pčelinje zubalo
arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Dodjelom nagrada završilo je dugometražno izdanje 18. Animafesta. Grand prix osvojio je "Azur i Asmar" Michela Ocelota, a nagradu publike "Pčelin film" Stevea Hicknera i Simona J. Smitha. Komediju koja je oduševila publiku, zbog scenarista, producenta i glavnoga pčelozborca otišla je pogledati i naša Mica Perić, intimno obožavateljica Jerryja Seinfelda. Konjsko zubalo u devedesetima ju je oduševljavalo, pa što se onda dogodilo da pčelinje zubalo nije ostavilo niti usporediv dojam?

 

Kad bi svi bili pčele radilice, ne bi bilo ni trutova ni kraljica majki, pardon, matica. U "Pčelinom svijetu" pčelinje je društvo prikazano nadasve organizirano, marljivo, vrijedan pčelica đir. Trutovi i kraljice majke su izostavljeni. Čista oda radničkoj  klasi koja zasluženo odlazi u raj.  A gdje su trutovi koji sviraju svircu ili pak debelo našminkana matica kojoj radilice peru debele, mlohave noge i masiraju, masiraju???

Iako se naš ljudski svijet ponekad naziva modernom košnicom, ništa u njemu nije tako fino uređeno i maksimalno iskorišteno kao u onoj pčelinjoj. Parafraza napučenosti i slabe djelotvornosti u masi kovitlanja inih sudbina više odgovara ljudskoj inačici košnice. Konfuzija i izgubljenost čovjeka tretiraju se još od industrijske revolucije, koja je prva zaista počela izjedati svoju djecu. Pojam serijske proizvodnje može se primijeniti i na primjeru američkog animiranog filma. Doduše i mange su nekome zamorne. No američki animirani film, počevši od zamornog Disneya koji nikome iznad 10 ne bi trebao predstavljati ništa specijalno, pa do svehvaljenog (mislim pretjerano) Pixara, red je učmalih angedota, dopadljivih jurećih scena i dijaloga koji su vještački baš zato jer se zna da su ga stvarale glave najmanje desetorice serijskih radnika. Takvi filmovi, pa bili oni i ljupko animirani, posve su ljupko dosadni, pa je zijevanje light motiv takvog kinovanja. Slučaj je to i s ovim naslovom.

Film "Bee story"/"Pčelin svijet" privukao me ipak  iz jednog idolopokloničkog razloga. Ja sam u prošloj dekadi bila zaljubljena u jedne konjske zube. Jerry Seinfeld, čovjek sa konjskim zubalom, unio je u šašavim devedesetima, danas smiješnima zbog plastičnih platforma cipela s rave partyja ili šašavog (pro)tkanja sexa u redovnim day time serijama koje nam je danas tako passe, jednu zabavnu rutinu. Napravio je seriju ni o čemu, o gomili luzera koji se svojih personalnih ljudskih mana nisu stidjeli no su ih potencirali do krajnje blesavosti. George Constanza je, slažu se svi, neosporni kralj luzera, ćelavi debeljko, uz to očalinko, nevjerojatno samopouzdan i nesamopuzdan u isto vrijeme, frustriran, sjeb…, napadno melodramatičan, licemjeran, kukavan, slab, konfuzan… Georgizam se danas može upotrebljavati kao i murphijevština, krležijanština ili sloboština. Upravo  spoj nevjerojatnog izdigao je tu seriju o apsurdu svakodnevlja u višu sferu, sferu u kojoj je šalica kakaa koja se zagrijava u mikrovalnoj jednako uzbudljiva kao i let na Mjesec pokvarenom raketom. Naši apsurdni junaci, njujorški skoro probisvijeti, ne da se nisu stidjeli svojih ljudskih defekata nego su im dizali spomenike palim borcima i nazdravljali im najskupljom graševinom.

E sad, da ne bi oda Seinfeldu postala oda teatru apsurda per se, vraćam se na prvotni motiv pisanja ove priče. Digresiju nikad neće ubiti Deux ex machina. Jerry Seinfeld, tvorac kultnog serijala "Seinfeld", moderne balade u nastavcima  o tim čudnim devedesetima, povukao se 1998. kada je serijal doživio svoju fizičku smrt. Zapleti iz serijala ostali su u legendi, a postajali mit koji se doduše mogao provjeriti na tada carskoj  VHS kaseti. Jer pravi seinfeldoljupci uredno su snimali epizode. Epizoda o pljuvački koja se divno sprda sa američkom svetinjom, dallaškim  ubojstvom  Johna Kennedyja, nešto je tako dovitljivo i genijalno da je teško nabasati na pravi izraz divljenja.

Jerry Seinfeld, tvorac, autor, stand up komičar, vratio se svojim bazama i počecima, uglavio u obiteljski život, pomalo se tek medijski eksponirao. Preboljeli smo i mi nekako "Seinfelda", došle su neke nove, no nikada tako genijalne serije. Ipak, Jerry se uželio akcije, dobre stare akcije, pa je odlučio producirati, scenarirati i odglumiti jedan animirani film. Doduše ne sam, ali tko još pita za druge. "Pčelin svijet" je nastao dakle bar donekle iz radionice onog koji je skovao jušnog nacista, grudnjak za muškarce i ženu s muškim rukama. No "Pčelin svijet" je u 89% slučajeva (uzmimo taj broj jer je to ujedno i godina početka emitiranja Svetog Seinfelda na američkoj televiziji) čisto zanatski plošno djelce, koje puno započinje no malo i dovršava, koje nas zagolica, a onda ostavi željne češanja.

Priča o pčeli Barryju koja uplašena od moguće životne dokolice odluči upoznati taj divni vrli vanjski svijet, potencijalno je genijalna. Kad se Barry (pčela, ne zaboravite) pomalo zacopa u ženu imenom Vanessa, ja molim Boga da bude lascivnih dodira, istina, bizarnih kao i oni u Cronenbergovom "Sudaru". No ne, to je crtić za djecu i  umorne mame, gdje će se oni uznemiravati lascivnim dodirima insekta i odrasle žene!? Zbogom blasfemijo, dobrodošle predrasude... I iako pčela zapravo Vanessu preotme izrazito kartonskom Kenu, ljubav nas se više u toj slikovnici ne dotiče. Šteta!

Kad Barry odluči tužiti ljudski rod zbog iskorištavanja pčela (slatka sekvenca o radnim logorima za pčele - moram priznati da sam očekivala više s poigravanjem na temu konclogora zbog Seinfeldove židovštine) gdje na sudu sučelene pčele i ljudi komuniciraju kao da je to najnormalnija stvar, skroz su zgodan moment filma. John Goodman kao opaki odvjetnik ljudi, takva je animirana karikatura, ništa izdignutija od Gargamela ili drugog crtanog zlikovca. Oprah Winfrey je bumbar sutkinja, Ray Liotta se samoironizira, točnije, svoj bad guy image, a Sting (Žalac) sprda zbog imena...

Ne može se poreći da ovaj crtić ima svojih simpatičnih trenutaka, ne može se zamjeriti niti poruka (ne uplitati se u poslove svemoćne PRIRODE), no od konjskog zubala očekivalo se više... Koja dosjetka više u stilu ubijanja insekata debelim talijanskim Vogueom ili bar žešća sekvenca mokrih snova Barryja pčele.

Preostaje mi samo nadati se da Cronenberg neće sasvim potonuti u mainstream,  da će možda u suradnji sa slatkobizarnim sunarodnjakom Egoyanom snimiti kakav crtić o, recimo, ljubavi stolice i ženske podsuknje. E, to je braćo nešto vrijedno iščekivanja.

Jerry Seinfelde, nemoj da te počnemo miješati sa Jerry Hall. Koja se nije htjela udati za Bryana Ferryja da se ne bi zvala Jerry Ferry. Anegdota kao ispala iz usta Elaine, Georgea ili božanstveno friziranog Kramera. "Seinfeld" lives forever, "Pčelin film" možete i preskočiti…Osim ako Vam nije dosta misaonog posta!

P.S. Seinfeldoljupci ipak u kino! Stara slava zaborava nema!

film
Autor   Mica Perić