ne postoji kulturna politika!

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Snježana Abramović, umjetnička ravnateljica Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, te koreografkinja predstave "Nešto, možda, sasvim osobno" u izvedbi Zagrebačko plesnog ansambla, zbraja dojmove s netom završenog festivala i, oštro kritizirajući stihijsku politiku Ministarstva kulture, objašnjava s kojim se problemima susreću nezavisne produkcije te zašto je Istra u nemilosti državne kase.

 

Jeste li zadovoljni učincima petog Festivala plesa i neverbalnog kazališta?

Apsolutno. Bili smo prepuni i mislim da su reakcije publike odlične. To mi je zaista bitno budući da je publika prilično heterogena. Tu su ljudi koji ciljano prate ples i dolaze iz malo većih urbanih sredina, ali i domaća populacija koja također s velikom koncentracijom dolazi na predstave. Stižu nam ljudi s različitim znanjima i percepcijom. Uvijek napravimo edukativni pomak, ali i neko naše ciljano mjesto okupljanja gdje ljudi iz plesa mogu ostvariti kontakte. Isto tako, širimo i ljetnu kulturnu ponudu, budući da ljeti nema baš profiliranih plesnih festivala. Ustvari imamo ih sveukupno dva!

Koliko je festival zanimljiv stranim turistima?

Ima ih nešto, ali nismo jako koordinirani s turističkom zajednicom. Radimo na tome da nas se tretira kao kulturnu ljetnu ponudu. Nije da stranaca nema, ali mi smo dosta orijentirani na domaću publiku, što mislim da je zaista loše. Isto tako orijentirani smo i na to da napravimo selekciju hrvatske plesne scene, koliko je to moguće u pet dana s obzirom da ne izađe previše predstava tijekom sezone u Zagrebu. Naš je zadatak da se i hrvatski ples plasira i da se na festivalu dogode kontakti za međunarodna gostovanja. Cilj nam je još više orijentirati se na plesne programatore koji bi ovdje dolazili pogledati selekciju naših predstava.

U kojoj vas mjeri ove godine sponzorira Ministarstvo kulture?

Jako slabo. Imali smo i prije "kapanja", ali ove smo godine dobili fantastičnih 50.000 kuna. Stvarno je bilo za vratit natrag. Ali svaka nam je kuna dragocjena.

Koliko vas je pogodilo prepolovljavanje državne subvencije? Festival je prošle godine dobio 100.000 kuna od ministarstva...

Neki festivali dobivaju milijune kuna, bez obzira kakav ti je program i da li ga na vrijeme predaš. Nezavisne produkcije itekako moraju dokazivati u što su utrošile. Mi smo puno profesionalniji, točniji i ažurniji s izvješćima o programima. Naravno, kad čovjek dobiva novac na neviđeno, postane dosta ležeran. Ja vjerujem u budućnost nezavisnih produkcija. Ne bavim se više time što se kod nas po državnom, etatističkom principu novac dodjeljuje zbog toga što netko smatra da događaj treba postojati, a ne zato što pokazuje rezultate. Ne želim se boriti s vjetrenjačama, koncentrirala sam se na sebe. Napravili smo dobru stvar. Kad smo počeli, ideja je bila jako utopistička. Bez obzira na renesansnu placu ili kaštel, mi smo praktički došli na selo. Ali ideja da se to ovdje može napraviti, pokazala se točnom.

Koliko se u ovih pet godina festival približio snu o mediteranskom plesnom centru i postoji li uopće u državnim strukturama volja decentralizacije zagrebačkog monopola na kulturu?

U Zagrebu je izvor novca i onda je svima najlakše doći u Zagreb i tamo raditi, što je velika šteta. Pogotovo zato što mislim da se s puno više razina može financirati, odnosno producirati nešto. Mi imamo nesreću što je općina Svetvinčenat siromašna i mala. Ne možemo ovdje osim tehničke logistike (koja nam je isto jako bitna) ništa drugo niti dobiti. Da smo u nekom gradu, vjerojatno bismo od toga grada mogli financirati naš projekt puno jače. Tjedan suvremenog plesa najveću količinu novca dobiva od grada Zagreba, ne od ministarstva. Grad financijski puno bolje stoji. U našem slučaju, ovi iz Zagreba nam govore "aha, vi ste u Istri", a ovi iz Istre "ali vi ste iz Zagreba". Tu dolazi do kolizije.

Dolazi li do tih problema baš zato što se Istru doživljava kao "posebnu zemlju" koja ionako voli podupirati kulturu, pa se te suprotstavljene političke opcije nadmeću?

Politički konflikti i stranačka neslaganja se uvijek reflektiraju na financiranje. Istra jest u nemilosti, bez daljnjega. Ali mislim da se nas to uopće ne treba ticati. Ovo što radimo, krajnje je depolitizirano. Strukture nas vole podupirati verbalno, rijetko se to odrazi u konkretnoj pomoći. Nekad je stvar u inerciji. U odnosu na nekog tko traje 35 godina, birokrat naših pet vidi kao friško. Ili ti recimo Predsjednik treba biti pokrovitelj, što je meni potpuno besmislena formalnost. Ne funkcioniramo tako da se novac dodijeli, pa ako ne opravdaš, da ti se ukine. Funkcioniranje u vidu "kotrljanja" me jako demotivira. To se svima događa. Riječ je o kulturnoj politici koja ne postoji. Ja tvrdim da je riječ o potpunoj stihiji. Uz to, ples je u Hrvatskoj izrazito potcijenjen. Neprestano dokazujemo da i s malo novca možemo napraviti dobre rezultate pa možda netko na to i računa. Naprosto smo naučili sve sami raditi. Festival se nikad nije politizirao niti je bio snobovski orijentiran. Kod nas publika dolazi gledati predstave, a ne gledati jedni druge, pokazati se, doći na koktele, šminkati se i slikati. Festival je casual, ali u pozitivnom smislu, ne u programskom ili u tehničkoj postavci. Inzistiram da predstave izađu u originalnom izdanju u kojem igraju u svojim zemljama.

Koliko je nezahvalno biti selektor festivala i u isto vrijeme imati i vlastitu predstavu na njemu?

Pokušavam staviti predstave koje me baš intimno, umjetnički, estetski i emotivno diraju ili za koje promislim da bi ih bilo vrijedno pokazati na festivalu. To su vrlo često žanrovski različite predstave. Dogodi se da na predstavu koja je meni osobno jako draga i odlična, kao što je recimo ovogodišnja u izvedbi Wee Francesca Scavette, publika ne odreagira jako dobro. To je sad stvar moje estetske profilacije. Ja ne mislim da ples mora funkcionirati "na van", zabavljati publiku ili isplesavati plesne fraze. Emotivna stanja ili multimedijalnost mogu se provući kroz ples. Scavettina dramaturgija meni je fantastična. Svoju sam pak predstavu stavila zato što sam mislila da je treba pokazati jer su bile odlične kritike u Zagrebu. Ne vidim tu koliziju. Prošle godine Zagrebački plesni ansambl uopće nije bio na festivalu, ne vidim da je to pravilo. Ukoliko mislim da je predstava dobra, ulazi u igru. Još tu dosta izrazgovaram s Mirnom Čubranić (izvršna producentica festivala, op.a.). Predstava "Nešto, možda, sasvim osobno" stvarno je dobro prošla i mislim da se pokazalo ispravno što smo je uvrstili. Hrvatska plesna produkcija je jako mala i mislim da bi ova predstava bila uvrštena na festival sve da ga i netko drugi vodi.

U kontekstu festivalske odrednice neverbalnog kazališta, kako objašnjavate uvrštavanje predstava Larise Lipovac ili Saše Božića koje obilno koriste verbalnu deskripciju?

Meni neverbalno ne znači da je zabranjeno koristiti riječi, nego da ishodište i način razmišljanja kreće od tjelesnog. Postoje mnogi plesači koji koriste riječi, ali ishodište i način rada su drukčiji. Te predstave nisu na literarnom predlošku (kod Saše doduše je, po Barthesu), rade se iz neke improvizacije, iz tjelesnosti, što ne mora nužno biti pripremljeno plesno tijelo, već i naturščik. U pet godina smo imali zaista raznorodnu selekciju. Granice između drame i plesa danas su tanke. Ples je i kazalište. Nije više glazba jednako isplesavanje.
intervju
Razgovarao      Ivan Kralj

Iz arhive:
Igranje u Savićenti, 24.7.2004.
Ćelava plesačica, 27.7.2004.
Igre na bračnom krevetu, 29.7.2004.

Program 5. Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu potražite ovdje.