeja, crteži i animacija Williama Kentridgea te poetični mobili Alexandera Caldera, minimalistički su kontapunkt senzacionalnoj digitalnoj postavci Jenny Holzer koja teče u svim pravcima, na donjem katu muzeja. 

Chicago ima i jaku vaninstitucionalnu, non-profit scenu. Umjetničke inicijative postoje i van oficijalnog art sistema tj. tržišta. Mnogi mlađi umjetnici, studenti na prestižnoj School of Art Institute of Chicago (SAIC), iako dolaze iz škole koja je proizvela Jeffa Koonsa i druge umjetnike koji drmaju art tržištem, organiziraju izložbe po stanovima ili skladištima te različitim tranzicijskim prostorima. Nekoliko studenata art administracije iz iste škole, eksperimentira s alternativnim načinima financiranja umjetničke produkcije, odbijajući žrtvovati umjetnički integritet zahtjevima donatora.

AREA  Chicago Art/Research/Education/Activism jedna je od vidljivijih nezavisnih inicijativa. Radi se prvenstveno o publikaciji i seriji događanja posvećenih istraživanju, podršci i povezivanju lokalnih društvenih, političkih i kulturnih pokreta. Pod nazivom "Another Chicago", jednom mjesečno šalju newsletter u kojemu su navedeni svi događaji, akcije i okupljanja širom Chicaga, a odnose se na "nezavisnu scenu". Daniel Tucker iz AREA-e gostovao je nedavno i u Zagrebu, na Urban festivalu, gdje je ostvario projekt "Bilješke za narodni atlas Zagreba", mapiranje socijalnih borbi i pokreta od strane samih građana. Organizacije i inicijative poput InCubate, Experimental Station ili Backstory Cafe, uz mnoge druge, čine "drugi" Chicago, politički svjestan, socijalno osjetljiv i svakako vrijedan pozornosti, bilo da ste slučajni turist u potrazi za art događanjima, bilo zainteresirani umjetnik ili aktivist.

U južnom dijelu grada, na području HydeParka, smjestilo se The University of Chicago, prestižno privatno sveučilište koje je osnovao naftni magnat John D. Rockefeller 1890. Jednom prilikom rekao je da mu je to najbolja investicija ikad. Nakon modernistički vertikalnog Chicaga, ovaj ogromni campus predstavlja vizualno iznenađenje jer je kopija engleske gotičke arhitekture, s tornjevima, klaustrima i garguima. Sredinom prošlog stoljeća Sveučilište je počelo dobivati moderne zgrade arhitekata poput Eera Saarinena ili Miesa van der Rohea.

Usred Sveučilišta nalazi se "Renneisance Society", muzej bez stalnog postava, koji osim izlaganja pokušava proširiti kontekst umjetničkog rada te je otvoren i različitim (studentskim) inicijativama. Stigli smo taman na izložbu Francisa Alysa "Bolero (Shoe Shine Blues)" i "Politics of Rehearsal". Ovaj Belgijanac porijeklom, živi u Mexico Cityju od 1986., te od tada pokušava proniknuti u svoje novo okruženje pomalo turistički, hodajući, promatrajući, te izvodeći svoje akcije na granici umjetnosti i stvarnoga života, koristeći ovaj mega grad i njegovo složeno socijalno, ekonomsko, kulturno tkivo kao laboratorij (ili nadahnuće). "Bolero/Shoe Shine Blues" je animacija izvedena krajnje "ekonomičnim crtežom", koja uz kratku muzičku frazu koja se ponavlja, prikazuje cipelu, krpu i ruke koje ju lašte. Animacija je postavljena na katu drvene konstrukcije unutar koje je prikazan njezin proces nastajanja, kroz desetke jednostavnih crteža u okvirima. Osim insistiranja na vezi procesa rada i finalnog produkta, "Bluz laštenja cipela" referira se i na odnos formalne i neformalne ekonomije, njihove komplementarnosti u zemljama trećeg svijeta, posebno Meksika, posjedovanja i neposjedovanja, te je ujedno očita alegorija globalizacije.

Onda je došao 4.11., dan američkih izbora. U večernjim smo satima gledali prema Grant Parku s dvanaestog kata nebodera, s upaljenim televizorom i otvorenim prozorima. Jeli smo tjesteninu s tikvicama dok su na ulicama i na televiziji ljudi plakali.

Sljedeći dan smo tražili skulpture u javnom prostoru i sunčali se u Millenium Parku. Kupovali smo second hand odjeću i jeli hamburgere na Milwaukee Aveniji.

mikser
Tekst     Nataša Bodrožić
Fotografije     Vladimir Us
pozdrav iz chicaga