Gabriel Garcia Marquez objekt je obožavanja čitateljske elite, ali i domaćica - gdje je, doduše manje izražen, pandan Paolu Coelhu. Kao i svaki hit-mejker (pogledajte samo kako je Huljić završio u vodama sapunica), prijetila mu je opasnost da se njegovo djelo ekranizira. Nije se dao i nije, a onda je pred emotivnim moljakanjima producenta Scotta Steindorffa iznenadno pokleknuo. Režije ove ekranizacije prihvatio se ništa manje "hitoidan" Mike Newell, a jednu od glavnih uloga odigrao je Javier Bardem, ikona španjolske kinematografije. Pa gdje je onda zapelo?
Gabriel Garcia Marquez je omiljen u političara (frend sa starim Castrom), domaćica (ne u maniri Coelha, ali skoro), no i ozbiljne intelektualne elite, ipak dobitnik je Nobela za književnost. Takva raznovrsnost poklonika ne iznenađuje, iako pitak i zabavan, on koketira s magijom i bezvremenom senzualnošću, stvara veličinu najizazovnije gotovo poetske epike. Za knjigu "Sto godina samoće" čuli su svi, a oni koji su je iščitali znaju da nije tako tragična kao naslov, pak tek sudbinska no i filigranski dražesna.
Marquez ili Gabo kako ga se odmilja naziva, skoro osamdesetogodišnji Nobelovac, piše djela koja su izazovan no i vrlo zahtjevan materijal za prenošenje u filmsku dimenziju.
Producent Scott Steindorff godinama je (točnije tri) molio pisca da mu dopusti ekranizaciju romana "Ljubav u doba kolere". Na kraju se poslužio emotivnom smicalicom proglasivši sebe svojevrsnim Florentinom Arizom (junak romana) koji isto tako čeznutljivo čeka i nada se da će dočekati ostvarenje svoga cilja. Na kraju, zahvaljujući ustrajnosti ili domišljatosti, cilj je ostvaren. Gabo se smilovao jadnom producentu.
Marquezovi likovi, ma kako neobični i ćudljivi bili, na papiru su, zahvaljujući neponovljivom literarnom daru, živi i čak vrlo uvjerljivi. Jesu takvi uspjeli i na filmskoj traci ? Hm, po prosudbi kritike i ne baš...
Priča o Florentinu Arizi, posve tragičnom knjiško-filmskom junaku, koji osokoljen jednom i jedinom pravom ljubavi na istu čeka gotovo cijeli život, u knjizi je do mita uvjerljiva. Ljubav prema lijepoj Fermini, naravno nemoguća, toliko odredi junaka da ovaj, i nakon što se djevojka uda za bogatog liječnika, na nju čeka cijeli jedan život. I dočeka. Doduše star i ne u punoj snazi, no dočeka. Soap operna komponenta u filmu prijeti da naruši integritet ozbiljnog djela, pa po kritici likovi djeluju suhoparno, sasvim manji od života, neuvjerljivo.
Ipak pohvale neosporno vrhunskoj kostimografiji, scenografiji i fotografiji daju naslutiti da je pred publikom djelo vizualne kvalitete, slikovnica za umorne oči.
Mike Newell već je radio uspješne hitove. Puno uspješnije od ovog. Njegova "Četiri vjenčanja i sprovod" iz 1994. postala su svojevrsni model svih kasnijih šašavih brit-komedija. Neosporni ljubavni par dekade bili su slatka Andie McDowell, s više seksualnih partnera od Lady Di a ipak manje od Madonne, i beskrajno smotan no šarmantan Hugh Grant kojem će takva uloga postati tipična. I sve kasnije slične komedije poput "Nothing Hilla" i "Zapravo ljubavi" rađene su po uspješnom receptu "Četiri vjenčanja"... Newell je napravio sjajan posao. Tri godine poslije snima uspjeli triler "Donnie Brasco", mafijašku sagu o zbližavanju u nemogućim uvjetima s uvijek odličnim Al Pacinom i neprijeporno karizmatičnim Johnnyjem Deppom. Najnoviji uspjeh bilježi režijom trećeg dijela superpopularnog serijala o dječaku čarobnjaku Harry Potteru. Kritike su bile sjajne, a Newell je za svoj posao dobio ipak u kontekstu uspješne franšize skromnih milijun $. Radi Pottera odrekao se rada na trileru "Brižni vrtlar", no isplatilo se.
"Ljubav u doba kolere" je imala sjajne mogućnosti. Literarno remek djelo, živopisna ljubavna priča, egzotične lokacije i Javier Bardem. Bardem je ikona španjolske kinematografije, nabrajati sve bitne filmove u kojima je glumio predugačak je zadatak, no valja spomenuti početke. Bio je drag suradnik senzualnog, pomalo neshvaćenog, Bigasa Lune i baš on je obljubio tada vrlo mladu i slabo poznatu Penelope Cruz u kultnom "Šunka, šunka".
Almodovar ga je režirao u suptilnom "Živom mesu", a svjetski proboj ostvario je u biografiji homoseksualnog pjesnika u "Before Night Falls" Juliana Schnabela. Četiri godine kasnije snima potresni "Život je more", o paraplegičaru koji se odbija pomiriti s tužnom sudbinom. Za obje uloge biva nagrađen u Veneciji i potvrđuje svjetsku slavu. Njegov Florentino Ariza daleko je od briljantnog, neki kažu potpuno nebardemovski, papirnat i ukočen. Tko zna, možda se veliki glumac uplašio siline uloge koju je ipak napisao veći od života, Marquez. Možda je bard ipak neprenosiv na filmsko platno. A možda je izabrana kriva priča. Od siline želje da se "Ljubav u doba kolere" snimi i od žestine strasti kojom pršti knjiga ostao je tek jalov rezultat. Kritika je jednoglasna.
Možda Gabo nikada više neće popustiti pod navalom domišljatih producenata, i možda će proći sto godina samoće prije nego li se itko opet usudi. A njegovu pukovniku do tada nema tko da piše. No pisat će Gabo još, bez obzira na Hollywood i ine đakonije...
Ljubav u doba kolere ipak nije ljubav u doba Hollyooda. To su mogli znati otpočetka svi. Niti su vrli Marquezovi junaci stvoreni da govore engleski. Još jedna pouka koju Hollywood sasvim sigurno neće shvatiti preozbiljno.
