šeks pije mineralnu
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

"Među gromoglasni, dugi pljesak plesačima, nakon gospodinovog pojavljivanja na sceni, provukao se pokoji zvižduk i 'buuu' iz publike."

 

Igra se nastavlja. Igra kao ples. I to balet večeras. Ana i Zrinka, sinjorine čijeg se smijeha sjećam još iz gimnazijskih dana, i ovo ljeto rade kao hostese na Igrama. Igraju se kartama na ulazu i onima koji, poput mene, u zadnji tren stižu na predstave. Francuske akademske nonšalancije teško se riješiti...

Gledalište na Boškovićevoj poljani ispred crkve od Jezuita (koja je i prošlo ljeto bila obavijena nelijepim skelama kad sam tu slušao "Carminu Buranu") puno je. Probijajući se do svog mjesta u četvrtom redu i dižući publiku na noge, vidio sam da se velikim dijelom radi o stranoj čeljadi. Koja će skupa sa mnom i ostalim domaćim svijetom večeras proživjeti tragičnu sudbinu mladih ljubavnika. Ovu prastaru priču koja se davnih dana uplela u kolektivnu mitologijsku svijest ljudske vrste, Shakespeare (1564.-1616.) u svojoj je tragediji "Romeo i Julija" učvrstio dramskom formom, zbijenošću i dinamikom zapleta. A Sergej Sergejevič Prokofjev (1891.-1953.) pretočio ju je u baletni oblik. Ples može biti savršen modus za ispoljavanje najrafiniranijih emocija... U to me i ovog puta uvjerio Balet Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, pod koreografskim, redateljskim i dramaturškim vodstvom Dinka Bogdanića.

Noćne siluete Collegii Rhagusini (čuveno isusovačko sjemenište i izvorište znanosti iz 17. stoljeća), jedna palma, monumentalno raspelo na vrhu fasade obasjano Mjesecom (i s par reflektora k tome), pogled prema uličicama Grada, bili su efikasan transfer za srednjovjekovnu Veronu. Dakako, u suradnji s raskošnom kostimografijom i odmjerenom, skladnom i ne prenatrpanom scenografijom. I prvenstveno s plesnim ostvarenjem sjajnog zagrebačkog ansambla.

Edina Pličanić, Julija, i Jaš Ortin, u ulozi Romea, mamili su aplauze oduševljenja i nakon pojedinih slika ove lirske tragedije u tri čina. Zaista genijalna suživljenost s likovima (posebno Edinina pokretna i facijalna interpretacija Julijinih osjećajnih stanja), uvježbanost i samouvjerenost pokreta, ispunili su dinamikom i sentimentom, kako njihove zajedničke, tako i samostalne te skupne prizore.

Ovacije je, silinom pokreta te zaigranošću i uvjerljivošću svog nastupa, zaslužio i daroviti mladi umjetnik George Stanciu koji je plesao Mercuzija, Romeovog prijatelja.

Trebam tome zbrojiti nastupe Svebora Sečaka (Tebaldo, nećak grofice Capuleti), koji je večeras ponovno potvrdio svoju dokazanu kvalitetu, i Mihaele Devald (grofica Capuleti), da bih dao cjelovit prikaz zbivanja na ovoj open-air sceni.

Par puta mi je pogled zapeo za gospara Bogdanića, koji je sjedio malo izdvojen, lijevo naprijed. Podno konstrukcije sa reflektorima. Naočit u crnom, s crnim naočalama u kosi budno je pratio svoje balerine i baletane. Dok sam gledao u tom smjeru, napisi i priče o zlostavljaču plesačica zatamnili su mi sliku. Sliku koja se ljulja na valovima njegove neosporne veličine, kvalitete, svjetskog renomea, valovima uzburkanim vjetrom glasova o prostaku i nasilniku. Među gromoglasni, dugi pljesak plesačima, nakon gospodinovog pojavljivanja na sceni, provukao se pokoji zvižduk i "buuu" iz publike. Ja međutim mogu samo pohvaliti njegov rad i ono čemu sam večeras svjedočio na sceni. Za bilo kakve druge komentare mislim da je dobro pričekati svjetlo Žarulje Istine koju će upaliti sud. Točka.

A iza točke skrio se gospodin Šeks, lisac i Sabora predsjednik, nasmijanog brka. Njegovi hozentregeri (možda bi se to čak na hrvatskom jeziku naramenicama zvalo) te zelena staklena bočica – ne od Pelina, već od mineralne – iz koje je svježinu crpila gradonačelnica Dubrovnika Dubravka Šuica, činili su simpatičan prizor. I prilično dalek od političkih opcija koje zastupaju. Prokofjevljeva muzika pridonosila je dojmu čarolije.

I vrijeme kao da se začaralo. U meteorološkom smislu - blagim vjetrom hladiteljem. A u kronološkom - ubrzanim i neosjetnim protokom trosatnog spektakla.

Čarolija se nastavila do svitanja. Uz lagano slabljenje intenziteta. Jazz uživo ispred Marka (Trubadur caffea), jedno aristokratsko vjenčanje mostarsko-londonske vrste u atriju palače Sponza (savršeni kadrovi za neki trash film), piće u baru na gradskoj plaži Banje s, meni osobno bljutavim, okusom zagrebačkih šminka-lokacija i nelošim zvukom "Lambade", i za kraj - deep house party u Lazaretima.

Jutarnje spavanje u mom vrućem šufitu sa snovima o životu, smrti, ljubavi...

kazalište
Autor    Marko Sjekavica
Program Dubrovačkih ljetnih igara potražite ovdje.

Iz arhive:
Klasika i skakavci, koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra, 25.7.2004.