chagallove zelene tene
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Tko je vidio, vidio je. Tko nije, put pod noge pa u nekim drugim državama tražiti njegove kistotvorine. Marc Chagall u Klovićeve je dvore privukao, kažu organizatori, 80.000 posjetitelja. Odnosno 79.999 posjetitelja i Marka Sjekavicu, Kupusovo pomno oko koje velikoga slikara pamti još iz katekizama koji su mu kao šestogodišnjaku približavali biblijske priče. Koje desetljeće kasnije, Chagall je došao k njemu. "Priču nad pričama" vrijedilo je pogledati. Ako govorite hrvatski, posebice.

 

Doletjevši na leđima pjetlolikog jarca u Hrvatsku, u Galeriju Klovićevi dvori (čijem se višestrukom nonsensu od imena nisam još uspio dovoljno načuditi), Marc Chagall mi je još jednom ispunio duh do stupnja punine i isijavanja i podsjetio me kako mi je upravo on jedan od najdražih i najbliskijih slikara, baš zbog te osebujne poetike, umjetničkog izraza, metafora koje koristi, sveprisutne opijenosti životom. Prvi put sam ga sreo kao šestogodišnji dječak koji kroz polje, žuku i makiju veselim korakom, pomalo prestrašen zmijolikim gušterima rasutim uz stazu, hita u crkvu Gospe od milosrđa na vjeronauk. To je bilo doba kad je crno pokrivalo za glavu časne Marcele bio njezin plašt za letenje i kad nam se dobroćudni stariji gospodin Marc Chagall smiješio sa stranica katekizma i svojim šarenim biblijskim prizorima poučavao o čovjeku, životu, ljubavi. Doba kad Crkva još nije imala ovako vidljive zloslutne konture. Pogled sijedog starčića već me je tada opskrbio toplinom i dobrotom kojom je obilovao. Budući da su njegove slikarije, očima koje sam tada imao gledane, dosta nalikovale mojim, dječačkim, bio sam začuđen takvom vrstom slikarstva, kao cijenjenom od odraslih i uvrštenom u neke važne, ozbiljne knjige. A toliko različitom od predmodernističkih, klasičnih slika, pokrivačica većine stijena tada mi jedino poznatih dubrovačkih muzeja. Volim primjerice Bottichellija, Canaletta, El Greca. Stare majstore. I rado im se divim i s njima uživam. Razlika između njih i stvaratelja raznih izama moderne i postmoderne je ipak u tome što su ovi prvi bitno zaokupljeni mimezisom i njihov rad je, iz određenog kuta gledan, bliskiji umijeću. Vještini. Dok Chagall sam usvaja komentar jednoga svog kolege slikara, Delaunaya, ako se ne varam, koji mu, bez prevelike doze ozbiljnosti, ali molim, kaže da nema te crtačke i slikarske vještine, da nije baš najbolje ovladao tehnikom. Marc odgovara: "Ne poznajem tehniku, ovo nije zanat." Sav je u kreaciji. U izumima. Rekao bih otkrivenjima. Vulkan emocija lansiranih na platna. Šarenih. On je otkrivač i stvaratelj. Zaigrani dječak, neovisno u kojoj ga životnoj dobi promatramo. Njegov pogled pun žara, ispunjenosti kreacijom dok promatra svoje uratke, svoje kreacije, svoju djecu. I nježnost kojom gleda svoju fizičku djecu, strast i zaljubljenost u pogledu na ženu koju ljubi.

Zidne, nazovimo ih tako, tapete s fotografijama – albumom iz Chagallovog života unijele su živost i mjericu intime ovoj dobroj izložbi. Osim atmosferske, dekorativne i narativne svrhe ovim slikovitim momentima iz umjetnikova života, izostao je jednim dijelom obavještajni karakter jer uz njih nisu postavljena nikakva objašnjenja, datiranja. Izuzev kod onih koje su približile Chagallov pothvat ilustriranja La Fontaineovih basni. Muzeografski gledano bilo je tu dosta promišljenih rješenja, od rasvjete, preko legendi, dobro uklopljenih, stilskih stolica i stolaca za odmor posjetitelja, ali i pokoja zamjerka za kritično oko. Dobro napravljen u vidu samoljepljivih zidnih slova, tekstualni uvod izložbe, crtice iz slikareve biografije, sadržajem i razinom informativnosti su adekvatni, međutim neprevedeni na engleski (ne zbog moje fascinacije engleskim jezikom kao odrazom galopirajuće globalizacije, već istim shvaćenim kao lingua franca), potpuno su nedostupni skoro svakom strancu koji se odluči pohoditi ovaj cijenjeni dio kulturne ponude Zagreba. Taj info-zid je mjesto gdje će mnogi namjernik otkriti da je Chagall rođen u Bjelorusiji gdje je odrastao i živio do svog odlaska u Francusku. Ostat će mu doduše skriveno da je Bjelorusija tada bila dijelom Ruskoga Carstva pa se stoga Chagalla često navodi kao rusko-židovsko-francuskog slikara. Izložbena biografija ne spominje niti da je rođen kao Moishe Shagal. Popratni tekstovi uz bakropise iz ciklusa "Moj život" su životopisni djelići autobiografije, razmišljanja o vlastitoj familiji, rodnome kraju, očevom težačkom poslu i viđenju sinovih slika kao dijela zida koji se nastavlja, majčinoj podršci u izboru zvanja, majčinu grobu, nepovratku u Vitebsk na pogreb oca, majke. Propitkuje estetiku i svoje estetsko iskustvo na razini samosvijesti i spoznaje vlastite fizičke ljepote. Nenametljivi su i intimni, te kao takvi ne dovode do muzejskog zamora ili situacije u kojoj duge, dosadne i nepregledne legende ostanu nepročitane, tema loše iskomunicirana, a što predstavlja boljku većine izložbi. Boljka je bila u ovom slučaju i žečći nedostatak mjesta u prostoriji u kojoj se projicirao dokumentarac o Chagallu koji mi ga je prikazao kao žovijalnog, opićenog, prepunog energije, blagog, dobrog, vedrog, šarmantnog lika, nezaustavljivog u življenju i stvaranju do duboke starosti (1887.-1985.). "Svi znamo da dobra osoba može biti loš umjetnik. Ali nitko neće postati originalan umjetnik, ako nije veličanstveno ljudsko biće, stoga i dobar."

Fascinirale su me Chagallove samoopservacije iz filma, gdje objašnjava kako on ne slika zapravo glavom, nego mu slika ruka. Ne razmišlja pritom o onome što upravo slika, već mu misao već leti na sljedeći predmet, formu koju želi prikazati, moment nadolazećeg prizora. Svojevrsni tok svijesti. Kao što sam pojašnjava, u njegovom radu nema zakona. Samo kemije.

Njegove boje silina su oduševljenja. Per exemplum "Uspomena na čarobnu frulu". U poznoj dobi boje mu postaju blaže, nježnije, manje zagasite, međutim jednako snažne u ekspresiji. Duktus konstantno pretežito tanak i nemastan. Doziranim akromatizmom razgrađuje bol nakon smrti voljene Belle. Iz mraka "Duše grada" ipak izlijeću umanjeni obojani detalji koji govore o nastavku života. Poslije smrti. Voljenih. Vlastite. Već je to Monsieur u godinama kada s puno osjećaja za odgovornost prema baštini, ali i odvažnošću, željom za revolucijom, i profinjenošću stila, u onom finom, unutrašnjem smislu, oslikava strop opere Garnier, otvorivši vrata brojnim polemikama o implementaciji modérne u baštinsku arhitekturu. Impozantni murali u New Yorku. Vitraji tel-avivske sinagoge. Pa recimo "Ljubičasti akt" iz 1967., djelo osamdesetogodišnjaka!

Na njegovim platnima se otvaraju prozori, simboli slobode, pjevaju pijetlovi, lebde ljubavnici, stare ure s klatnom imaju krila, ribe su veće od kuća, razgovaraju za trpezom kokošoliki anđeli, menore su k'o antene na krovovima i prizivaju nebo, magarad vuče kočije cvijeća, sirene, sisulje, razna druga slobodno lebdeća tjelesa. Pletivo od niti židovske, bjeloruske i francuske tradicije. U zdravom smislu transkulturalnosti, za razliku od današnje multikulturalnosti, često sazdane od dominacije i neoimperijalizma. Stilski Chagall jest avangardan. Bio je blizak kubizmu i fovizmu. Odbio je Ernsta da se priključi nadrealističkom pokretu. Iako je njegov rad sasvim sigurno i nadrealističan. Rekao bih, za razliku od Dalíja ili de Chirica, Ernsta, ovo je veseli nadrealizam. Čak i kad je ozbiljno zabrinut sudbinom čovjeka, zgnječenog ratom, holokaustom, razapinjanjem Krista, različitim totalitarizmima dvadesetog vijeka. I sama smrt može biti kod Chagalla vesela. "Smrt i drvosječa" ju prikazuje kao ljubičastu osloboditeljicu. Simbolizam Chagalla je neupitan. Pogledajte samo tog zamišljenog magarolikog feminoida s rozima od jarca na slici "Slušajući pijetla". Ili pak "Le quai de Bercy" (mjesto gdje je mlada Françoise Sagan voljela šetati noću, ispijajući viski): Pariz, Sena u plavičastom, zeleno nebo s crnim mjesecom, krugom ljubavnika, plamtećom ticom, tovarom, i oblacima golog tijela žene. Spleen iz kojeg izrasta jedno mlado, radosno, proljetno, visoko, vitko, žuto, titravo, dominirajuće stablo. Stabalce to – život sam.

Iz vreve Pariza, Marc se seli na Azurnu obalu. Gdje nastaju divna djela fasinacije Mediteranom, s prepoznatljivim motivima smještenima u novi ambijent. Umjetnikov muzej se nalazi u Nici, ne u Parizu. "Zalazeće sunce" je panorama Nice s divovskim buketom cvijeća – šarenom nebeskom kuglom, suncem koje pliva u zaljevu i sličnih je dimenzija kao jedna velika jednostavno stilizirana riba. Pa u djelima iz istoga radoblja pronađoh ribu na palmi, pticu u cvjetnom buketu, bijela mlada kao model iz Saint Tropeza u dizajnerskoj haljinici, zatim riba kao "deblo" buketa, a sam taj rukohvat cvijeća kao ljubavni ležaj, ložnica zaljubljenih. Čak nalazim elemente impresionizma "Pod palmom (Rt Antiba)": plain air, rasplinjavanje boja, gubitak karakterističnih, ipak kompaktnih i čvrstih na njemu svojstven način kontura.

"Nevjesta iznad Pariza" iz '77. je san mladenke kao debla od jednog stabla čija lepršava krošnja zelena joj izrasta kosa. Zelene tene zelenookog mladca, posjetitelja izložbe, čiji se list naslonio na moj, dok sam usnuo promatrajući ovo platno. O ludo srce moje. I ja sam Marc. Mark. Marko. Nisam Chagall, nisam ni slikar. Zaljubljen sam u Chagalla. Dijelimo blisku, neprestanu ushićenost i zadivljenost životom. I šarenilom. Ta žena-stablo nije samo mladenka. Ona je i Gospe s Isusom malcem koja natkriljuje Grad. Nameće se korelacija muškarca i Isusa, autora samoga i Isusa, a žene pak, mladenke, ljubavnice s Gospom. Bjelina i čistina. Na nekim djelima sama poza žene s djetetom u naručju evocira egipatske skulpturice bogorodice i sinka. Kršćanske također. Duboka duhovnost čovjeka o kojem pišem jasna je na svakom njegovom platnu. Vunenoj tapiseriji. Litografiji. Reljefu. I keremici koje nažalost ovdje nije bilo. Opsežni su Chagallovi biblijski ciklusi. "Doslovni prijenos teksta na sliku, bez interpretacije" piše kustosica zidom, za gravure. Da, ali. Ali iz same doslovnosti dotičnih scena, izvire njihova nadrealnost, generira se snaga njihove poruke. U kasnijem ciklusu, "Biblijska poruka" zvanom, mašta je do te mjere oslobođena, da "Borba Jakova i anđela" postaje bliska felaciju, sličan motiv javlja se i u djelu "Stvaranje čovjeka". 

I da zatvorim ovaj bogati krug na mjestu gdje sam ga i započeo ispisivati. U biblijskim prizorima. "Pjesmi nad pjesmama", slici koja objedinjuje apstrahiranje sa slojevitošću simbola. Transmitološki doživljaj ljubavi u liku zaljubljenika s krijestom kometa koji lete na Pegazu povrh piramida. Snolik je taj svijet. U njemu Chagall nosi u mom snu zelene tene.   

likovnost
Autor   Marko Sjekavica