arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

 

Woody Allen poznati je redatelj čiji respektabilan opus obuhvaća čak 43 filmska  naslova, u većini kojih je i sam glumio, a gotovo svi su snimljeni prema njegovom scenarističkom predlošku. No, osim u scenarističkom radu, Allenova spisateljska darovitost svoju potvrdu ima i između korica triju knjiga kratkih priča koje smo sve imali sreću čitati i u hrvatskom prijevodu, a nova naslovljena ''Puka anarhija'' je također nedavno dospjela u hrvatske knjižare, tek par mjeseci nakon izlaska američkog izvornika. Stavimo li osamnaest u knjizi sakupljenih priča u korelaciju s njegovim filmovima, nameće se zaključak kako su te proze puno bliže Allenovim ranim celuloidnim uratcima, koji su se bazirali na gegovima, burleski i situacijskoj komici, negoli njegovim recentnim filmskim radovima koje karakterizira ozbiljnije promišljena fabula i oštrija kritika suvremenosti. Radi se o anegdotalnim pričama koje se uglavnom zadržavaju na razini dijaloški koncipiranoga skeča, a iako ponekad u filmovima pretjera s intelektualiziranjem, u svojim je prozama Woody Allen izrazito sklon ironizaciji takva diskursa, čega vrlo uspio primjer pronalazimo u odličnoj humoreski ''Tako je jeo Zaratustra'' gdje se autor duhovito poigrava tezama slavnih filozofa primjenjujući njihova učenja na kulinarstvo i prehranu (''Nijedan filozof nije uspio riješiti problem krivnje i prekomjerne težine dok Descartes nije odvojio um i tijelo na dvoje, tako da je tijelo moglo pohlepno jesti dok si je um mislio ''Koga briga? Nisam to ja''. Spinoza je s druge strane jeo umjereno jer je vjerovao da je Bog u svemu oko nas, a malo je nezgodno tamaniti hrenovke ako mislite da u senf umačete Prapočelo svega.''). To je tek jedan od primjera gdje osim duhovitosti do izražaja dolazi Allenova erudicija i velik opseg znanja iz brojnih područja, čega su dokaz uistinu mnogobrojne književne, povijesne, umjetničke, filozofske i filmske evokacije i referiranja na autore poput Dostojevskog, Kafke, Rilkea, Werfela, Zweiga, Wittgensteina, Kanta, Joycea, Prousta, Sartrea i mnogih drugih, pri čemu su reference uglavnom korištene u funkciji intelektualnim humorom kamuflirane posvete. Woody Allen pritom humor vješto rabi u svrhu neutralizacije pretencioznosti, što je i svojevrsni odraz skromnosti, njegove temeljne karakterne značajke dojmljivo apostrofirane u poznatom dokumentarcu ''Wild man blues'' kojega je o Allenu snimila Barbara Kopple.

U svojim filmovima Allen je od vlastite osobe (odnosno svoga celuloidnog alter-ega) nastojao stvoriti svojevrstan trade-mark, svima nam već dobro znan i vrlo drag medijski izgrađen lik pomalo neugledna, stasom sitna, ali vrlo inteligentna i u svome luzerstvu iznimno šarmantna i brbljava nervčika, a autoreferencijalnost i duhovitost na vlastiti račun aduti su na koje Allen svjesno igra i u svojim kratkim pričama, znajući da će kao otponac smijeha poslužiti recipijentova imaginacija Allenove filmskim medijem stvorene osobnosti u ulozi glavnih protagonista u knjizi sakupljenih proza. Akteri priča odreda su dobrostojeći pripadnici američke srednje i više klase, hipersenzibilni intelektualci i umišljeni manhattanski bogataši koji uobičajene svakodnevne probleme doživljavaju krajnje traumatično, prenapuhujući njihov značaj do neslućenih dimenzija, čime Allen ispostavlja oštru kritiku suvremena načina života koji podrazumijeva materijalno bogatstvo kao imperativ i jedini životni cilj. Pritom on apostrofira egocentričnost kao sredstvo dosezanja i zadržavanja materijalnog statusa, jer se drugi ljudi percipiraju isključivo kao karike u lancu stjecanja nove novčane i ine koristi. Njegova se proza tako ispostavlja svojevrsnom parodijom egzistencijalizma, s hiperbolom kao osnovnim pripovjednim oruđem u cilju očuđavanja i komičkog efekta, te s apsurdom i groteskom kao utočištima od aberacija suvremenosti i s na autoironiji baziranim humorom kao sredstvom osvajanja publike. U filmovima ali i prozama on je na vrlo duhovit i autoironičan način destigmatizirao neurozu i paranoju, a luzerština i neuklopljenost prije njega nikad nisu bili tako šarmantni. Štoviše, on je gubitništvo gotovo pa promaknuo u sferu poželjnoga, ironiziravši na taj način globalni imperativ uspjeha, koji je, što nam njegove fabule duhovito pokazuju, vrlo relativan pojam, jer i kad je dosegnut (u materijalnom i poslovnom smislu) nužno ne mora voditi osobnom zadovoljstvu. Osobnu sreću naime Allen locira u sferu ljubavi i međuljudske prisnosti, pa se unatoč ironiji i cinizmu, on ipak ispostavlja konzervativnim autorom, no bez negativne konotacije koju taj termin često podrazumijeva.

U pisanju Allen rabi krajnje funkcionalan stil kojemu je osnovni cilj u humornome efektu; svoje ironijski impostirane rečenice on ispunjava brojnim dvosmislicama i aforističkim dosjetkama, kombinirajući različite diskurse – od autoironična prvog lica jednine u maniri chandlerovskih hard-boiled krimića, preko dramskog pripovijedanja i priča u potpunosti svedenih na dijaloge, do epistolarne proze i humoreski u obliku filmskih sinopsisa i scenarističkih predložaka. Osim situacijskom komikom i gegovima vrlo rado služi se i humorom baziranim na mijenama karaktera, s akterima koji se iz dotadašnjih nepokolebljivih idealista i moralnih vertikala pretvaraju u gramzljive oportuniste i kompromisere, čim se ukaže prilika za kakvom izdašnom financijskom koristi, a veliku pozornost pridaje imenima svojih likova, u većini slučajeva urnebesnima (npr. Mike Umlaut, Agamemnon Wurst, Moe Bottomfeeder, Max Endorphine ili moj osobni favorit Skeezix Feebleman).
Čak su četiri priče nastale na osnovu stvarnih događaja, što autor dokumentira ulomcima iz autentičnih članaka iz tiska, no i većina drugih u knjizi tiskanih humoreski ostavlja dojam beletrizacije zbiljskih ljudskih iskustava, a u njima Allen postupkom hiperboliziranja satirizira snobovštinu manhattanskih bogataša ali i ismijava pripadnike filmske branše, mogule ''industrije snova'' te holivudski sustav zvijezda, društvenokritičku oštricu neprestano kamuflirajući inteligentnim humorom. Ipak, priče pojedinačno ostavljaju bolji dojam negoli je to slučaj kod sukcesivnog čitanja, koje može dovesti do zasićenja uslijed autorova uporna inzistiranja na jednoj literarnoj maniri - već više puta apostrofiranom hiperboliziranju. No komedija se i inače nepravedno (i pogrešno) percipira manje vrijednom ''disciplinom'', zbog čega je Allen i u filmskoj branši čekao razmjerno dugo na ugled kakav zaslužuje, a na policama knjižara ćemo teško pronaći recentni naslov koji će nas u tolikoj mjeri zabaviti i toliko puta nasmijati, što ''Puka anarhija'' čini vrlo uspješno. Zato, Allena svakako valja čitati, ali u umjerenim dozama...

Ocjena: 8/10

Iz knjige:

Kako su me, dok sam još bio nejako pilence, svakoga ljeta kloroformom i ostalim sredstvima prisile tjerali u različite kampove s indijanskim imenima na obalama jezera gdje sam se mučio ovladati vještinom psećeg stila plivanja pod zlokobnim okom kapoa koje su inače zvali i odgajateljima, pozornost su mi nedavno privukli oglasi na zadnjim stranicama New York Times Magazinea. Među uobičajenim odlagalištima za šmrkavo potomstvo dobro potkoženih roditelja koji žele provesti srpanj i kolovoz u komatoznome stanju, našli su se i oglasi za takve trendovske specijalitete modernog života kao što su kamp za košarku, kamp za magičare, kmpjuterski kamp, jazz kamp i, možda najglamurozniji od svih, filmski kamp. Čini se da tinejdžer koji brije na filmsku montažu može potratiti sunčane praznike negdje među cvrčcima, otrovnom rujevinom i koprivama učeći kako nažbukati dijalog za Oscara, sve o kutovima kamere, glumi, montaži, zvučnim efektima i, ne bi me čudilo, koji je ispravan način kupnje kuće na Bel Airu u kompletu s poslugom i dečkom koji vam parkira auto.

 

Iz arhive:
"Oko cucka pa na mala vrata", Hrvoje Šalković, 27.5.2009.
"Martinove strune", Sanja Lovrenčić, 23.4.2009.
"Bijeg od budućnosti", Darko Lukić, 17.3.2009.
"Ljubim tvoje usne tisuću puta", razni autori, 16.2.2009.
"Odlično je baviti se kriminalom (priče nezaštićenog svjedoka)", Nenad Stipanić, 13.1.2009.
"Patrola na cesti", Jurica Pavičić, 14.12.2008.
"Možeš malo glasnje?", Renata Valentić, 6.11.2008.
"Baba Jaga je snijela jaje", Dubravka Ugrešić, 12.10.2008.
"Tragom zmijske košuljice", Josip Mlakić, 6.9.2008.
"Tri", Drago Glamuzina, 5.8.2008.
"Srednji spol", Jeffrey Eugenides, 9.7.2008.
"U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo", Krešimir Pintarić, 8.6.2008.
"Sjajna svjetla, velegrad", Jay McInerney, 5.5.2008.
"Nesanica", Marina Šur Puhlovski, 30.3.2008.
"Cipele za padanje", Lada Puljizević, 2.3.2008.
"Nula Nemo", Svjetlana Gjoni, 2.2.2008.
"Nestali ljudi", Ljiljana Filipović, 1.1.2008.

"Poglavnikova bakterija", Boris Dežulović, 9.12.2007.
"To malo pijeska na dlanu", Marinko Koščec, 13.11.2007.
"Lov na divlju ovcu", Haruki Muakami, 28.9.2007.
"Lijepi i prokleti", Damir Radić, 23.8.2007.
"Mirna ulica, drvored", Nada Gašić, 31.7.2007.
"Najbolji na svijetu", Zoran Krušvar, 23.6.2007.
"Dva", Igor Večerina, 4.6.2007.
"Povjesničarka", Elizabeth Kostova, 10.5.2007.
"Ples s mladom", Davor Špišić, 19.4.2007.
"Pet litara benzina", Kemal Mujičić Artnam, 26.3.2007.
"Izvan igre", Michal Viewegh, 5.3.2007.
"Miris suhih ruža", Tim Lott, 9.2.2007.
"Berlinski ručnik", Dražen Ilinčić, 21.1.2007.
"Dnevnik besposličara", Radenko Vadanjel, 30.12.2006.
"Krumpirova rodbina", Davor Slamnig, 9.12.2006.
"Crnci u Firenzi", Vedrana Rudan, 5.11.2006.
"Metastaze", Alen Bović, 11.10.2006.
"Posljednji dani panka", Gordan Nuhanović, 18.9.2006.
"Smetlar", Damir Miloš, 28.8.2006.
"Tigrova mast", Dražen Katunarić, 31.7.2006.
"Dobro je, lijepo je", Ivica Prtenjača, 12.7.2006.
"Psi i klaunovi", Josip Mlakić, 19.6.2006.
"Prva damska detektivska agencija", Alexander McCall Smith, 31.5.2006.
"Lolita u Teheranu", Azar Nafisi, 7.5.2006.
"Glineni kolos", Philippe Fusaro, 18.4.2006.
"Preživjeti s pingvinom", Andrej Kurkov, 25.3.2006.
"Hej, Nostradamuse!", Douglas Coupland, 2.3.2006.
"Misli...", David Lodge, 11.2.2006.
"Devet", Zrinka Horvat, 20.1.2006.
"Ljudi iz Želara", Kveta Legatova, 15.1.2006.
"Pop glazba iz Vittule", Mikael Niemi, 10.12.2005.
"Vita activa", Viktor Ivančić, 23.11.2005.
"Hansenova djeca", Ognjen Spahić, 4.9.2005.
"Crnac", Tatjana Gromača, 10.3.2005.
"Autobiografija Josifa Staljina", Ričard Luri, 20.2.2005.
"Kandže", Marko Vidojković, 13.1.2005.
"Zvrčko i Mljac", Holly Hobbie, 25.12.2004.
"Mi nismo bolesni", Ratko Radunović, 24.11.2004.
"Najbolje što se može dogoditi jednom kroasanu", Pablo Tusset, 12.11.2004.
"BDSM", Vladimir Paskaljević, 1.11.2004.
"Ljeto u gradu", Zoran Lazić, 22.10.2004.
"Putovanje u Trulalu", Wladimir Kaminer, 2.10.2004.
"Barrayar", Lois McMaster Bujold, 14.9.2004.
"Šumski duh", Goran Samardžić, 6.8.2004.
"Priča koja slijedi", Cees Nooteboom, 30.7.2004.
"Teta Liza: život protkan pjesmom", Zinka Čituš Čizmešija/Siniša Golub, 23.7.2004.

književnost
humor u službi kritike društva
"Puka anarhija"
Woody Allen
OceanMore, Zagreb, 2008.
 Autor    Božidar Alajbegović