ljudi s velikim č
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

U inat tezi da multipleksima antipod može biti samo antipleks, onaj kaptolski, koji se Movieplex zove, pokušava (bar katkad) graditi odmak od standardno bljutavog komercijalnog kino repertoara. Film bez Keanua Reevesa i Arnolda Schwarzeneggera, "Valcer s Bashirom", odgledala je i naša filmska Mica Perić.

 

U ime starog novog sukoba (izraelsko-palestinski rat), koji se baš u novoj 2009. godini opet rasplamsao, projekciju su izraelskog art hit filma "Valcer s Bashirom", koji tematizira upravo posljedice tog sukoba, pohodili i mnogi mirovni stručnjaci. Tako mi je bar rekla drugarica koja je valjda upućena. Ja imena ne znam, ali je bilo znakovito da je dvorana Movieplexa, koji organizira reviju canneskih filmova, bila skoro popunjena. Navalio narod da viri u tuđe nemirno dvorište. E pa nije tako. Navalio narod na dobitnika mnogih nagrada (dobitnik Izraelske filmske nagrade u kategorijama najboljeg filma, režije i scenarija, nominiran za Zlatnu palmu te za Zlatni globus u kategoriji najboljeg stranog filma), navalio narod na poslasticu prošle 2008. Film koji će se teško zaboraviti. U ime vizualne snovite ekstravagance, nimalo tek u ime katartičnog okajavanja kolektivne krivnje jednog naroda

Specijalan je zbog mnogo čega. Dokumentaran je, a animiran, pun melankoličnih, a opet plamtećih boja. More, palme, pobješnjeli psi. Melankolija mladosti uturene u pećnicu sukoba, rata u art formatu koji djeluje tako adrenalinski i gotovo prelijepo moćno. Zadatak života i uhvaćen dah svemira, sve između jurećih projektila koji mogu zakačiti baš tvoj komad mesa, bacaju nemirne usporedbe na ne tako davne balkanske ratove  usječene u tkiva i mesa a koga drugog nego Balkanaca. Valcer s Baširom ili Bećirom, s Miljenkom i možda  Radovanom, plesali su brojni ovozemaljski ratnici . To je, kako naslutih, vječni moment preobrazbe kad plamteći projektili nisu više prijetnja, nego tek dodatak halucinatornom svijetu konačnog pobjednika - čovjeka s velikim č. Jer tko može ugurati sve te živote u ratne pećnice i izvaditi ugljenisane mase, a da se zove tek Bašir, Bećir, Radovan.

Bašir iz priče je libanonski predsjednik, kršćanin, početkom osamdesetih ubijen od strane Palestinaca. Osvećuju ga njegovi falangisti, njega koji stamen, ali s tankim usnama poput libanonskog Bešlića ili Muslimovića, gotovo proerotičan, diše sa svakog kantuna. Eno ga na zidu škole, bolnice i crkve. Umjesto neona, to je Lenjin, umjestio neona, to je Mao, umjesto neona - eno ga Bašir. I baš će u svjetlu Baširova neona s njim valcer zaplesati izraelski vojnik, onakav valcer kakav se ne igra u Beču. Ovaj valcer je valcer konačnog pobjednika čovjeka, kojemu plamteći klizni projektili ne mogu ništa. Nogice lagano igraju ponad metaka u čast svetokovine života.

Bašir iz ove priče je osvećen neviđenim masakrom, pokoljem civila u palestinskim izbjegličkim logorima u Sabri i Shatili. Izraelska je vojska zločine mirno promatrala. Kao srebrenički Holanđani, igrači u magli u kojoj se ne vidi niti prst pred nosom.

Taj zločin je ključna točka našeg glavnog junaka i  redatelja, Izraelca Arija Folmana, koji obavijen disocijativnim ispadom, ne pamti godine rata u Libanonu. Točnije pamti ritualno pranje u moru, u kojem se pere od činjenice da su ljudi ubijani dok je on ispaljivao svjetleće projektile da osvijetle mjesto zla. Ide od sugovornika do sugovornika, svojih ratnih drugova i polako se počinje sjećati, svega osim dana pokolja. Tog je dana, prije ritualnog spiranja grijeha, on  ispaljivao rakete dok su falangisti sijali smrt. Činjenica da se on skrivao ispod samrtne plašti, dovela je do amnezije, te željene uljuljkane zaboravke. Uljuljkan u zaboravku, sjeća se oliverstonovskih prizora iz Vijetnama, tako efektih ratnih scena u kojima smo svjesni da je rat grda stvar, ali i prokleto rockerski grda stvar.
No kraj će filma, da se razumijemo animiranog, donijeti bezglavu žalost, trnjenje ekstremiteta, ježurku na epidermi, chilling i sto drugih iznenadnih adrenalinskih podražaja, jezovitih. Osporavan, guran u očajni politički kontekst, taj kraj  prikazuje doku-arhivske snimke: očajne žene koje oplakuju smrt muževa, sinova, kćeri, stričeva, braće i djedova, očeva, istinski potresne narikače usred nabacanih mrtvih tjelesa, do jučer toplih i životnih. To  će nas itekako razbuditi iz kinostoljetnog prelijepog sna, nas uljuljkane u neempatiju, koji svaki neki daleki rat doživljavamo kao dvorište u koje virimo iz naše staklene bubble zdjele. Otapa se neempatična hladetina koju smo stekli prebrzom izmjenom informacija i pregolemim šarenilom ovog svijeta koji nas guta  kao drobilica svoje orahe.

Odjednom, dok debela palestinska žena od krvi i mesa, kao antipod cortomaltezičnom junaku filma koji smo maločas gledali, urliče za svojim najbližima, bar na tren znamo: živi smo i ljudi smo s velikim Č. Hvalevrijedno vizualno iskustvo s otrježnjenjem (reality checkom) na samom kraju. Neprocjenjivo.

film
Autor   Mica Perić