igre finile, grad živ

arhiva
naslovnica
kolumne
forum
kontakt

Prazan Stradun ljetos je bio tek kasnonoćni motiv fotografskog namjernika. Navala turista na Dubrovnik, tolika da i policajci moraju koordinirati hod pješaka, bila je najredikuloznija razglednica ovoga ljeta. U Gradu, Graaadu, i 57. Dubrovačke ljetne igre neminovno su mogle privući pozornost. Marko Sjekavica pita se čemu poluprazni koncerti, gdje su popusti za studente i penzionere, te zašto za 200 kuna ne možete dobiti ni poštenu stolicu. Ljudi su padali k'o kruške, ali bilo je mjesta i za lovora vijence.

 

Kalali su glumci libertas-zastavu s Orlandova stupa. Po 57. put u nizu. I označili kraj Dubrovačkih ljetnih igara. Obično bi već sljedeći dan Grad opustio, okolo ponoća ne bi bilo ni maške za viđet na Stradunu. Ali ove godine to nije kejs. Gužva se nastavlja, Dubrovnik je uspio produžit svoju sezonu. Onu kulturnu u prvom redu, pa onda i turističku. Šteta je da se festivali koji su nakon Igara preuzeli insignije od Grada vremenski preklapaju, umjesto da su kolajnom nanizani jedan za drugim cijelom dužinom devetoga mjeseca. Tako da moraš birati između Libertas film festivala, Karantene, Julian Rachlin & Friends festivala klasične glazbe svirane od svjetskih virtuoza. Užas za onoga koga ko mene zanima sve!

I što sad rijeti o ovogodišnjim Ljetnim Igrama koje su prošlih mjesec i po dana bile uglavnom bez konkurencije, izuzevši nekoliko koncerata, filmova i izložbi koji nisu bili u njihovoj organizaciji? Možda za početak da se fakat trude opravdati status najskupljeg i najvećeg kulturnog projekta u eR Ha. Uz to i dosta renomiranog. No, da li dovoljno? Koji je razlog da su neki koncerti poluprazni publike (Oke, to sigurno ne može bit pouzdano mjerilo kvalitete jer u ovom čudljivom Gradu, famozne stvari dođe viditi, čuti, osjetiti, desetak ljudi)? Zašto ne postoji studentski, umirovljenički i slični popust na karte? Iako će, moram rijet (za razliku, primjerice, od nabrušene Mirne Žagar, koja arogantno odbije organizatore drugih zagrebačkih festivala ili studente umjetnosti, ostavivši suvremenim plesačima da gledaju ponekad praznjikavo gledalište) Igre na svoje predstave i koncerte populaciju molitelja ulaza uvijek toplo primiti. Akreditirati će sve interesente. Ali kako je moguće da se na koncertu za kojeg je gospar uredno platio 200 kn kartu, taj isti gospar kruškom raspe po podu s ofucane, odvratne, jeftine stolice plastičare? Da je to bio samo on, jedan, rekao bih slučaj, ma su ljudi prilično masovno padali na presvijetlu za vrijeme kineskog muziciranja u tvrđavi Revelin. Gdje su popratni sadržaji ovih velikih igara, osim možda u tragovima? Neke radionice otvorenog tipa, više jazzy, opuštenih koncerata, filmova, izložbi u off programu bili bi svakako dobrodošli...

Pored kritike koja želi biti pokretečica promjene, ovdje se nađe mjesta i za lovora vijence, poput onog što ga je plešući koreografiju Jana Fabrea na glavi nosila Sung-im Her. Osim Fabreova suvremenog plesa "Quando l'uomo principale e una donna" i Magellijevih "Ptica", o kojima sam vam već per extensum pisao, jer su me se dojmile kao perihel ovijeh Igara, bilo je tu i drugih odličnih ostvarenja. Ne svake večeri, to bi ipak bilo prezahtjevno za očekivat od jedne manifestacije koja traje danima i tjednima, ali bilo ih je.

Glazba je bila često u zvuku Mozarta, čije se 250.-e, i Papandopula, čije se 100.-e obljetnice rođenja ove godine muziciranjem spominje sav glazbeni svijet. Slavni muzičari, kao što je violinist, rođen u Latviji, Gidon Kremer, nisu ni ovo ljeto zaobišli Dubrovnik. Njegov program, u zajedničkoj izvedbi s pijanisticom Katiom Skanavi i udaraljkašem Andreiom Pushkarevim obuhvatio je spektar rastegnut od Bacha do modernih kompozitora kao što su Pärt, Busoni, Kovács Tickmayer, Piazzolla. Bachov stvaralački genij zajedno sa strašću, brutalnošću, dimom, koji teku i pare iz Piazzollinih tanga, milonga i sličnih glazbenih oblika rođenih u argentinskom miljeu, stvorili su magični glazbeni užitak. Malo tko će u Europi, i uopće izvan krajeva Južne Amerike, znati da je upravo glazba Astora Piazzolle glavno nadahnuće i osnovna melodija glazbi koju stvara i promovira grupa Gotan Project. Lijepo je bilo slušati virtuoze kako izvode njegovu Milonga de la Anunciacion iz Marie de Buenos Aires, čijom obradom Gotanovci žare i pale koncertnim dvoranama, stadionima, otocima, prijateljskim večerama, ljubavnim gnijezdima, već nekoliko godina.

Sir James i Lady Jeanne Galway su zasigurno najpoznatiji flautistički par na svijetu. U Dubrovnik su došli sa svojim London Mozart Players ansamblom i oduševili više nego brojnu publiku u Kneževu dvoru izvodeći, na svojim flautama od 24-karatnog zlata, uz Mozarta i njegova manje poznatoga, ali mnogo cijenjenoga suvremenika Domenica Ciamarosu.

Jedne je večeri početkom kolovoza dubrovačka pijanistica Maria Grazio, koncertirajući s Varaždinskim komornim orkestrom (laureatom glazbenog programa Festivala) i trubačem Vedranom Koceljom, sjajno izvela moćni Šostakovičev Koncert za glasovir, trublju i gudače u c-molu. Oduševljenje neću skriti ni za izvedbu Rahmanjinove Sonate za violončelo i glasovir u g-molu, mlade britanske čelistice Natalie Clein, s glasovirskom pratnjom Kathy Scott.

Zagrebačka filharmonija, Kvartet Artis iz Beča, Camerata Bern, Zagrebački solisti, Dubrovački simfonijski orkestar, akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Ruski simfonijski orkestar, Leipziški gudački kvartet i tako dalje, da ne dužim s nabrajanjem, a predvođeni izvrsnim i uglednim domaćim i stranim solistima, samo su dio glazbenog dijela programa 57.-ih Dubrovačkih ljetnih igara. Osim klasičara, koji su se bavili uglavnom europskom glazbom, zvuke Dalekoga istoka na svojim tradicionalnim glazbalima u Grad su donijeli umjetnici iz Kine i Indije: Tradicionalni orkestar kineskog radija i televizije te Tala Tarangini, Visoka škola za udaraljke iz Karnatake. Bilo je tu i dobrog jazza – The Monterey Jazz Festival Next Generation Jazz Orchestra, zatim Gonzalo Rubalcaba "koji je u stanju povezati nespojive dijelove kubanske i američke jazz tradicije u jednu novu i modernu cjelinu".

"Maestro" baleta zagrebačkog HNK, koreografkinje Ljiljane Gvozdenović, libretista Nedjeljka Fabrija, uz glazbu Borisa Papandopula, bajkovito, gotovo mitski, a opet dječje zaigrano, suvremeno i živopisno pleše dugi i bogati život samog velikog maestra. Anton Bogov, odličan u glavnoj ulozi, i ipak nenadplesivi George Stanciu kao njegova protuteža, u ulozi Foba, sina boga rata. Puno cijenim, svaki put nanovo razveseljen i ponesen, kostimografski rad gospođe Dženise Pecotić.

Krešimir Dolenčić je uprizorio u ambijentu kupališta Šulić i na forteci Lovrijenac djelo francuskog dramskog pisca, iz kraja devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća, Hippolytea Jeana Giraudouxa "Ondine". Ljetne igre su uistinu festival koji veliki dio svoga uspjeha i šarma duguje prekrasnim gradskim ambijentima, otvorenim scenskim prostorima. A "Ondine" je priča o jednoj vodenoj vili, vitezu lutalici, o ljubavi, izdaji, apsurdu društvene svijesti kao kočnice slobode pojedinca i sreće ljubavi. Renata Sabljak je za glavnu ulogu u ovom komadu osvojila nagradu Orlando. U ulozi sudopere, našminkan i ogrnut mističnim velom, s dugim, dugim noktima, na sceni je zapjevao i tenor Tomislav Mužek. Kad je već riječ o opernim zvijezdama, nek se spomene da je Ivanka Boljkovac nastupila ovoga puta u baletu. Ipak nije obukla baletne papučice i na prstima zaplesala, nego je pokazala raspon svoga glasa glumeći Geju, majku Zemlju u baletu Maestro. "Ondine", poput Jupinog, Vojnovićevog "Ekvinocija" i nekih drugih predstava Igara, nije avangarda. Klasičnog je roda, rekao bih čak mejn strim vrste. Možda će, osluhnuo sam, zbog takvog kazališta organizatori festivala suvremenog kazališta baciti kamenje na dramski program Igara. Ali to su ipak simpatične, solidne predstave koje imaju svoju publiku. I to brojnu. Pa iz razloga što toj publici daju kvalitetu cjelokupne izvedbe, dramaturgije, glume, kostimografije, doživljaja scenografije i čari lokaliteta, mislim da ne zaslužuju preveliko negodovanje pobornika progresivnijeg teatra. Iste bi trebao svakako zadovoljiti meni izvrsni Jan Fabre ili Paolo Magelli, čak i štih lutaka kipara i režisera Zlatka Boureka za lutkarsku predstavu za velike i malo manje "Sveti Vlaho, Blasius, Blaž", nastalu u suradnji s Lukom Paljetkom koji je scenarij u verse stavio. Ali, de gustibus...

Raznolikošću prisutnih izričaja još jedne Dubrovačke ljetne igre zadovoljile su suptilne potrebe mnogih bića koja su se ovih ljetnih dana našla, zatekla, živjela u Dubrovniku.

A ja sam ovo ljeto pronašao odgovor na pitanje Françoise Sagan: "Volite li Brahmsa?"

mikser
Autor     Marko Sjekavica