sevdah od bosne
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt
Možda na ivici mitoloških vizija o Bosni i Zapadu, ili pak traganju sreće u nečem vječnom "drugdje", gdje su fast food restorani apotekarski čisti, a dječacima s harmonikama cvjetaju ruže i tulipani, novi film Ognjena Sviličića "Armin" ipak nije izgubio mnogo na sevdahu. Štoviše, drži naša Mica Perić, Sviličić koji je poznat po ljubljenju statično-paralizirane emocije, u ovom je igrancu daleko odvažnije zaplivao k suzi u oku. I je li dobro?

 

"Kad si bila ti beba malena, smetala ti je pelena…“, pjevao je 90-ih trasher, Senad od Bosne. Armin od Bosne nešto je posve drugo. Bucmasti dječak u pubertetu, pomalo prištav, trapav i disbalansirane komunikacije s ocem. Otac je Ivo Gregurević bosanskih prostora, Emir Hadžihafizbegović, Tuzlak koji je od popularne "Audicije" oslabio štošta kila i poradio na frizuri.

Novi film Ognjena Sviličića, baš taj istoimeni Armin, u kuloarima je najavljivan kao prava emocionalna poslastica. Sviličić je, inače, poznat kao ljubitelj statično-paralizirane emocije toliko brižno čuvane i skrivene od prosječnog oka, da je njezino iznalaženje ravno uzviku "Eureka, našao sam!“. "Da mi je biti morski pas“ i "Oprosti za kung fu“ prilično su ishvaljeni od kritike te je Sviličić obnoć postao novi cro vunderkind filma. No niti prvi niti drugi njegov film nisu iznjedrili gromadnu emociju kakvu su nam obećavali kritičari, hvalospjevi kritike, ali, avaj, tek ludom radovanje.

Ipak "Armin“ je znatno bolje ostvarenje od prvospomenuta dva. On čačka mečku na tragu filma "Izgubljeni u prijevodu“ ( otac i sin iz malog bosanskog mjesta stižu u "veliki", stranjski Zagreb na filmsku audiciju) u onoj istoj otuđenosti hotelskih establišmenta i nepodudarnosti različitih kultura. Brije "Armin“ i na staromodne češke humoreske o prostodušnim junacima koji se baš ne snalaze u hinjenom i artificijelnom svijetu, a za borbu protiv vjetrenjača nisu niti čuli (scena u kojoj otac plaća piće filmskim pozerima autentično je dirljiva).

A sad o sevdahu. Odnosno njegovoj višeznačnoj primjeni. Nije to tek nostalgija za nemogućom ljubavi, to je stil života, karasevdah, čuvena tužno-sretna melankolija. Tuga koja zna boljeti više od trista krvavih svatova i koja zna sladiti dušu bolje od petsto žlica uvoznog cukera. O sevdahu su znali pisati Andrić kad bi njegov blesavi Ćorkan koracao u inat po rubu čuvene ćuprije i, onako urbano, Raymond Carver kad je dostojanstveno, ali sjetno molio nju da ušuti, molio, kumio... Jer nije sevdah tek predimenzionirano kusturičevski nemoguća ljubav u golubinjaku s mafijaškom ljubovcom niti polumrtva trudna leteća ciganka. Sevdah je, buraz, kad skinjara razbije usnu svojoj lijepoj sestri jer se potajno viđa sa Srbinom iz Gline kao i umorna plava gospođa koja igra u klubu "Nec“ blizu rijeke Save u tri izjutra radnim danom na pjesmu "Čačak“.

Ima u "Arminu“ sevdaha. Jest. Ali tek u dvije tri scene. Kad otac Bosanac kupuje u Zagrebu sinu atlas iz trafike, to je početak sevdaha. Spomenuto ismijavanje oca koji odluči crnim viskijem počastiti filmsku ekipu jest sevdah de lux. Kad otac sinu suflira da na harmonici za žiri odsvira Halida, to je i komedija i sevdah. A kad mali Armin za harmonikom padne kao ranjeni ptić, film piše lijepe stranice svoga spomenara. No Armin nastavlja dalje, Sviličić se suzdržano, jarmuschevski trudi odvoziti dionicu, strogo kontrolirane emocije. Krešendo na kraju i očinski trpki zagrljaj sugerira lagano otpuštanje kočnice. Bolje je to od svakog Sviličićeva finala. Ne, nije Armin ogroman korak za hrvatsku filmsku ostavštinu kao što su to "Lisice“ ili "Breza“, no lijepo, slatko i potpuno pristojno celuloidno iskustvo. I prevrijedan korak za redatelja. Otpuštanje kočnica ne mora nužno značiti zabijanje u telegrafski stup, često je uvod u uzbudljiviju i zanosniju vožnju.

P.S. Neosporno je bitno spomenuti cameo ulogu vozača autobusa bosanskog redatelja Antonia Nuića koji se vjerojatno u projekt želio uključiti naslućujući mogući sevdah moment.

P.P.S. Neosporno je bitno film Ognjena Sviličića usporediti sa sporovoznim, atmosferski sličnim sevdah-filmom urugvajskog podrijetla, filmom "Whisky“ kojem je hommage Sviličić vjerojatno odao točenjem viskija u jednoj od tri ključne scene filma. Možda je to tek brija, a možda i duplex-sevdah na transantlantskoj osnovi.

film
 Autor    Mica Perić