
Srpski film "Kad porastem biću kengur" došao je, nakon Motovun Film Festivala, i u službenu kino distribuciju. Lokalni dripac Braca pokušava osvojiti manekenku Iris. Avaks i Hibrid na vrhu nebodera zure u leteće tanjure. Šome i Duje klade se na pobjedu Eastwicha protiv Manchestera, jer gol brani njihov školski kolega Kengur. Hrvatski kino prevoditelj tvrdi da između vratnica na engleskom nogometnom travnjaku ne skače nikakav srpske gore list, već - klokan. Zašto je australsko skakutalo udarac u nacionalni ponos i je li zbog jezične čistoće važno prevoditi i nadimke?

Jedna činjenica iz hrvatske kulturne historije izaziva laganu jezu, sram i mučninu, ponekad čak i mučno jezivi sram, jer ukazuje na dugogodišnju kolonizaciju naše zemlje i našeg kulturnog prostora. U Hrvatskoj su, naime, desetljećima prikazivani strani filmovi čiji naslovi nisu bili prevedeni!
Najgore je bilo s Japancima. Mnogo me puta uhvatila muka kada sam vidio da naslov filma "Kagemusha" nije preveden na hrvatski književnik jezik/standardnu novoštokavštinu.
Stidio sam se još i više kada bih vidio da naslov filma "Rašomon" nije preveden!
I druge su nam kinematografije besramno uvaljivale svoje naslove. Francuzi, ti stari imperijalni gadovi, u hrvatska su kina pustili film "Fahrenheit 451". Bez prijevoda naslova, naravno. Kao da bismo bili izgubljeni u prijevodu.
Amerikanci su nam uvalili "Titanic", "Kill Bill" i masu drugih svinjarija, uz Mooreovu osvježenu anglo-francusku, ne manje sramotnu, podvalu: "Fahrenheit 9/11". Austrijanci su nam uvalili “Pukovnika Redla”, Slovenci “Jebiga” a Bosanci “Kuduza”, i tko zna dokle bi išla ta provokacija i gaženje naše jezične posebnosti da ovih dana Srbi, ti vječiti aspiranti na naše teritorije i negatori našeg jezika, nisu pokušali uvaliti film pod naslovom “Kad porastem biću kengur”.
E, tu je naš kino-distributer, poput onoga Nizozemca koji malim prstom cijelu noć zaustavlja prodor vode kroz rupicu na brani, pružio junački otpor i naslov filma je konačno preveden! Nakon odlučnog NE, naša će publika zato gledati film: “Kad narastem, bit ću klokan!”

Neka zakerala drže da je time počinjena glupost, jer se pojam “Kengur” ne odnosi na australsku životinjicu, već na nadimak jednog lika iz filma. Vrlo važno! Pa i glasovita američka pernata zvjerčica zove se Donald Duck pa je ipak pohrvaćena i postala je Paško Patak! A i Srbi su već jednom doživjeli silovit otpor. Film “Rane”, prvi koji je poslije rata igrao u hrvatskim kino dvoranama, bio je ne samo preveden - “Ozljede” - već i titlovan, kako spada. To je isti uradak i žanrovski posve preobratilo, pa je, umjesto turobne drame, film postao komedijom. Publika je, naime, na svaki titl doslovce urlala od smijeha, a naročito kada bi, nakon sramotnog tuđinskog napisa na platnu “Beograd, 1991.”, u titlu ugledali valjan prijevod na hrvatski: “Beograd, 1991.”.
Bez prijevoda, ništa nam ne bi bilo jasno, a ni ideološka funkcija ove operacije nije bila zanemariva: Srbi su nam u “Ozljedama” pokušali uvaliti neku svoju tugaljivu dramu (kao: nije ni nama bilo lako, uništeni smo u ratu, i sl., što je samo korak do teze - pa ‘ko nas, bre zavadi), no zaslugom prevoditelja mi smo se na sve te melodramatske magle samo veselo nasmijali. Zašto onda “Kengur” ne bi postao “Klokan”?
Prevoditelja i sve koji su sudjelovali u realizaciji ove uzvišene ideje mi, dakle, pohvaljujemo i odlikujemo, uz jedan jedini apel: OVDJE NE TREBA STATI!
Sve što se može prevesti - treba prevesti!
Režiser Slobodan Šijan može prikazivati svoje filmove u Hrvatskoj samo ako ga se prevede kao Slobodana Vratinu!
Jovan Švarc može dobiti vizu samo ako postane Ivan Crnić!
Kruševac treba postati Hlebine!
Jumbo-jet mora postati mamutnjak!
Akcija “prijevod” ispostavila je, na kraju, još jednu veselu činjenicu. Dosad se vjerovalo da četiri milijuna Hrvata uglavnom govori ili natuca samo jedan jezik. Sada znamo da četiri milijuna Hrvata, već od malih nogu, govori ili natuca čak dva jezika! Ne samo da smo stara i kulturna evropska nacija, već smo i rođeni poligoloti.
Kako bi rekao stari vic: Brena je Brena, al dvaput je dvaput!
Prevoditelju, još jednom, odajemo priznanje: Bravo, maestro! Pardon: čestitamo, majstore...
Autor Boris Rašeta