arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

''Bijeg od budućnosti'' treći je prozni naslov Darka Lukića, teatrologa i profesora na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, objavljen deset godina poslije njegova prethodnog romana ''Uzaludnosti'', a čiju razinu kvalitete, odmah valja reći, nije dosegnuo. Radi se o pitkom i nepretencioznom romanu čija fabula prati osam likova, sve odreda dobrostojećih pripadnika zagrebačke srednje i više klase – odvjetnik, liječnica, likovni kritičar, slikar, glumica, uspješni poslovni čovjek, itd. – a koje zatječemo u pripremama za odlazak na doček Nove godine u novootvoreni, ekskluzivni zagrebački hotel ''Metropolitan''. Svakome iz okteta protagonista autor posvećuje zasebno poglavlje u kojemu čitatelja upoznaje s njihovim problemima (uglavnom vezanima uz ljubav ili posao), a kako bi protagoniste još čvršće međusobno povezao – iako ih vežu rodbinske, poslovne i prijateljske spone – Lukić u priču uvodi i lik vidovnjakinje Rabie al Sallam, koju su svi oni, kako saznajemo, nedavno posjetili. Lik vidovnjakinje u funkciji je sugeriranja nesigurnosti, prvenstveno na osobnom, intimnom planu likova, ali i na razini tektonike društveno-socijalnih i političkih odnosa i prilika, ali Rabia al Sallam autoru služi i u svrhu ironizacije. Međutim, upravo se u ironiji i pripovjednoj poziciji prepoznaju i najveći problemi romana.

''Bijeg od budućnosti'' je naime ispripovijedan od strane tzv. sveznajućeg pripovjedača u trećem licu koji ni u jednom trenutku nije neutralan već se spram likova odnosi s velikom dozom ironije, i u slučajevima kad posreduje događaje, baš kao i kad poziciju trećeg lica koristi u funkciji prvoga, kao medijator razmišljanja i osjećaja protagonista. Naratorova je pozicija arogantna i nadmena, te često vrlo podsmješljiva u odnosu spram likova, čime se čitatelja onemogućuje u stvaranju empatijskog odnosa i što uvjetuje gubitak interesa za daljnji tijek sudbina aktera priče. No, uz malo autorske mašte, to je vrlo lako moglo biti izbjegnuto, a da se pritom ne otupi ironijska oštrica. Lukić je naime ulogu pripovjedača mogao predati liku pisca koji priču što je u romanu pratimo piše po narudžbi neke televizijske kuće, za potrebe televizijske sapunice (jer priča romana upravo tome žanru i nalikuje). Tako bi ironija i arogancija imale nositelja u liku pisca kroz čiju se ironijsku svijest prelama mozaik odabranih likova i tema, a roman je mogao biti obogaćen dodatnim slojem -  tematizacijom samog stvaralačkog čina, odnosno književnog procesa. Elementi toga su uostalom ionako već prisutni u obliku nekoliko fusnota i metaliterarnih digresija  (poput povremenih direktnih obraćanja čitatelju) ali se u takvom obliku doimaju nepotrebnim balastom i unose konfuziju, dok bi kroz lik pisca postali funkcionalni i zapravo vrlo efektni. Efektni bi također, a vjerojatno i duhoviti, bili i ironični piščevi komentari upućeni akterima priče – posebno onima koje ne simpatizira, a kakvi su, kako se čini, u većini – ali bi to autoru otvorilo prostor i za razvijanje dodatnih referencijskih veza, npr. s Woodyjem Allenom i njegovom također na metanaraciji baziranom ''Purpurnom ružom iz Kaira'' (roman je naime ionako garniran zrncima duhovitosti na tragu tog kultnog filmaša). Osim toga, fabularna iskonstruiranost i shematizam bi kroz piščev lik dobili opravdanje te bi priča bila čvršće uokvirena, što s likom vidovnjakinje nije zadovoljavajuće provedeno, u tolikoj mjeri da se Rabia al Sallam doima čak i suvišnim likom.

Što se tiče likova, oni su tek nedovoljno razrađene skice svedene na jednu klišejiziranu dimenziju – posesivna majka, beskrupulozni odvjetnik, ambiciozna pravnička vježbenica, samoljubiva glumica, itd. – a autor ih prečesto rabi kao glasnogovornike svojih ideja, odnosno kao posrednike vlastitih komentara pojedinih odjeljaka aktualne hrvatske zbilje. Pritom se najčešće bavi temama iz sfere kulture i kazališta (npr. zaplotnjačke igrice unutar kazališne zajednice), ali i to je već tisuću puta napisano (i pročitano). Tražimo li Lukićeva srodnika na domaćoj književnoj sceni, prepoznat ćemo ga u Tomislavu Zajecu, autoru koji u svome opusu, poput Lukića, osim romana ima i nekoliko dramskih tekstova; junaci ''Bijega od budućnosti'' urbani su i otuđeni usamljenici baš poput Zajecovih junaka, no Lukić se zaustavlja tek na sugeriranju ispraznosti njihovih života i konstanto inzistira na ležernosti svoga pisma, ne ulazeći duboko u intimne svjetove likova, u čemu je Zajec mnogo ambiciozniji i ozbiljniji. Mozaična struktura Zajecovih romana pritom je bitno kompleksnija od također mozaične, ali puno jednostavnije kompozicije Lukićeva ''Bijega od budućnosti'', a sklonost odabiru jednostavnijih rješenja kod Lukića se očituje i u pripovjednoj poziciji trećeg lica jednine, za razliku od Zajecovog, izvedbeno zahtjevnijeg pripovjednog višeglasja u prvome licu.

''Bijeg od budućnosti'' tako se ispostavlja lako čitljivim i tek povremeno zabavnim romanom, odnosno svojevrsnom efemernom simulacijom televizijske sapunice u književnom mediju, što je korak natrag u odnosu na Lukićev puno kompleksniji, ambiciozniji i dojmljiviji, deset godina stariji roman ''Uzaludnosti''. Ostaje nam nadati se da naslovi tih dvaju romana ipak ne očituju eventualan autorov stav spram nastavka svog spisateljskog rada već da je novi roman tek rezultat nekovrsnog treninga, nakon desetogodišnje autorove stanke u pisanju proze.

Ocjena: 5/10

Iz knjige:

Opet ga je obuzelo ono nešto. Sablasno, panično, na trenutak. Ali već mu je bilo svejedno. Otkud dolazi ta neobjašnjiva ravnodušnost prema svemu što je bilo i što bi moglo biti, i, nadasve, ta nevjerojatna nezainteresiranost za sve što jest? Ni radosti, ni bola, ni jeda, ni spokoja u toj obamrlosti prazne duše. I čime tu prazninu ispuniti? Ljubavlju? Od nje se duša može samo uznemiriti, kao površina mora od vjetra, onoliko koliko je vjetar jak, a i to samo ako je duša puna, ako se u njoj ima što uznemiriti. A zašto je prazna? Jer curi iz nje na sve strane kao iz raspucale bačve kroz pukotine ljudi koji samo uzimaju i traže, sišu i otimaju, a niti što dosipaju niti što daju zauzvrat.

 

Iz arhive:
"Ljubim tvoje usne tisuću puta", razni autori, 16.2.2009.
"Odlično je baviti se kriminalom (priče nezaštićenog svjedoka)", Nenad Stipanić, 13.1.2009.
"Patrola na cesti", Jurica Pavičić, 14.12.2008.
"Možeš malo glasnje?", Renata Valentić, 6.11.2008.
"Baba Jaga je snijela jaje", Dubravka Ugrešić, 12.10.2008.
"Tragom zmijske košuljice", Josip Mlakić, 6.9.2008.
"Tri", Drago Glamuzina, 5.8.2008.
"Srednji spol", Jeffrey Eugenides, 9.7.2008.
"U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo", Krešimir Pintarić, 8.6.2008.
"Sjajna svjetla, velegrad", Jay McInerney, 5.5.2008.
"Nesanica", Marina Šur Puhlovski, 30.3.2008.
"Cipele za padanje", Lada Puljizević, 2.3.2008.
"Nula Nemo", Svjetlana Gjoni, 2.2.2008.
"Nestali ljudi", Ljiljana Filipović, 1.1.2008.

"Poglavnikova bakterija", Boris Dežulović, 9.12.2007.
"To malo pijeska na dlanu", Marinko Koščec, 13.11.2007.
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.
"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.
"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.
"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
efemerni sapuničasti roman
"Bijeg od budućnosti"
Darko Lukić
Profil, Zagreb, 2008.
 Autor    Božidar Alajbegović