ćelava plesačica
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Slijedi skidanje dviju maski koje potom otkrivaju žensko (smirenije) i muško (histerično) lice, dvije na nulu obrijane glave koje time postaju tijelo-koža u svojoj biti. Potpomognuti vjetrom koji im raspiruje spletene umjetne kose i gađani pijeskom koji u kovitlacima struji unutar Kaštela, oni postojani i moćni uspijevaju uvoditi u svijet potpune iščašenosti i pričljive mašte.

 

Nimrod's Dance Theater Company još je jednom potvrdio ljubav hrvatske publike prema suvremenoj izraelskoj plesnoj sceni. Simpatije pomno građene još na Tjednu suvremenog plesa nastavile su se i u Svetvinčentu, potvrđujući tako visokokotirajuće izraelsko mjesto na svjetskoj plesnoj mapi. Koreografski triptih ("A Hole in the View", "Stomach" i "Ari ve Derchi") poveo je publiku u svijet nekad snenog, nekad britkog plesnog izraza. Prva koreografija, koja plesačevu glavu odijeva maskom, dajući mu pritom posve novu i, unatoč prirodi maske koja je nepokretna, sasvim živu osobnost, traga za nadom unutar kaosa, kako kažu autori. Slijedi skidanje dviju maski koje potom otkrivaju žensko (smirenije) i muško (histerično) lice, dvije na nulu obrijane glave koje time postaju tijelo-koža u svojoj biti. Anna Waisman i Itzik Gabay svoje sposobnosti transformacije pokazuju prilično vješto, kako u zajedničkom zamaskiranom svijetu (koji asocira na masu, ulicu, gomilu), tako i u svojim nadahnutim solo-izvedbama. Potpomognuti vjetrom koji im raspiruje spletene umjetne kose i gađani pijeskom koji u kovitlacima struji unutar Kaštela, oni postojani i moćni uspijevaju uvoditi u svijet potpune iščašenosti i pričljive mašte.

Treća sastavnica ove umaskirane skupine svu raskoš svoje plesnosti pokazat će ipak u osobnoj koreografiji nazvanoj "Stomach". Shlomit Fundaminsky u žutoj haljinici iskače iz emocije u emociju, iz kontrole u potpunu predanost. Sjajni nastup borbe sa sobom, kao i borbe s nevidljivom okolinom, uspijeva ostaviti dojam novog i nepotrošenog proizvoda.

Atraktivni niz nastavlja se u talijaniziranom rastanku koji, uz pratnju saksofona i vokalno ekspresivnog muškog dua, prezentira melankoličnu atmosferu koja u svojoj turobnosti pronalazi prostora i za smijeh. Ovdje ponovno plesno dominira osobnost Anne Waisman, ćelave plesačice u kojoj bi sigurno i Ionesco potražio inspiraciju za svoje pomaknute snove.

Ono čime nas međutim darežljivo obasipa vrh izraelske plesne scene, najveći je nedostatak hrvatske "svidljivosti". Često potpuno pomanjkanje ili bolje reći ignoriranje osobnosti plesača (odnosno onog dijela te osobnosti koji bi istodobno zanimao i publiku) stvara koreografije koje se nikako ne mogu odlijepiti od klišea. Pritom prvenstveno mislim na "Aquaplan" plesnog centra Tala, točnije Larise Lipovac, koji je zasad najveće razočarenje festivala. Ne zbog toga što bismo od nje očekivali bolje ili drukčije, već što bismo to očekivali od selekcijske politike festivala.

Projekt za koji autorica u programskom leadu ističe da je nastajao pune tri godine (čime bi valjda sam od sebe trebao dobiti na važnosti i težini), potpuni je promašaj, što zbog plesne predvidljivosti i neinventivnosti, što zbog bućkuriša različitih formi izražavanja (ples, video, svjetlost, audio-monolozi, dijalozi) koji bi valjda želio biti spektakl, a zapravo ostaje upravo ono što i jest – bućkuriš.

Larisa Lipovac krenula je od zanimljive ideje u kojoj je željela istraživati muško-ženske interakcije, te vezu – kao posebno zanimljivu kategoriju. To je problemski konektirala s agregatnim stanjima vode, ženi je odredila paru, muškarcu led. Otišla je u dubinu odabranog motiva postavivši i za svoj plesni eksterijer tri strogo omeđena prostorna plana, koprene na kojima se vrte video-projekcije Larisinih istraživanja na temu polarizacije spolnosti. Svu tu idejnu masu (koju u programskoj knjižici objašnjava kvazihisteričnim košmarom u obliku monologa, pri čemu odaje da je potpuno ležerno i prilično besramno, ukoliko isključimo slučajnost, iskonzumirala Sarah Kane ili barem plesno uprizorenje njezine "Psihoze" u režiji Marija Kovača) autorica međutim nikako nije znala pretočiti u proizvod koji bi odisao razumljivošću, što je inozemni dio Larisine publike sigurno zbunilo. Svu onu esenciju pokreta koju joj, objašnjavajući "vezu", pred Larisinom amatersko-anketarskom kamerom izvode kolege plesači, Larisa nije pokušala čak ni pokrasti. Njezin solistički nastup pred svetvinčentskom publikom potpuno je pobjegao od logičnosti izraza i postao naporan objekt razmišljanja najmaštovitijima. Ono što je u video-insertima krenulo kao nizanje muško-ženskih razlika u ophođenju sa životom, nastavilo se u ignoriranju simbola i njihove upotrebljivosti. Da Larisa kojim slučajem ne rabi i rekvizite poput vjenčanice, njezina bi neshavćenost zasigurno dosegla vrhunce. Ovako, dobili smo jedan spikerski znanstveno-stručni monolog pod čijom zavjesom rukama i nogama lamata neki valjda avangardni prizor kojim bi se mogla ispuniti i predstava o automehanici ili umijeću zalijevanja cvijeća (dakle potpuni laissez-faire), čime je Larisa uspjela ubiti oba konteksta koji bi mogli pravdati uvrštavanje njezine koreografije u festivalski program – plesno mlaka, a neverbalno nikakva. Sve ono što nam je htjela objasniti u šumno nekvalitetnom off zvuku (da "Aquaplan nije ono za auto"), sasjekla je enciklopedskom dijagnozom onoga "što je autorica htjela reći", čime se diskvalificirala i za kategoriju neverbalnog kazališta. Ako je doista istina da je ovaj projekt nastajao tri godine, onda je nastajao dvije godine i jedanaest mjeseci previše.

Za razliku od Larisinog video bauljanja, Marmotov projekt "U našem gradu", pred kamerom velikog Jasenka Rasola, snima pet plesnih scena u konkretnim situacijama gradskog konteksta. Video projekt Irme Omerzo mnogo uspješnije korelira s odabranom stvarnošću. Pritom posebno treba izdvojiti tri izvdebe: čeznutljivu čekačicu godot-tramvaja Zrinku Šimičić (kao personifikaciju srednjega sloja), u mećku smještenog Pravdana Devlahovića koji pred krunicom i hrvatskim grbom raspaljuje na narodnjake žvačući ćevape (kao ekstrem na financijski uhljebljenoj ljestvici), te Roberta Milevoj u ulozi tragača za hranom među otpacima na tržnici Dolac (kao drugi ekstrem te imovinske ljestvice).

Studio za suvremeni ples u Svetvinčentu je izveo predstavu "Moga tijela sjena" (koreograf Branko Banković) koji sliči radu u nastanku ili nekoj do kraja nerealiziranoj studentskoj vježbi. Tamo gdje bi plesni slijed trebao teći, on biva istrzan do mjere u kojoj postaje predvidljiv. Gledatelj ne dobiva prostor za iznenađenje, jer računa na razini laičke logike kojom je očito stvarana i ova predstava. Izuzmemo li činjenicu zdravstvene spriječenosti jedne izvođačice, česte rupe u ovoj prilično fragmentiranoj i katkad banalnoj predstavi razotkrivaju vidljivu zbunjenost u razrađivanju plesnih situacija. Ploveći u eteru između nečeg što bi htjelo biti poetski izraz i nečeg što si mašta da ocrtava, ipak u glumačkom a ne plesnom svojstvu, ekspresije nervoze ili agresije, četiri plesačice potpuno lišene osobnosti i u groznoj, ničim opravdanoj, kostimografiji koju ne bi otkupili ni u second hand shopu, kao da plešu jednu dugo pripremanu predstavu za Dan škole ili Praznik rada. Simpatično i korektno, ali nimalo posebno.

Na kaštelskoj pozornici Zagrebački plesni ansambl (uz već spomenuti Marmot) donekle ispravlja dojmove koje ostavljaju Lipovac i Banković. Vrativši plesačima osobnost, Snježana Abramović, u prilično nezahvalnoj ulozi koreografkinje na vlastitom festivalu, uprizoruje "Nešto, možda, sasvim osobno". Šestero plesača u devet slika pronose različite međuodnose koji otkrivaju i potrebu za sviđanjem, i potrebu za ruganjem, i potrebu za nekontroliranom žudnjom, i potrebu za stajanjem na rasplesanu loptu. Predstava koja se na dobar način usmjerila onom boljem i inventivnijem dizajniranju suvremenog plesa, neminovno je zaslužila da se prikaže i istarskoj publici. Ipak, uz povremene plesne nedorečenosti ili sustezanja, ne može se tu ne zamijetiti i važan segment kontrole u plesaču koji pokušava biti vjerodostojan prenositelj poruke. Pritom koketiranje u vidu raspojasanog smijeha može imati i drugu mjeru ili opravdanje, a plesačica koja balansira na ivici samouvjerenosti i namjernog nespretnog lomljenja nogu, ne može si dopustiti toliku nekontrolu vlastita tijela i prostornosti - da u konačnici udari u reflektor.

 

kazalište

 Autor    Ivan Kralj

Program 5. Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu potražite ovdje.

Iz arhive:
Igranje u Savićenti, 24.7.2004.